Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je kroatistiku. Vujčić se na književnoj sceni pojavila 2010. godine s romanom Tuđi život. Od tada je objavila još šest romana: A onda je Božo krenuo ispočetka (2014.), Mogla sam to biti ja (2015.), Susjed (2015.), Otpusno pismo (u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem,2016.), Pitanje anatomije (2017.) i Pedeset cigareta za Elenu (2019.). Knjiga dnevničkih zapisa Stolareva kći izlazi 2021. godine. Dobitnica je V. B. Z. književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman za roman Susjed, te višestruka dobitnica Nagrade Marin Držić za drame, od kojih su neke postavljene u hrvatskim kazalištima. Članica je Hrvatskog društva pisaca od 2015. godine.
Marina Vujčić
Vujčić radi kao književna urednica, bila je ravnateljica Drame u HNK Split, te trenutno također djeluje kao voditeljica kulturnih programa u Kantunu kulture. Njenu novu knjigu možete već danas pronaći u izdanju Frakture. Svojom knjigom pripovijeda o nasiljima o kojima se ne piše u novinama, o ženama koje pate i ne uspijevaju naći izlaz. Sigurna kuća krik je protiv verbalnog i psihičkog nasilja, upozorenje da ne prihvaćamo zdravo za gotovo živote svojih prijatelja te nadasve roman o tome da uvijek trebamo biti prvo lice svoga života.
Sigurna kuća
Marina Vujčić, 'Sigurna kuća'
* * *
Kad su policajac i policajka otišli iz vašeg stana onoga dana, prvo ste oboje šutjeli. Čekala si ono što te čeka. Mislila si da si gotova, da će ubiti boga u tebi. Gotovo ti je bilo svejedno kako ćeš završiti, samo si htjela da bude kraj, kraj svega, da prestane taj život koji živiš, koji navodno živiš jer ga više i ne možeš smatrati životom. Evo, učinila si nezamislivo, najhrabriju stvar koju ćeš ikad učiniti – jer nakon ovoga više nećeš imati priliku činiti ništa – prijavila si ga, bila si u Centru, zatražila si mjesto u sigurnoj kući, policija je o tome obaviještena, došli su vam na vrata, ali nitko nije učinio ništa da te spasi, nitko ništa da te zaštiti od njega, ne samo da si i dalje s njim u vaša četiri zida, nego on sad zna što si učinila, učinila si nezamislivo i neoprostivo, njemu iza leđa išla si strancima govoriti o njemu, o vama, izvjesila si vaše prljavo rublje na ogled, izložila ga tuđim prosudbama, govorila si o svome mužu i o vašem braku anonimnim službenicama pa sad više ništa nije anonimno, ništa nije samo vaše, ugrozila si njegov ugled i karijeru, pljunula na sve što ste bili, na sve što ste zajedno prošli, nepovratno uništila sve prilike da sami popravite stvar, da te on formira u ženu kakva bi trebala biti, kakva si mogla biti da nisi sve upropastila.
Otišla si u Melitinu sobu, sjela s njom na tepih i pustila da se vješa po tebi, da te zasipa igračkama i pitanjima, ali nisi mogla ni govoriti ni prestati plakati iako si uvijek jako pazila da ne plačeš pred njom. Mislila si kako su ti to vjerojatno zadnji trenuci s njom, zadnji trenuci općenito, i kako nema toga što joj možeš reći da ima smisla, jer koje su to riječi koje bi se kasnije pamtile kao posljednje majčine, koji je to način za pamćenje na koji se majka može opraštati od kćeri, ako je zauvijek. Jer čak i ako te sad ne ubije, izbacit će te vani bez nje i nikad ti više neće dopustiti da je vidiš, porazit će te na svakom sudu na kojem se pokušaš boriti za nju, izbit će ti iz glave svaku ideju o tome da joj se ikad više približiš.
Plakala si i plakala, toliko si plakala da je Melita na kraju otišla tati reći da mama plače, a onda je tata s njom došao u sobu utješiti mamu.
I sad te prožima jeza od tog trenutka, od uspomene na nježnost kojom te tada porazio, jer bila je to zlokobna nježnost u koju bi možda netko drugi povjerovao, ali ti ne, ti znaš, ti si se već susrela s toliko lica njegove manipulacije, s toliko obrata njegovih raspoloženja, s toliko oblika neočekivanih poniženja i s toliko strategija poražavanja da već znaš da je to rat, da je to samo malo drukčiji početak njegove nove pobjede, nagazna mina na koju te ovaj put navodi da te jednom zauvijek raznese.
Sjeo je pored tebe na pod, grli te, mazi po kosi, briše ti suze dlanovima, ljubi te u oči i tepa ti kako će sve biti u redu.
ʺSmiri se, ljubavi. Sve će biti u redu. Sve.ʺ
Tebi od straha presušuju suze. Ono dvoje nisu još ni napustili vaš kvart, a ti mu već daješ novi povod da bude bijesan jer plačeš pred vašom kćeri, a to je jedna od strogo zabranjenih stvari, sve što ga može kompromitirati je strogo zabranjeno, a ti si ga prijavila za nasilje i sad plačeš pred malom, naravno da plačeš, ali on će ti sada, po tko zna koji put, pokazati koliko je velik, koliko je iznad svih tvojih otužnih pokušaja da ga banaliziraš, on će ti, po tko zna koji put, oprostiti neoprostivo, a ti onda kasnije sama sa sobom rješavaj svoju savjest i svoje neshvatljive ispade.
Ne može se reći da si se smirila, ali ne plačeš više pa se čini da jesi, tvoja te ravnodušnost trenutno plaši više od njegove reakcije, ispod jednog i ispod drugog čuči opasnost, životna opasnost, ali ne možeš se više bojati toga, što god bilo, moguće je da i strah ima svoj limit, da si iscrpila te spremnike do dna i sad si samo ljuštura koja ni na strah više nema svoje ljudsko pravo.
On Meliti objašnjava da je mama umorna, da je svima vrijeme za spavanje, da će se tata pobrinuti za sve, odvodi je u kupaonicu pa u krevet, priča joj priču za laku noć, čuješ mu glas ali ne razaznaješ sadržaj priče jer si zaokupljena time kako je to vježba za budućnost bez tebe, budućnost u kojoj će samo tata pričati priče prije spavanja, zaokupljena si ravnodušnošću koja prati taj osjećaj i time koliko ti je svejedno, od svih strašnih mogućnosti sad ti je najstrašnije tvoje odustajanje koje je preuzelo svaku tvoju stanicu, koje ti oduzima sposobnost da napraviš bilo što, koje ti ne da da ustaneš, da nešto kažeš, da vrištiš, da se boriš, da bježiš, da se zaključaš, da kroz prozor baciš neki predmet kao signalnu raketu, da porazbijaš sve suđe u kuhinji, da pozvoniš susjedima, da ustaneš i sama uspavaš svoju kćer, da nazoveš roditelje, policiju, hitnu pomoć, Magdu, bilo koga tko bi se zabrinuo kad već sama više nisi zabrinuta jer znaš, jer osjećaš da je ona budućnost bez tebe već počela, tebe nema, jednostavno ništa nije ostalo od tebe, a ono čega nema ne može se spašavati.
Zato te kasnije, kad je Melita zaspala, našao baš onako kako te je i ostavio, skvrčenu i sklupčanu na podu, na dnu tvog jadnog postojanja, činilo se da se malo i sažalio nad tobom iako danas znaš da nije, da mu je to odgovaralo jer je baš takvu krpenu lutku trebao za svoju predstavu, da mu je baš rekvizit poput tebe bio idealan za ulogu koju se sprema odigrati.
Odnio je tu krpenu lutku u krevet, pokrio je i ušuškao, a onda legao pored nje, priljubio se uz njezina leđa i zagrlio je onako kako se grle plišani medvjedići i druge nežive životinjice kojima smo se kao djeca obraćali kad nitko ne čuje i ne vidi jer su bile žive samo nama, a cijelom ostatku svijeta bile su nežive baš kao ti u tom trenutku, s jednim jedinim odraslim čovjekom na cijelom svijetu koji misli da si živa, da si njegova igračka koja je opet bila neposlušna pa će joj zbog toga stisnuti utrobu, baciti je u kut sobe, možda čak i cijelu raščerupati i otkinuti joj udove, ali ne još, ne danas, danas će joj opet pokazati koliko je milostiv i tolerantan, koliko je sposoban za oprost, koliko je vrijeme koje je dosad uložio u svoju životinjicu vrijedno odgađanja njezine smrti za onaj trenutak kojim on vlada i koji on izabere, jer ne napuštaju plišane životinjice nas svojom voljom, nemaju one taj privilegij da nam okrenu leđa nego ih mi odbacujemo kad nam dosade, kad se pokažu nedostojnima onako kako si se ti pokazala kad si svog vlasnika cinkala nekim nepoznatim ljudima koji vam zbog toga sad imaju pravo ulaziti u stan i čeprkati po vašim svetinjama i vašoj privatnosti.
S tim je mislima vjerojatno zaspao, jer on je zaspao. Ti nisi.
* * *
Sljedeća dva dana ponašao se kao da si bolesna. Zapravo si i bila. Dijagnoza: beživotna iako topla na dodir. Nisi se još ohladila, nisi umrla, ali da te netko tjerao da se prisjetiš kako se hoda, govori, misli, ništa ti od svega toga ne bi uspjelo. Čak ni kad bi ti Melita došla u krevet, nisi se mogla pomaknuti, nisi se mogla prisiliti na pokret, nisi mogla nagovoriti svoju ruku da se odvoji od posteljine i dotakne obraz svoje djevojčice.
Ta dva dana on te njegovao. Već imate to iskustvo, da si mu najupotrebljivija onda kad si neupotrebljiva. Tjerao te da se u krevetu pridigneš, da pojedeš juhu koju je skuhao, prinosio ti žlicu ustima, puhao u čaj da se ne opečeš. Iako ti se činilo da se svaki čas može dogoditi da ti vruću juhu ili čaj izlije na lice jer je pitanje osvete bilo samo pitanje trenutka, nisi se bojala. Ta dva dana bavila si se samo pitanjem može li se čovjek jednostavno ugasiti, može li odluka o odustajanju dovesti do odumiranja vitalnih organa jer to bi bio najzgodniji način da se ode, nema čina samoubojstva, nema nereda, samo gašenje organizma koje je kod tebe već počelo i samo treba u njemu ustrajati.
Ali on ti ne da da se ugasiš, hrani te, poji, nosi te do WC školjke da obaviš nuždu, prisiljava te na život jer mu trebaš živa, samo te živu može opet zlostavljati, samo te živu može dokrajčiti i nije na tebi da odlučuješ o tome, nije kraj kad ti kažeš da je kraj.
Treći dan natjerao te da ustaneš iz kreveta, da hodaš, da kružiš oko kuhinjskoga stola i garniture u dnevnoj sobi, odveo te na balkon da udahneš svježeg zraka, postavljao ti jednostavna pitanja na koja se moglo odgovoriti s da i ne, samo da te navede da se oglasiš, da provjeri govori li njegova krpena lutka još uvijek: ʺBoli te nešto? Možeš li? Želiš da odemo doktoru?ʺ, a onda te dopratio u kupaonicu, tražio da se svučeš i uđeš u kadu u kojoj se već pjenila topla voda u koju te uronio da bi te okupao kao dijete. S tobom je kao s djetetom i razgovarao. ʺNagni se naprijed da ti operem leđa.ʺ ʺZatvori oči, sad ću isprati šampon.ʺ Na golo tijelo obukao ti je kućni ogrtač, posjeo te na poklopac zahodske školjke da ti osuši kosu, a onda te smjestio za stol u kuhinji, gdje je servirao večeru.
Pred njim nije bilo tanjura, on neće jesti, ali to ne spominje jer se radi o jednoj od onih poruka koje moraš sama dešifrirati, prepoznati u tom odbijanju hrane stav koji upućuje na gađenje prema dijeljenju trpeze s tobom, ili možda općenito gađenje prema primitivnim ljudskim spodobama koje u ovakvim situacijama vode računa o svojim crijevima, zadovoljavaju svoje primarne prizemne životne potrebe iako se sve oko njih urušava. Prije toga se po svoj prilici najeo, ali on je sad iznad toga, ne može jesti dok ti sereš po vašem životu, po svemu što ste imali.
Ali piti može.
Kad je ustao otvoriti butelju, znala si da je s tvojim bolovanjem gotovo. Osposobio te da nastavi gdje je stao, na tebi je samo da izdržiš. Čista si i sita, osovila si se na noge, tijelo ti radi, glas također, Melita je zaspala, a sad je napokon došao red na njega, zaslužio je nakon ove skrbi za tebe odgovore na neka pitanja koja ti je mogao postaviti odmah nakon odlaska policije, ali je bio toliko obziran i brižan da je čekao da se oporaviš, iako nije jasno od čega jer on je taj koji se treba oporavljati, on je taj koji je smrtno ranjen tvojom izdajom koju mu sad moraš objasniti.
Vino klokoće u grliću boce dok ga toči u svoju pa u tvoju čašu; ta druga čaša na stolu koje inače nema jer ti već dugo ne piješ s njim, jer je zajedničko pijuckanje vina uz večeru ili film ostalo tamo negdje u vašim počecima kad se činilo da ćete biti partneri u svemu, ta druga čaša sad izgleda zlokobno, ona je tu da te zbuni i zavara, ona je neki njegov novi rukopis mučenja koji je možda smišljao ona dva dana dok te njegovao, ili mu je upravo sad spontano došlo da bude malo kreativniji u oblicima torture, da napravi razliku kad si već ti napravila razliku u vašem obrascu življenja koju mu sad moraš objasniti.
ʺDobro jesi li ti normalna?ʺ
To će reći gotovo šaptom, vjerojatno zato da bi ti pokazao da, za razliku od tebe, vodi računa o tome hoće li vas čuti Melita, susjedi, muha na zidu koja sad ima više šanse preživjeti od tebe. Nasilnici viču, a on, evo, šaptom razgovara s tobom, on, za razliku od tebe, zna da su vaši problemi samo vaša stvar i nikad mu, ni u milijun godina, ne bi palo na pamet da ikad ikome kaže o tebi nešto loše, koliko god bila nepodnošljiva i nedostojna, jer ti si njegova žena i on bi tvoju čast i tvoj integritet branio u svakoj situaciji, pa čak i u ovoj koju si mu priredila.
Šutiš. Na pitanje jesi li normalna mogla bi odgovoriti samo da nisi normalna, da više ne možeš biti normalna u životu koji nije normalan, u braku koji nije normalan, ali to bi ga razbjesnilo još više od tvoje šutnje, koja će ga također razbjesniti.
