Launchmetrics
//

Launchmetrics

„Kad sam je pitao kako je“, začuđeno mi je prenosio, „rekla mi je da u zadnje vrijeme stalno hoda po doktorima“. Zatim je dodao na engleskom: „What does she mean? She's WALKING ALL OVER DOCTORS?“ Odmahnula sam rukom i rekla da je to samo, eto, jedan izraz koji stariji ljudi koriste kada moraju ići na niz liječničkih pregleda i pretraga.

Neki dan sam se toga sjetila i kroz misaoni vremeplov 30 godina mlađoj sebi poručila: „Pa, majku ti tvoju bezobraznu!“ Da STARIJI ljudi. Kakva bahata balavica. U zadnje vrijeme, naime, i sama često HODAM PO DOKTORIMA. A ne osjećam se „starijom“, kamoli starom. No ipak…

„Ah, to zdravlje“, požalio mi se nedavno jedan frend, „Stalno nešto sere“. Nasmijala sam se s razumijevanjem. Ne samo zato što i sama sve češće iz liječničkih ordinacija i sa sistematskih pregleda ne izlazim s trijumfalnim smiješkom, nego s preko nekoliko uputnica uputnica. Nasmijala sam se s razumijevanjem i zato što već neko vrijeme – negdje od sredine četrdesetih – taj prigovor sve češće čujem u krugu svojih prijatelja, poznanika i vršnjaka. 

Stentovi, joga i glukometri umjesto partijanja

Pedesetu sam prešla prije četiri godine, većina mi se prijatelja i poznanika kreće u dobnoj skupini 40+ i minuli su dani kada smo svi svojem sirotom tijelu mogli raditi štogod nam padne na pamet, a da ono samo odmahne rukom i kaže: „Ajd', lezi malo i ubij oko, sve ću ja to u međuvremenu raščistit“. Tijelo nam više nije požrtvovni sluga koji podnosi sve ni zaljubljena majka koja nam tolerira sve i pere sav nered za nama. Sad povremeno slegne ramenima i kaže: „Sorry, al sad ćeš zbog ovog morat doktoru“, katkad se i pobuni pa vikne: „Alo! Nemrem više ovak!“, a kad fakat zagusti, zvizne nam i jednu sočnu, bolnu šamarčinu.

Moja dva frenda, Jure i Mate (moš mislit kak' se tako stvarno zovu) – ljuti partijaneri koji su još dobro debelo u tridesetima gurali jedan drugoga na pod u prvom redu na koncerima apsolutno svakog benda koji se našao u „Močvari“ – sad iza devet jure doma jer im se spava i zezaju se da zajedno imaju dvjesto kila i šest stentova. 

Launchmetrics
//

Launchmetrics

Valerija (54, kao i ja), do prije nekoliko godina bila je žestoka cross-fiterica čiji su treninzi bili takvi da su joj dečki govorili kako „tak' nekaj nismo čuli od obuke u JNA“ – sad može podnijeti samo laganu jogicu s vježbama disanja jer je nakon višestruke diskus hernije (ono kad vam poiskaču dijelovi kičme i grizete panj od bolova) – imala ne baš jednostavnu operaciju kičme. 

Venko, koji je u dvadesetima mogao pojest' čitav pleh kremšnita i pritom ostati na omjeru visine i težine 190 cm/70 kg, sad ima inzulinsku pumpicu i doručkuje chiju s vrućom vodom i stevijom. Žana ima žučne kamence i sprema se na operaciju, za koju se, kako kaže, čeka „k'o kod moje frizerke na balayage u ljetnoj sezoni“. 

 Ja više ne mogu provesti cijelu noć kartajući Belu s frendovima, a onda, ravno s kartaškog, otići za radni stol u uredu. Sad triput dnevno mjerim šećer i tlak, radim tai-chi i slušam podcaste o stress managementu, usput se odvikavajući čak i od BEZNIKOTINSKIH parilica jer ono – rado bih poživjela još nekoliko desetljeća.

O „bajkovitim“ simptomima i nuspojavama (peri)menopauze ovaj put neću jer ovo bi ipak trebao biti laganini tekst, pa zbog toga neću spominjati ni one koji su preživjeli – ili nisu – i gore stvari. Iz istog ću razloga ovaj put preskočiti priču o epidemiji psihičkih problema – kronične anksioznosti, depresije, burnouta i stresa.

Koliko smo si sami krivi?

No svi smo pomalo zaključili poglavlje u kojem doručkuješ pljugu i oktansku kavu, ručaš pohanac s dvjesto kila majoneze, a za večeru se počastiš legalnim ili ilegalnim rekreativnim supstancama uz nabijanje techna iz ogromnih zvučnika ili urlanje „Budi moja voda, ja sam sada vatra“ uz gitaru. Dosta nas oblači kompresijske čarape kad letimo avionom. Sve češće izbjegavamo crveno meso. Biramo nepušačke kafiće. Znamo da u trgovinama zdravom hranom postoji čaj koji se zove „Stomach friend“. Ne trčimo više maratone kao u tridesetima i četrdesetima jer nas bole koljena. Spavamo na anatomskom jastuku. Navikavamo se na progresivne naočale. Patimo od mamurluka čak i nakon što se ne napijemo, nego uz laganu večeru s frendovima popijemo nerazumne DVIJE čaše vina. Tražimo stan u zgradi s liftom. I serum za lice koji ima 250 % retinola jer ovih 0,2 koje odobrava EU jednostavno više nije dovoljno. Kao ni brojka 50 na zaštitnom faktoru kreme za sunčanje.

Jednom riječju – starimo. 

I osim što sve češće uzdišemo nad time što „to zdravlje stalno nešto sere“ i pitamo se ima li uopće smisla i radosti u životu bez bečkog šnicla, skakanja na glavu u hladno more, cigarete nakon večere, vožnje 160 na sat uz otvoren prozor, trčanja za tramvajem, tulumarenja u petak, subotu i nedjelju do jutra – pitamo se i još nešto. Koliko smo si sami krivi za to što sve češće „hodamo po doktorima“?

Launchmetrics
//

Launchmetrics

Jer budimo realni – jesmo. Ne uvijek, ne skroz, ne sto posto – jer svi znamo i za one ljude koji su živjeli zdravo od rođenja pa su svejedno s godinama počeli „hodati po doktorima“, ali za potpuno suprotne slučajeve – one gdje neki veselo i sretno žive s tlakom 120/80, šećerom 4,5, gipkom kičmom bez bolova i krvnim žilama prohodnim k'o autocesta A1 u veljači, a žive od palačinki i jointova i čučanj naprave samo kad treba napumpat gumu na autu, sačuvaj Bože na biciklu. No statistički, generalno, to je rijetko. Dakle, dosta smo si sami krivi. Odrastanje velikim dijelom znači i suočavanje s posljedicama svojih postupaka i preuzimanje odgovornosti, a ovo je upravo to. Većina je nas svojim stilom života barem dijelom direktno utjecala na to da u, ajmo to tako nazvati, zrelijoj dobi razvijemo zdravstvene probleme.

Bez bičevanja i pretjerane krivnje, ali polako.

Ali kaj sad s tim? Znači li to da si sad moramo pljunut u vlastiti odraz u zrcalo i reći si: „Krepaj onda, budalo!“? Ima li se onda svaki doktor pravo izderat na nas k'o na balavce, dat' nam ukor pred isključenje i izbacit nas iz ordinacije jer zbog svoje gluposti previše koštamo zdravstveni sustav? Zaslužujemo li da nas stave na javnozdravstveni poster koji će plašiti ljude po ambulantnim čekaonicama? Trebamo li se povući u sjenu društva i u vlastitom zdravstvenom zatvoru cviliti dok ne krepamo mladi i na grobu nam posade samo ružmarin?

Ne, naravno da ne. Ali trebamo se promijeniti. One chia sjemenke, raniji odlazak na spavanje, lagana, ali redovita tjelovježba i izbjegavanje pohanog batka s početka teksta nisu samo šlagvort za zezanciju na temu starenja. To ipak jesu stvari koje valja shvatiti ozbiljno.

I da, život uz sva ta ograničenja ipak ima smisla. Jer šta? Možda nismo u cvijetu mladosti, možda si jesmo – barem djelomično – sami krivi što „hodamo po doktorima“ i ne smijemo mrknut više od jedne kriške pršuta na svadbi, ali… Stvari nisu baš tako jednostavne ni pravocrtne.

Život je život i nitko nije savršen

Prvo i prvo, čak vam ni moderna medicina, sa svim svojim genijalnim i revolucionarnim postignućima (ovo mislim ozbiljno, bez imalo ironije) ne može jamčiti da u pedesetima ne biste razvili zdravstvene probleme čak i da ste živjeli po svim preporukama Svjetske zdravstvene organizacije. Naša tijela nisu ni savršena ni jednostavna. Nekome će trebat' naočale već u prvom osnovne, a nekome ni nakon što trideset godina osam sati dnevno bleji u kompjuter. I auto se koji put pokvari spontano, a ne zato što smo ga prežestoko ganjali, a di onda nećemo mi?

Launchmetrics
//

Launchmetrics

Drugo i drugo, ni mi, kao osobe, nismo savršeni. To je, jebiga, život. Volimo uživati u njemu i na neke načine koji možda nisu odobreni ni za svece ni za savršeno zdravlje. Ako koji put nakon „hodanja po doktorima“ sjednete u kafić u sklopu bolnice pa, osvrćući se oko sebe da vas ne bi vidio specijalist kojem ste se upravo zakleli da ćete živjeti kao Dalaj Lama, naručite – božemioprosti – KAVU, vidjet ćete da je oko vas hrpa doktora i sestara koji piju tu istu kavu, a neki su i čak – ISUSE BOŽE! – zapalili cigaretu ili iz džepa izvukli parilicu. Ljudi nisu savršeni. Život nas katkad previše mami svim svojim izazovima i užitcima, šnenoklama i partijama Bele do jutra. Pogotovo kad si mlad i zdrav, a tijelo ti još uvijek govori ic okej, kompenzirat ću ja to. To je život. Živjeli smo ga, možda ne čisto i pametno, ali nemojmo se sada bičevat' zbog toga.

No prionimo na njegovu bolju, zdraviju i pametniju verziju. Poslušajmo te doktore, koji možda ni sami nisu savršeni, koji su također ljudi i koji isto, kvragu – žive, uživaju i posrću. Ali ne pričaju nam gluposti, nisu ni licemjeri kad nam kažu da moramo piti lijekove, redovito se kretati, zdravije jesti, dolaziti na kontrole i preuzeti koliko-toliko odgovornosti za sebe i svoj životni vijek, kvalitetu života, a na kraju krajeva – i za sve ono što još uvijek možemo.

Ima još

Jer usprkos „hodanju po doktorima“, kičmi koja ti više ne da raditi crossfit, stentu zbog kojeg ne smiješ skakat na glavu u prohladno more i želucu koji više ne podnosi pizzu u dva ujutro, taman između dva štih-mača i pete rakije – život nije gotov. Ima nekog gušta i u tome da u osam ujutro ribaš pola jabuke da bi je ubacila u zobene pahuljice s lanenim sjemenkama, dosta je cool osjećaj kad ti pametni sat kaže da si dosegnula svojih 10 tisuća koraka dnevno, a ti si usput i pogledala prekrasan zalazak sunca ili najnoviju ponudu ljetnih haljinica po golemom shopping centru. Četrdesete i pedesete, pa čak i šezdesete, nerijetko i sedamdesete – godine su kad moramo stati na loptu, ali još uvijek dosta toga možemo, a i dosta toga možemo dati.

Launchmetrics
//

Launchmetrics

Još smo kreativni, još smo pametni, vjerojatno smo na vrhuncu svojih radnih sposobnosti i vještina, još možemo voljeti, smijati se, šetati po prirodi, putovati (makar i s kompresijskim dokoljenkama u avionu) – živjeti. A i možemo još biti sa svojom djecom, ako je imamo, ili s mlađima, koje možda možemo i naučiti pokoju sitnicu. Ne im popovati, ne ih daviti, ali možda im tek tu i tamo svojim primjerom pokazati da cigareta i pohani batak nisu jedini užici u životu. Od tulumarenja petkom, subotom, nedjeljom, pa čak i SRIJEDOM do jutra ih, međutim, sigurno nećemo odgovoriti. I ne bismo ni trebali. To je život. Zbog takvih stvari se živi, a ne radi pohvale pametnog sata koji vam oduševljeno šalje emotikon srca. 

Ali pazite se. Ozbiljno shvatite svoje tijelo. Ono je, kako piše u Bibliji, naš hram, a kako kaže moderna medicina – krhko i kvarljivo. No ako ga shvatite kao prijatelja, a ne kao roba za nemilosrdno izrabljivanje, život će vam biti ljepši i možda ćete čak i u pedesetima manje „hodati po doktorima“. A ako ipak budete – i to je život. Sve dok je života i dok ga uspijevamo zadržati u tijelu, djelu i očima – volite ga.

Elle stav