Maloprije nas je obradovala vijest da je hrvatski film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" redatelja Nebojše Slijepčevića nominiran za prestižnu nagradu Oscar u kategoriji kratkometražnog igranog filma.
Iako su hrvatski filmovi ranije ulazili u utrku za Oscara, "Čovjek koji nije mogao šutjeti" jedan je od rijetkih koji se našao u ovako uskom izboru. Podsjetimo se, među recentnijim uspjesima hrvatske kinematografije je i kratki animirani film "Eeva", dok je 2021. godine film "Slučajna raskoš" Dalibora Barića bio razmatran u kategoriji dugometražnog animiranog filma. Najznačajniji trenutak za hrvatsku. kinematografiju bio je 1962. godine kada je Dušan Vukotić iz Zagrebačke škole crtanog filma osvojio Oscara za kratki animirani film "Surogat" (Ersatz).
Na korak do povijesnog trenutka
Ovaj izniman uspjeh filma "Čovjek koji nije mogao šutjeti" dolazi nakon nekoliko značajnih nagrada kao što su Zlatna palma na Filmskom festivalu u Cannesu, Grand Prix na Međunarodnom filmskom festivalu u Melbourneu, kao i niz drugih nagrada na festivalima poput Manhattan Shorta i europskog Oscara za najbolji kratkometražni film. Film je temeljen na stvarnom događaju iz 1993. godine, kada su srpske paravojne snage zaustavile vlak na relaciji Beograd - Bar i pogubile 19 nedužnih civila, većinom muslimana. U središtu priče je Tomo Buzov, umirovljeni časnik Jugoslavenske narodne armije koji se pobunio protiv zločina. Ovo hrabro djelo pojedinca postalo je simbolom moralne odgovornosti i ljudskosti u najmračnijim trenucima, a redatelj Nebojša Slijepčević istaknuo je kako je želio ovim filmom postaviti univerzalna pitanja o hrabrosti i empatiji. Mi smo razgovarali s Nebojšom o nominaciji, potencijalnom osvajanju nagrade, ali i važnosti povijesnih tema za razumijevanje sadašnjih problema.
Film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” nominiran je za Oscara. Što nominacija i potencijalno osvajanje ove velike nagrade znači za Vas i tim koji je radio na filmu?
Do prije par mjeseci uopće nisam razmišljao o toj mogućnosti, jednostavno mi to nije bilo na listi stvari koje sam planirao ostvariti u životu. Ne zato što ne bih želio dobiti Oscar nominaciju, nego zato što mi se to činilo potpuno nemoguće. To nijednom hrvatskom filmu koji je nastao od samostalnosti nije uspjelo. Što se nagrade tiče, ako se dogodi, to će me sigurno trajno obilježiti u pozitivnom smislu, a ako se ne dogodi – život ide dalje kao i do sada, što uopće nije loše.
Prošle godine ste već osvojili dvije važne nagrade. Kakav je osjećaj u istoj godini dobiti Europsku filmsku nagradu za najbolji kratki film i Zlatnu palmu u Cannesu?
Fantastičan! No, s druge strane, dovoljno dugo se bavim filmom da znam da nagrade nisu najbitnije. Ponekad dobiješ neko priznanje, ali puno češće ne dobiješ ništa. Ali filmovi se rade za publiku, i najvažnije mi je da moj film ostavi neki emotivni trag na gledateljima. Sve ostalo je samo lijep dodatak.
Po čemu se razlikuju ta dva iskustva?
Nagrada u Cannesu je posebna, jedinstvena. Za mene je to najveće filmsko priznanje na svijetu, i večer dodjele nagrada ću pamtiti zauvijek. Euforija koja se tad dogodila je neponovljiva. To je bila svjetska premijera filma, i nismo znali kako će publika i žiri primiti film. Nisam očekivao ništa, i nagrada je došla kao potpuno iznenađenje, a takve su najslađe.
Jeste li od početka osjećali da film ima šanse za tako velika priznanja?
Ne, naravno da ne. Znao sam da smo napravili dobar film, ali puno dobrih filmova se snima, i ne mogu svi dobiti nagrade.
Smatrate li da je ovo prekretnica pozitivnog trenda bolje pozicioniranosti i vidljivosti hrvatske kinematografije u svijetu?
Ne znam, teško je to prognozirati, no mislim da ipak ne možemo govoriti o nekoj velikoj prekretnici. Ja nisam dio nekog filmskog vala nego sam više solo igrač. Ne zato što bih tako želio, nego zato što sam pripadnik jedne preskočene generacije koja je počela svoj profesionalni život početkom milenija, u dosta lošim vremenima za film. Sustav tada nije postojao, bili smo prepušteni sami sebi, rasuli smo se i svatko je tražio neki svoj put.
Film se bavi teškim temama kao što su rat, etnička mržnja i osobna odgovornost. Koji je bio najveći izazov u prenošenju tih tema publici kroz kratkometražni format (14 minuta)?
Ovaj film je zasnovan na stvarnom događaju, no filmski gledano to je klasični žanrovski film, triler. Upravo u tom raskoraku između stvarnosti i fikcije vrebali su najveći izazovi. Kad radiš film o stvarnim ljudima uvijek imaš ogromnu odgovornost, a pogotovo kad je riječ o ovako traumatičnom događaju. Zato sam u pripremi scenarija obavio ogromno istraživanje, pročitao sam više od tisuću stranica novinskih članaka, zapisnika sa suđenja i raznih drugih dokumenata. Onda sam na osnovu tih podataka napisao scenarij koji je, na kraju, čista fikcija, ali zasnovana na stvarnim svjedočenjima.
Ako bi gledatelji mogli izvući jednu ključnu poruku iz filma, koja bi to poruka bila?
Ne vjerujem u slanje poruka filmovima, trudim se raditi filmove koji pružaju emotivno iskustvo i navode na razmišljanje. Prepuštam gledateljima da izvuku iz filma svoje vlastite poruke, ili jednostavno pospreme to iskustvo u svoje emotivno pamćenje.
Kako ste se Vi osobno razvili kao redatelj kroz proces stvaranja filma i osvajanja nagrada?
Na ovom filmu surađivao sam sa sjajnim glumcima, izdvojio bih Gorana Bogdana i Alexisa Manentija. Direktor fotografije mi je bio odlični slovenski snimatelj i redatelj Gregor Božič. Puno sam naučio kroz suradnju s njima, u prvom redu o snazi redukcije. U ovom filmu se pokazala točnom ona stara izreka „manje je više“.
Nakon ovakvog uspjeha, osjećate li pritisak za buduće projekte da zadržite ili čak nadmašite ovu razinu?
Tu se ništa nije promijenilo, i prije ovih nagrada kretao sam u svaki film sa željom i namjerom da napravim nešto dobro, nešto upečatljivo.
Koji bi bio Vaš savjet mladim redateljima koji žele raditi na društveno važnim i povijesnim temama?
Prvo, mislim da ne trebaju uopće trošiti vrijeme na teme koje nisu društveno važne. Drugo, preporučio bih im da se bave povijesnim temama samo i isključivo ako u njima prepoznaju sadašnjost.
