Suki Waterhouse (London, 1992.) donedavno nije ni bila svjesna da je napokon preuzela kontrolu nad vlastitom pričom. Danas može čitati naslove u medijima, promatrati paparazzo fotografije, osvrnuti se na ožiljke iz prošlosti i sagledati izazove vlastitog života smireno i s prihvaćanjem. „To je valjda zato što sam odrasla. Oduvijek mi je bilo teško uklopiti se na jedno mjesto. Već kao tinejdžerica željela sam isprobavati različite stvari, nisam se htjela vezati uz jedan identitet“, kaže ona.
Ima nešto u njezinu stavu, u tom ležernom odbacivanju etiketa, što daje naslutiti da njezina priča nije samo o kretanju, nego o stalnom osmišljavanju sebe iznova. Godinama joj je industrija lijepila etiketu it girl, izraz koji lebdi između komplimenta i zamke. No ona se nikada nije dala uhvatiti u tu igru.
Britanska manekenka, glumica, kantautorica i pjevačica, globalna ambasadorica brenda Authentic Beauty Concept posljednje je desetljeće provela neprestano se iznova definirajući. Danas kao majka djevojčice, s glazbenom karijerom u usponu i privatnim životom koji zaokuplja pažnju javnosti djeluje samopouzdanije i slobodnije nego ikad prije.
Iza njezina bezbrižnog stava krije se umjetnica strastvena u pripovijedanju vlastitih priča. Prvim albumom „I Can’t Let Go“ predstavila se kao pripovjedačica melankoličnih i britkih priča, u kojima slomljeno srce zvuči više kao oslobođenje nego kao tragedija. Uloga u seriji „Everyone Loves Daisy Jones“ dodatno ju je približila publici zahvaljujući interpretaciji prepunoj karizme i magnetizma.
„Mogu pogledati oko sebe, voljeti ono što radim i biti potpuno usredotočena, svjesna svakog detalja. Jako sam zaljubljena u svoj projekt i svoju obitelj – ovo je posebno razdoblje u kojem me i jedno i drugo ispunjava“, priznaje.
Nedavno je izdala svoj drugi album „Memoir Of A Sparklemuffin“ koji promovira ovoga ljeta na europskoj turneji, a uz to je objavila i novi singl „Dream Woman“, kao i aplikaciju With Gratitude.
Iako izbjegava pitanja o privatnom životu i partneru Robertu Pattinsonu, uz objašnjenje da „radije ostaje pri glazbi“, ipak priznaje da je ljubav snažna komponenta svega što piše. Ne zna što će raditi za pet godina. Jedino što je sigurno jest to da nikada nije slijedila tradicionalan put pa ni ne planira početi.
Gdje se najviše osjećaš svoja?
U glazbi. To je najintimnije što radim. Kada pišem pjesme, nema redatelja koji mi govori kako da nešto izvodim, niti brenda koji određuje kako bih trebala izgledati. Počela sam skladati još kao tinejdžerica. Ponekad me glazba spasila od ludila. U drugim trenucima natjerala me da se suočim sa stvarima koje bih radije ignorirala. Ali uvijek mi je „čuvala leđa“. Ona je moj kompas.
Što te motivira da pišeš?
Za mene je to način da promislim o vlastitim iskustvima: svojim emocijama, željama i manama. Kroz glazbu sam uspjela sagledati kako sam primala i davala ljubav – i kako me ona, u nekim trenucima, znala povrijediti. I da promišljam o posljedicama vlastitih odluka. Ono što najviše volim kod pisanja jest mogućnost stvaranja uporišnih točaka: vratiti se pjesmi i odmah znati gdje sam tada bila, tko sam bila i kako sam tada gledala na svijet. Na primjer, moj prvi album imao je određenu dozu nevinosti – jer nije bilo nikakvih očekivanja niti izdavačke kuće iza mene, samo moji vlastiti strahovi. Dok je drugi bio proces jednog svjetlosnog suočavanja sa samom sobom.
Zato i pjesma „Model, Actress, Whatever“?
Da, to je svojevrsna šala na vlastiti račun i sve one etikete koje ti pokušavaju prilijepiti kada kreneš u nešto novo. Govori o tome koliko je teško izboriti svoje mjesto kad odlučiš pokušati nešto drugačije i prestaneš umanjivati samu sebe. Kad sam bila mlađa, užasavala me pomisao da nisam dovoljno dobra, da neću ispuniti očekivanja. Danas pokušavam uživati u procesu bez previše samoosuđivanja. Još postoji određeni otpor kad žena odluči preuzeti kontrolu nad vlastitom pričom. Oduvijek sam pisala pjesme, ali imala sam tu apsurdnu ideju da me nitko neće shvaćati ozbiljno samo zato što dolazim iz svijeta mode. Sve dok jednog dana nisam pomislila: „I što onda? Ne možeš čekati da ti svijet da dopuštenje da radiš ono što voliš.“ Biti umjetnica često znači da će te pokušati svesti na određeni zvuk ili sliku. A ako si uz to još i model – ne moram ni govoriti. Uvijek se moraš dodatno dokazivati, objašnjavati zašto zaslužuješ biti tu. Ali sada vjerujem svom instinktu.
Vjerujem u to da se ne trebaš ušutkivati, da sve te nesigurnosti možeš pretvoriti u umjetnost. Oslobađajuće je naučiti se smijati samoj sebi.
Toliko su me puta pokušali strpati u kalup da sam naučila redefinirati samu sebe prije nego što to netko drugi učini. Kad je izašao album „I Can’t Let Go“, bilo je puno nevjerice. Morala sam se boriti da izdavačke kuće uopće otvore moje mailove. Uvijek sam dobivala isti odgovor: „Ne slušamo albume modela.“ Danas sam zahvalna što mogu stvarati glazbu kakvu sam oduvijek željela. Trebalo mi je vremena da zaslužim poštovanje kao model, glumica, što god, ali ne možeš promijeniti smjer i očekivati da će sve odmah teći glatko.
Brine li te danas kako te drugi opisuju?
Iskreno, u tvojoj glavi je sve kaotičnije i proturječnije nego što misliš. Velike su šanse da drugi o tebi i ne razmišljaju toliko koliko misliš. Na kraju se sve svodi na ono što se odvija u tvojoj glavi. Sigurno smo svi to doživjeli: želiš nešto napraviti, ali onda sam sebe kočiš. Mišljenje drugih može biti presudno i čini se kao da se te slike nikad ne možeš osloboditi, kao da te ona zauvijek definira. Bilo je trenutaka kad sam, zbog određenih reakcija, smatrala da su moje nesigurnosti zapravo opravdane. I kad bi se to dogodilo, trebalo mi je vremena da izađem iz tog začaranog kruga misli. Iza svega stoji ogroman trud, dug proces pokušaja i pogrešaka, borba da naučim vjerovati sama sebi.
Što je ključno imati na umu u ovom poslu?
Ključno je okružiti se ljudima s kojima dijeliš dobru povezanost. To je sve – i u tom pogledu imam puno sreće. Pjesma „Supersad“ vraća me u fazu života u kojoj, iako se čini da sve ide nizbrdo, ipak ideš dalje. Nema smisla zapeti u tuzi. Zapravo, znala sam to razdoblje zvati „fazom propadanja u krevetu“. Otkad imam bebu, morala sam postati bolja, ali dugo se moj unutarnji kaos odražavao i na moju okolinu. No priznajem da branim te trenutke nereda jer su bili moj pokušaj da izgradim vlastiti svijet. Kod sebe obožavam, a što sam u nekom trenutku zaboravila i poželjela ponovno otkriti, one blesave i nespretne strane koje nas čine onima što jesmo. U glazbenoj, modnoj i filmskoj industriji tvoj je ego stalno na udaru i prije nego što to shvatiš, počneš skrivati te iskrene dijelove sebe iza zaštitnih zidova.
O čemu si sanjala kao dijete?
O mnogim stvarima – uključujući karate. Kad sam imala 11 godina, voljela sam sudjelovati na natjecanjima, dijelom i zato što je moj tata imao crni pojas. Jedna od mojih ambicija bila je postati neka vrsta Karate Kida. Također sam maštala o kazalištu i glazbi. U školi bih gledala kroz prozor i željela biti negdje drugdje. Tada je Britney Spears bila globalni fenomen, a netko mi je rekao da je u školskim bilježnicama vježbala svoj potpis. Pa sam i ja počela raditi isto. Sanjala sam davno prije nego što sam uopće znala što zapravo želim.
Kao globalna ambasadorica brenda Authentic Beauty Concept, je li kosa dio tvog osobnog brenda?
Definitivno. Moja kosa odražava velik dio moje osobnosti – pomalo je raščupana, prirodna i bez previše truda. Šiške mi dodiruju trepavice.
Kad bi ti ponudili ulogu zbog koje bi je morala drastično odrezati, bi li je prihvatila?
Kao glumica, otvorena sam za transformacije koje liku donose autentičnost. Ako bi to tražila uloga i radilo bi se o značajnom projektu, razmislila bih.
Tvoja kći odrasta okružena glazbom, filmom, umjetnošću i modom. Kakav svijet se nadaš stvoriti za nju?
Imati kćer znači sve proživljavati odjednom. Svakodnevno se suočavaš s moralnim pitanjima koja ranije nisi ni primjećivala. Još se pokušavam pomiriti s činjenicom da sam svoj život dala nekome tko mi je važniji od svega. Danas svoje roditelje gledam iz druge perspektive i mislim: „Wow! Oni su imali četvero djece, a ja samo jedno.“ Divim im se. Kao žena, sve više primjećujem kako društvo nameće očekivanja. Moralnost majki stalno se propituje. To je ludilo. Kao, primjerice, kritike koje sam dobila jer sam nastupila na Coachelli samo šest tjedana nakon porođaja.
Pravi je izazov zadržati autonomiju, a istodobno si dati dopuštenje nastaviti njegovati svoju kreativnu stranu.
Pritisak dolazi sa svih strana – od ljudi, komentara, čak i suptilnih stvari poput algoritma na Instagramu koji kao da zna kako u nama posijati strah. Unatoč tome, stvorila sam neku vrstu izjave o vlastitim principima – za svoju kćer i za sebe. Moja je misija biti najbolja moguća majka njoj, a da se pritom ne odreknem svoje umjetnosti.
Koji su tvoji sljedeći koraci?
Osim europske turneje, slijedi pokretanje aplikacije With Gratitude koju sam kreirala sa svojom prijateljicom Poppy (Jamie). Ideja se rodila tijekom pandemije kada smo si međusobno slale popise stvari na kojima smo zahvalne kako bismo si podigle raspoloženje. Gratitude se temelji na tome da budemo pozitivni, ali i iskreni. Da učimo cijeniti male stvari – svoje, ali i one drugih ljudi.
