Regionalna glazba proživljava veoma zanimljivu eru. Dobro provjereni recept „na aktualnu pop glazbu nalijepi malo balkanskog (ili talijanskog) melosa“ sada funkcionira kao po traci. Živimo u doba glazbene hiperprodukcije, gdje je istodobno glazbenicima i jednostavnije i teže nego ikad prije doći do šire publike. Jednostavnije jer uz niz digitalnih alata, društvenih mreža i streaming servisa promocija se čini lakša nego ikad, no s druge strane, konkurencija je tolika da je teško doći do ciljanog slušatelja.
Tko je zapravo ciljni slušatelj? Oni koji broje rekordnu slušanost na streaming servisima i pune najveće koncertne prostore u regiji itekako znaju kome se i na koji način obraćaju, dok oni koji ne promišljaju poslovno-strateški, nego više naginju i oslanjaju se samo na umjetničku stranu glazbe zanemarujući vrijednost klikova, lajkova, odnosno broja preslušavanja gomilaju razočaranja. Jer glazbena industrija, kako u svijetu tako i u regiji, promijenila je pravila igre. Tradicionalni mediji kao što su televizija i radio više publici nisu primarni izvor informacija (posebice milenijalcima, generaciji Z i generaciji alfa), a digitalni servisi stvaraju zvijezde nove generacije.
Regija unatrag nekoliko godina svjedoči uzletu glazbe koja je mješavina modernog hip-hopa, odnosno trapa i balkanskog melosa koji je iznjedrio nevjerojatnu popularnost upravo na streaming servisima. „Slušam sve osim cajki“, rečenica je koja se često može čuti u javnosti i društvu, no ono što se danas smatra „(trap)cajkama“, nema veze s turbo-folk glazbom kraja devedesetih i početka dvijetisućitih s kojom se generalno poistovjećuje.
„Cajke“ su danas postale (i oduvijek su bile) neprijatelj broj jedan svakom velikom uživatelju glazbene umjetnosti koji u ljubavi prema svom omiljenom žanru zaboravlja činjenicu da je glazba, na kraju dana, samo industrija.
Osim toga, svjedočimo povratku inspiracije talijanskim glazbenim stvaralaštvom i kulturom koji su davnih dana stvorili evergreene velikih autora poput Arsena Dedića. Danas, u nešto drugačijem glazbenom formatu i obliku.
Proizvodi za šire mase u industriji zabave, kao i u svim industrijskim granama ne podrazumijevaju nužno i visoku intelektualnu i umjetničku vrijednost, što ne znači da se istodobno zanemaruje sama kvaliteta proizvoda, u okvirima koje krajnji kupac potražuje. Popularna glazba je stoga oduvijek bila kamen spoticanja velikih glazbenih znalaca i uživatelja jer sama popularnost i raširenost gotovo uvijek kreću od novih generacija slušatelja na koje, na neki način, i utječe. Dok smo u ranijim glazbenim epohama imali pojavnost supkultura te su se često moralne norme i stavovi pojedinaca poistovjećivali s njima, danas to više nije slučaj. U doba svedostupnosti cijelog kataloga na nekoliko klikova supkulture su nestale, a sam način konzumacije sadržaja postaje drugačiji.
O ukusima se ne raspravlja, poslovica je na koju se danas često zaboravlja. Jer glasna manjina koja kvalitetu uviđa samo u tradicionalnim formama (poput rock glazbe) više nije spremna za izlazak iz vlastite sigurne zone u kojoj se nalazi usputni slušatelj s modernom pop glazbom, a koji čini većinu. Na samom je kraju najvažniji subjektivni doživljaj, a objektivne kvalitete i nekvalitete moguće je pronaći baš u svakom glazbenom žanru. Danas najpopularnija glazba među mlađim slušateljima, koji su ujedno i najodanija publika i oni koji udaraju temelje glazbene budućnosti, proživljava jednaku sudbinu poput one što su je doživljavali slušatelji rock ili punk glazbe na svojim počecima. Ona se temelji na modernom hip-hopu, odnosno trapu u kojoj često igra riječima dovodi do njihove iskrivljenosti, ponekad i nerazumljivosti uz često korištenje veoma lokaliziranih žargona. Trap glazba veliča materijalni uspjeh (ozbiljno ili ironično) koji se predstavlja kao izvor individualne sreće i ispunjenja. No nije sve u lovi, skupim satovima i automobilima – nešto je ostalo i u ljubavi pa trap u kombinaciji s klasičnim popom i r’n’b-jem kraja devedesetih ili početka dvijetisućitih tvori zanimljivu cjelinu koja je u regiji postigla velik uspjeh.
Svjedočimo pojavi novih glazbenih zvijezda koje na streaming servisima nadmašuju sve velikane ovih prostora, a na koncertima stvaraju atmosferu kakva se dugo nije mogla vidjeti.
Pretvaraju koncertne prostore u klubove gdje „klinci“ proživljavaju najbolje trenutke svog života ostavljajući zadnji atom snage na plesnom podiju. I mosh pit je ponovno aktualan.
Trap koji više naginje popu i r’n’b-ju dao nam je i dvije nove predvodnice žanra – jedna je Senidah, a druga je Miach. Premda različitih stilova, imaju jednu zajedničku notu – visoku razinu glazbene (produkcijske), vokalne i izvođačke kvalitete te impresivnu radnu etiku. Osim toga, jako dobro znaju kako i gdje plasirati svoju glazbu – poslovna strategija koja stoji iza njihova karijernog puta dovela ih je zato na sam vrh.
Senidah je prodrmala regionalnu scenu 2018. objavivši pjesmu „Slađana“ koja je u r’n’b i trap unijela dašak Balkana, što se nastavilo i u svim sljedećim uspješnicama. I to na najpozitivniji mogući način – svojevrsna blaga orijentalnost u veoma kvalitetnoj produkciji bila je pun pogodak – pa je regija, nakon Severine, Jelene Rozge i Nine Badrić, napokon dobila novu žensku glazbenu zvijezdu. Njezina izvorno rokerska srž, blaga rašpa uz određenu dozu mističnosti i melankolije vokala čine je instantno prepoznatljivom te je izdvajaju iz mase. Samouvjerena, uz pratnju izvrsnog benda, postala je jedno od koncertno najtraženijih lica, i to ne samo u regiji, nego i u cijeloj dijaspori. Osim toga, ona je i ikona stila čije odjevne kombinacije intrigiraju i pomiču granice – „paket“ zvijezde je kompletan.
Dok se Senidah oslanja na Balkan, sve popularnija Miach, u suradnji s najuspješnijim hitmejkerom nove generacije Mihovilom Šoštarićem Lockroomom, oslanja se na hrvatsku dance-pop produkciju devedesetih koju oživljava nekim novim klincima. Upravo je ona prva pjevačica čija je pjesma jednako uspješna na svim terenima – na domaćim radijskim postajama i streaming servisima, dok je svoj drugi veliki solistički koncert u Zagrebu, točnije u Boćarskom domu, rasprodala mjesec i pol unaprijed. Pjesma „Anđeo“, nastala u suradnji s još jednim glazbenim genijalcem Hiljsonom Mandelom, prvi je put u povijesti istodobno i na prvome mjestu ljestvice HRTop100 radijskog emitiranja i Billboardove ljestvice najpopularnijih na streaming servisima. Pjesme „Led“ i „Fantazija“ u suradnji s Gršom također su pri samom vrhu Billboarda na kojem provode već jako puno tjedana. Dosegnula je najširu publiku, a mlade djevojke upravo u njoj vide uzor – danas je na koncertima ovog žanra nemoguće ne primijetiti stil odijevanja, šminkanja i frizura inspiriran njezinim likom i djelom.
Motivi Italije u stihovima, pa čak i talijanski pop hitovi na koncertnom repertoaru specifični su za Gršu, prvog dobitnika nagrade Cesarica Bestseller za 2023. godinu te prvog hrvatskog autora i izvođača u povijesti koji je zasjeo na prvo mjesto Billboardove top-ljestvice najslušanijeg na streaming servisima. I ti su hitovi djelo hitmejkera Lockrooma, dok se u posljednje vrijeme sve više priča o Pekiju, reperu iz Drniša također inspiriranim mediteranskim štihom Italije čiji se hitovi prenose usmenom predajom – postaju najtraženiji u klubovima, na svadbama, čak i u nekim političkim stožerima.
I za Senidah i za Miach (a tako i za Gršu, Hiljsona Mandelu, z++, Pekija, Baksa i ostalu trap ekipu) mnogi su već sigurno čuli, a oni koji nisu – mogu okriviti svoj internetski algoritam. Jer danas je uistinu teško popratiti događanja na baš cijeloj sceni, jednostavnoj dostupnosti usprkos.
Faktor iznenađenja je zato sveprisutan i nije rezerviran samo za „ono što klinci slušaju“.
Princip funkcioniranja digitalnih servisa namjerno nam nudeći ono što prediktivnom analitikom misli da bi nam se moglo svidjeti često izostavlja pojedine skrivene fenomene koji rasprodaju koncertne prostore brzinom svjetlosti. Takvi digitalni glazbeni mikrokozmosi, brzo konzumiranje sadržaja i hiperprodukcija često slušatelju onemogućuju da detaljnije istraži pojedini glazbeni pravac ili da izađe iz vlastite sigurne zone.
Ono što je zajedničko svim ovim glazbenicima jest ozbiljno ulaganje u video i koncertnu produkciju, prisutnost i marketing na društvenim mrežama, streaming servise i slično. Upravo je zbog toga Aleksandra Prijović iznenadila mnoge kada je uspjela napuniti šest zagrebačkih Arena te odraditi impresivnu regionalnu turneju od istoka do zapada u svim najvećim koncertnim prostorima. Postala je tako regionalna izvođačica s najprodavanijim brojem ulaznica u Hrvatskoj u 2024. godini prema podacima HDS ZAMP-a. Nadmašila je i Lepu Brenu i Zdravka Čolića.
Što se domaćih izvođača tiče, prošlogodišnji rekorder u broju prodanih ulaznica bila je grupa Prljavo kazalište, zbog čega je ujedno nagrađena nagradom Cesarica Bestseller. Prema broju prodanih ulaznica slijede Marko Perković Thompson, Severina i Doris Dragović. Jasno je da oni s velikim brojem utakmica u nogama kod nas pune najveće koncertne prostore jer okupljaju i najveći broj generacija. U top 15 domaćih izvođača s najvećim brojem prodanih ulaznica, od onih koji su počeli djelovati u 21. stoljeću, nalaze se samo Baby Lasagna na 5. mjestu, Grše na 11. i Silente na 13. mjestu.
I dok su najveći koncerti većinom rezervirani za velike karijerne obljetnice – dvadeset, trideset, četrdeset ili čak pedeset godina karijere, zaokret u načinu poslovanja velike koncertne uspjehe mogao bi izvođačima donijeti u puno ranijim fazama karijere. Stoga je samo pitanje vremena kada ćemo Senidah, Gršu, Hiljsona, Miach, Pekija, Vojka ili z++ gledati uz spektakularnu produkciju na najvećim pozornicama. Nastupi pred tisućama okupljenih za njih nisu novost – rado su viđeni (već) headlineri domaćih glazbenih festivala. Njihove su pjesme sastavni dio goruće play liste plesnih podija u samoj špici, ne više „na finjaka“ prije ponoći. Jer „Mamma Mia“, „Mišići“, „Anđeo“, „Fantazija“, „Forza“, „Mangio Pasta“ ili „Replay“ dovode atmosferu do usijanja.
Trap se ušuljao na velika vrata u popularnu glazbu, što nije ništa drugo nego odraz svjetskog trenda koji je kod nas došao nekoliko godina kasnije. Baš i kao sam način poslovanja glazbene industrije koja sada, unutar regije, postaje konkurentnija i uzbudljivija nego ikad ranije. Prije nekoliko smo godina dobili i Ured za izvoz glazbe koji potiče razvoj karijere domaćih izvođača na inozemnom tržištu, a pravi inozemni fenomen kojem smo ove godine svjedočili je Baby Lasagna koji se također, kao ni treperi, ne uklapa u ustaljen format ni pop, ni rock, ni metal glazbe. Moderna je to verzija svega navedenoga koja je brzinom munje osvojila svijet, a na domaćem terenu rasprodala tri zagrebačke Šalate.
Kvaliteta je stoga u uhu slušatelja, a svako nametanje određenog pravca s namjerom isticanja isključivo umjetnosti i visokog intelekta nikada nije rezultiralo pozitivnim odjekom, nego svojevrsnim odbijanjem i buntom mladih generacija te posljedičnim stvaranjem novih pravaca generacija koje ukazuju na svoje potrebe.
Kako kaže Grše u predivnoj pjesmi „Suza“ – „Gangsta baze su zabava, ne shvaćaj ih ozbiljno/One su tu da te zabave prvo i osnovno“ – veličanje materijalizma i konzumerizma u modernom je hip-hopu, tj. trapu istaknutiji nego ikada. No treba li uistinu sve shvatiti doslovno? Umjetnost to nikada nije zahtijevala, upravo suprotno. Želju za uspjehom i dokazivanjem nova publika danas progovara kroz ono materijalno, ne misleći i djelujući nužno doslovno u tom smjeru. To je njihov stil izražavanja, slavlja i uživanja u životu, barem u metaforičkom i imaginarnom svijetu stihova.
Istraživanja pokazuju da ljudi počinju gubiti interes za otkrivanjem nove glazbe u tridesetima i skloniji su češćoj konzumaciji sadržaja sličnog onom iz svojih tinejdžerskih danima te eventualno dvadesetih. Upravo zato publiku ovih izvođača većinski čini mlađa publika – baš kao što je bio slučaj u zlatno doba novog vala osamdesetih na koji se često danas referira kao odraz kvalitete i uspoređuje s trenutačno popularnim sadržajem među mladima. Istom su skloni i domaći glazbeni kritičari koji, nažalost, vođeni intenzivnim subjektivnim doživljajem, često zanemaruju sve aspekte kvalitete koju odrednice pojedine popularne glazbe nose. To dokazuju godišnje top-liste odabira najboljih albuma i pjesama velikog broja kritičara glazbenih portala u Hrvatskoj. Njihov termin „najbolji“ često se bitno razlikuje od kvantitativno najboljeg, zbog čega se stvorilo određeno razilaženje između publike i struke, a time i kasnijeg prihvaćanja promjena na popkulturnoj sceni.
Stoga je uvijek važno imati na umu da glazbena kvaliteta ima više oblika, a glazba više namjena.
Na kraju dana, riječ je samo o industriji zabave koja prati određena poslovna pravila i ekonomske vrijednosti kao i svaka druga vrsta industrije. Od pop glazbe se nikada nije očekivalo puno, ona treba biti jasna i razumljiva svima, jednostavna i pitka kako bi dosegnula što veći broj slušatelja. No za perfekcioniranje te jednostavnosti potrebna je velika požrtvovnost, puno znanja, ulaganja i kontinuiranog unapređenja kako bi se uspjeh najprije postigao, a zatim učinio i održivim. Strah od uspješnog i averzija prema njemu često je rezervirana za glasnu manjinu čije dojmove u negativnom kontekstu lakše zapamtimo od onih afirmativnih. Jer to je u ljudskoj prirodi, baš kao i odbijanje izlaženja iz vlastite sigurne zone. No dolaskom nekih novih lica pop glazba u regiji ponovno postaje uzbudljiva, neka čak i inozemno konkurentna.
Postpandemijsko doba donijelo nam je ponovni uzlet koncertne kulture glazbenih spektakala, ne toliko stranih koliko regionalnih glazbenika. Naša publika stječe nove navike, provodi se danas više vežu uz kvalitetne nastupe uživo nego odlaske u klubove, a materijala za slušanje i gledanje je više nego dovoljno.
