Razgovarali smo s Anom Širić: "Ono si što slušaš"

„Molim“ vedro se javila Ana Širić na telefonski poziv. Njezina priča je već poznata. Ona je medicinska sestra koja je svoju posušku adresu zamijenila zagrebačkom zbog studija medicine. Uz pomoć prijatelja se prijavila na televizijsko natjecanje The Voice, Damir Urban joj je postao mentor te nas je svaku subotu iznenađivala predivnim izvedbama. Na audiciji se predstavila s pjesmom nimalo lakom „If I Can Dream“ Elvisa Presleyja iz 1968. godine. U zadnji tren su joj se okrenulo svi članovi žirija što je opisala kao stresno iskustvo. Ono što je manje poznato o Ani Širić je njezino izuzetno glazbeno bogato djetinjstvo i veliki dio odraslog života. Njezin izuzetno entuzijastični i znatiželjni pristup glazbi ju je ponovno vratio među note. Zapravo, Anu Širić je sve vodilo ka njoj, glazbi. 

Skupljaš li i dalje dojmove nakon dueta "Kažu svi da izmišljam"?

Da, i dalje skupljam dojmove, jer je jako zanimljivo i specifično. Ponekad ne znam kako bi se ponašala jer mi je to prva pjesma. Nisam znala što očekivati, ne znam kako se to radi, što sad trebam. Tek mi sada sve sjeda na mjesto i svi intervjui koje dajem. Vidim koliko su ljudi prepoznali pjesmu i to mi je drago. Pjesma ima tekst koji nije lagan i ljetni. Pjesma pogađa, duboka je i svatko ju shvaća na svoj način. Stvarno je dojmova puno, ali evo, malo po malo sjedaju na mjesto. 

Pjesma s Urbanom mi se čini kao prirodni odabir i slijed događaja.

Pa da. Prvo mi je trebalo vremena da se naviknem govori mu „ti“. Trebalo mi je vremena da se priviknem da se stvarno družim  s tom osobom, da smo i poznanici i prijatelji. Nekako, mic po mic je sve teklo, prirodno. Nitko nije pokušavao biti nešto što nije i mislim da je takva pjesma. Jako je iskrena, čista i organska. Svi izvuku neke svoje zaključke iz pjesme jer je kostur i svi na to stavljaju svoja mišljenja i prepoznaju se na potpuno drugačiji način. Lijepo pogađa. 

Uskoro bi trebali vidjeti i spot? 

Da. Spot je snimljen u šestom mjesecu i snimila ga je Milica Czerny Urban. Snimali smo ga u Rijeci na dosta lokacija i bilo nam je lijepo dok smo snimali. Mislim da bi i spot trebao biti drugačiji poput pjesme. 

Kako?

Isto će pričati posebnu priču. Da se gleda spot samo bez glazbe isto bi uspio dati nešto, neku priču. 

Urban je dokaz da izreka „never meet your heroes“ nije uvijek istinita. Nego, kako se pojavila ideja za glazbu?

Otkad znam za sebe počela sam pjevati u crkvenim zborovima, u velikom i malom. Oduvijek sam imala sluha, pjevala sam solo za Božić i Uskrs. Uvijek sam bila ta u obitelji koja je kao mala djevojčica pjevala po feštama i svatovima. Sve je vodilo ka tome da će mi glazba sigurno biti barem neki hobi u životu. Tako sam tijekom odrastanja bila u iz Hercegovine „Zvizdan“ i dalmatinskoj „Ancora“ u Splitu. Išla sam na puno smotri, festivala i natjecanja. Onda sam također jednu godinu bila u gospel zboru u Splitu pa kad je krenula korona bila doma jer je fakultet bio online. Nakon toga sam s prijateljima svirala akustiku i bend smo nazvali „Prosta priča“. Prvotno je bio sačinjen od četiri osobe ali smo se sad pomalo proširili. Svirali smo u pubovima, kafićima i malim festivalima do trenutka dok ja nisam odlučila da želim ići u Zagreb raditi u bolnici ostvarit se u struci. I bilo kakvoj medicinskoj zdravstvenoj struci bez prakse ne možeš ništa jer nisi stručan. Možda imaš da papiru da si medicinska sestra ali ako nisi radio nije to to. Tako da sam onda odlučila da se želim preseliti u Zagreb i kad sam se zaposlila u bolnici dvije godine nisam nigdje pjevala. Iz svega sam izašla, odustala. Za početak sam htjela raditi i onda sam shvatila da ipak moram pjevat jer mi je ispušni ventil. 

Kako je točno došlo do prijave za The Voice? Je li bilo puno nagovaranja? 

Bio je Uskrs i bila sam doma za blagdane. Ivan i Stipe iz benda su isto bili doma pa smo se odlučili sastati da sviramo za naš gušt. Tad je bio rok za Voice i svi su me nagovarali da se prijavim ali nisam skroz odlučila. Prijavnice za Voice je trebalo snimit kako pjevaš i samo smo tad odradili. Znam da smo prijavnicu popunjavali ja i frendovi, svi smo nešto pisali, svi su sudjelovali u prijavi. I evo, ostalo sve što je bilo, svi su sve vidjeli. Jedna godina nakon i sve se promijenilo. 

Kad sve pustiš, samo se sve pokrene.

Kao što kažu naši ljudi iz Hercegovine, kada sve pustiš kraju kad se sve smiri tek onda možeš razaznat što je bitno što nije. Tako jedna godina nakon, sve je drugačije. I još zapravo prošle godine, kad sam bila u procesu prijave, nisam znala hoću li proći na audicije što se snimaju. Cijela moja ekipa i ja smo išli na koncert Damira Urbana u Arenu prošle godine u šestom mjesecu, negdje 10. ili 11. šestoga. Bilo nas je možda 10ak iz Hercegovine i bili smo na parteru i tada uopće nisam znala da će on biti u žiriju. Znam samo da sam poželjela da Damir bude u žiriju. Kad sam saznala da je Damir stvarno u žiriju, još više sam se uplašila. Do tada nisam baš imala tremu ali kad vam glazbeni uzor sjedi u stolici... Posložilo se. I evo, godinu nakon imam s njim duet za kojeg je pisao tekst i glazbu. 

Kako si počela slušati Urbana?

Nekad davno sam ga počela slušati, možda prije nekih 10ak godina. Prvo sam počela slušati Urbana i četvorku i onda sam istraživala i njegov rad u Lauferu. Svidjela mi se njegova iskrenost u tekstovima. To je sirov tekst ali kad ga kreneš analizirat, toliko toga ima duboko. Svaki put neke pjesme doživim na drugačiji način. Jako je specifično. Iskreno, toliko njegovih pjesama obožavam i volim, a ponekad ne znam o čemu se radi. Odavno ga slušam, Arena mi je bila možda njegov četvrti ili peti koncert na kojem sam bila. 

Odabrala si Elvisa za audiciju i to još pjesmu „If I Can Dream“. Kako je izbor pao baš na tu pjesmu? 

Oduvijek volim tu pjesmu i kad krene ta audicija, mi svi amateri pjevači, kad god gledaš neke druge audicije, sebe zamišljaš. I kad dođe taj trenutak, apsolutno svaka pjesma ti izađe iz glave i nijedna pjesma ti se ne sviđa. Da se nisam prijavila, sigurno bi imala 15 izbora, a ovako kad sam prošla, nijedna mi nije bila dovoljno dobra, kod svake pjesme mi je nešto falilo. Nisam znala što da pjevam. I nekako izbor na „If I Can Dream“ mi je slučajno pao od svih tih pjesama. 

Koji su ti neki albumi koji su te obilježili? 

Stvarno slušam jako puno žanrova. Imam periode u životu kad se usredotočim na jedno i kad slušam glazbenika, obožavam slušat albume. Tako upoznajem rad i preko albuma ti znaš što taj glazbenik želi reći. Albumi su ono što treba slušati. Posljednji album kojeg toliko slušam je albuma Toma Waitsa „Closing Time“. Jako je miran i smirujući i jako me pogodi. Prije Voicea sam intenzivno slušala Beatlese i sve njihove albume. Dosta volim i Zeppeline i jazz. Jako volim Ellu Fitzgerald. Njene albume sam preslušala davno, a sad volim istraživati. Sad pomalo prelazim na druge glazbenike, ne samo jazz. Volim poslušati i sevdah i pop ili naše alternativne glazbenike poput Zostera ili Pseće plaže. Malo manje poznate. 

Tko najviše utječe na tvoj rad?

Prije sam se uvijek ugledati na glazbenice poput Elle, Nine Simone, Sarah Vaughan, Ette James ali sam shvatila da slušajući pokupiš nešto. Od jedne pjevačice neki izričaj što se tiče dikcije, od druge ukrase. Tako da me oblikovalo sve što slušam, počevši od dalmatinskih klapa gdje smo pjevali višeglasno. Tu sam naučila slušati. Volim i back vokale u pjesmama. Od svega što slušam, uvijek nešto izvučem za sebe što mi se sviđa i što mi odgovara. 

Kao neki patchwork. 

Baš to. Ponekad to uradiš nenamjerno jer ono si što slušaš i u životu i glazbeno. 

Može li glazba mijenjati svijet kao što Urban kaže?

Da, slažem se. Vjerujem. Mada ima puno ljudi koji glazbu ne doživljavaju toliko ozbiljno nego više kao posao. 

Zašto misliš da je tako?

Pa ne znam. Teško je biti u glazbi samo kao umjetnik jer treba preživjeti u životu. Shvaćam ljude koji su glazbu pretvorili u svoj posao ali to ne znači da glazba ne može biti oboje ali definitivno treba puno više truda i odricanja i vremena i strpljenja. Sad je pitanje tko koliko želi dati.