Što o porodu kod kuće kažu Una Pašić Gregović, dr. Velena Radošević, Renata Huzanić i Ivana Zorić?

O majčinstvu se u našem društvu često govori iz sfere mita i upravo se zbog toga čini kao da je prirodni i neminovni identitet žena. No, još početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća majčinstvo se definiralo kao nevidljiva društvena institucija koja određuje vrijednost žene u odnosu na društveno postavljene patrijarhalne standarde.

 O tome piše pjesnikinja i teoretičarka Adrienne Rich opisujući vlastito iskustvo postajanja majkom kao i sve izazove na koje je nailazila kroz godine majčinstva i rada. Od trenutka kad žena dobije pozitivan test za trudnoću, počinje intenzivan period promjene njenog identiteta. Svaka reakcija na vijest o trudnoći je normalna i ona vas ne čini više ili manje majkom. Žena se za vrijeme te promjene ne bi trebala osjećati samo, nesigurno i nedostatno. I dalje se moramo boriti da se ne bismo vratili u društvo koje opisuje Betty Friedan. Friedan  je sretnu majku u 1950-ima definirala kao domaćicu zatvorenu među četiri zida svog doma koja bi trebala živjeti kulturu majčinskog ispunjenja, a zapravo je fizički i psihički sve iscrpljenija dok joj licem bez razloga klize suze. Da izbjegnemo ovaj scenarij, potrebno nam je znanje i informacije koje su dostupne svim ženama i muškarcima. Društvo bi svakoj ženi trebalo pružiti savjete, mehanizme i strategije da prigrli svoj novi identitet ne osjećajući se kao da je izgubila dio sebe. Informacije o majčinstvu, kao i ovakvi članci koji prikazuju i pozitivne i negativne kontekste majčinstva moraju biti dostupni i vidljivi. 

Zagovaranje poroda kod kuće

Put i vrsta informacija vezanih uz porod, promijenili su se. Danas su žene na društvenim mrežama bombardirane sadržajem vezanim uz trudnoću, porod i majčinstvo. Kad ostaneš trudna, vrlo je moguće da ćeš biti preplavljena tuđim iskustvima, savjetima i ideologijama koje su ponekad kontradiktorne i vrlo je normalno osjećati se zbunjeno i u nemogućnosti da razlučiš koji stav zauzeti o pojedinim trendovima u majčinstvu. Tako se recimo na društvenim mrežama sve više zagovara porod kod kuće. Možda i tebe privlači ta ideja, ali je se i bojiš? Iako se i u Hrvatskoj počeo provoditi, zbog zakonske regulative, kućni porod je i dalje u sivoj zoni, zavijen velom šutnje.

Bitno je napomenuti da u Hrvatskoj kućni porod nije ilegalan, ali također nije reguliran, iako u velikom broju zemalja on predstavlja jedan od mogućih izbora za žene niskog rizika. U Hrvatskoj žene koje žele roditi kod kuće moraju tražiti primalje iz inozemstva jer, iako u Hrvatskoj postoje obrazovane primalje, zabranjeno im je ići na kućne porode i zbog toga mogu izgubiti licencu. Sa svim ženskim pravima sličan je princip, dokle god regulacija u zakonu ne postoji, rizik za ženski život je veći. Upravo zbog toga što je porod kod kuće i dalje kontroverzna tema u našem društvu, odlučili smo pitati određene stručnjake da nam iznesu svoje stavove na tu temu i rasvijetle čitavu situaciju. 

Kako izgleda porod kod kuće?

Una Pašić Gregović, edukatorica, porođajna, i postpartum doula te laktacijska i nutricionistička savjetnica, široj javnosti poznatija pod instagram imenom Una Bridged, ističe da majčinstvo mora biti vidljivo i da se o ženskim pravima za vrijeme trudnoće, poroda i postpartuma mora govoriti i za njih boriti. 

Una Bridged otvoreno govori da je ona sama dva puta rodila kod kuće jer je tako odlučila i željela, ona je htjela imati medicinsko asistiran kućni porod. Ona smatra da je bitno da svaka žena ima pravo kontrole nad svojim tijelom i pravo na odabir. Žena je ta koja bira najbolje uvjete za sebe i za svoje dijete. Za medicinski asistirani porod, Una se nije odlučila radi pomodarstva, jako se puno educirala o ovoj opciji, ali nije mislila da je legitimna u Hrvatskoj, iako se kućni porodi sasvim normalna stvar u svijetu. Za nju je odabir načina poroda intimna stvar i ona iskreno progovara o svojem strahu i traumama vezanim uz bolnicu koje su bile poticaj za drugačiji odabir poroda. Una je kao dijete provela jako puno vremena u bolnici i sa 11 godina izgubila je jedan jajnik i jajovod, a tijekom tog vremena je doživjela jako puno trauma od kojih je jedna bila i ginekološka. Una je znala da zbog straha neće moći roditi kako želi u bolnici i da će sigurno završiti na carskom rezu jer strah koči porod. Istražila je sve, čitala je knjige, znanstvena istraživanja, članke i tuđa iskustva. Ključno je da je pronašla vrhunsku primalju s puno znanja i iskustva u koju je imala potpuno povjerenje.

Pripremila se maksimalno i imala plan B.  Zna da porod kod kuće nije za svakoga, ali smatra da je to za nju bio ispravan izbor. Ona je na svom blogu napisala jako puno važnih tekstova o svoja dva iskustva medicinsko asistiranih poroda kod kuće.  Una također upozorava da je Hrvatska zemlja koja je jako visoko na ljestvici opstetricijskog nasilja. To su problemi koji se redovito događaju u našim rodilištima. Zabrinjavajuće je što je toliko žena istraumatizirano svojim iskustvom poroda, i u strahu zbog tuđih. Zašto je taj strah od poroda toliko normaliziran da nikoga ne iznenađuje, da se smatra prirodnim? Una je u javni prostor stavila jako bitnu misao, a to je da „Porod ne bi smio biti strahovanje za vlastiti život i život djeteta, kao i nošenje cjeloživotne traume samo zato što smo normalizirali nedopustivo ponašanje i prakse.” 

Što dr. Velena Radošević misli o porodima kod kuće?

S tom mišlju slaže se i VIP ginekologinja dr. Velena Radošević koja radi u Klinici za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb kao specijalistica ginekologije i opstetricije. Mnoge javne osobe poput Maje Šuput, Jelene Perčin, Ane Maslać Plenković, Vanje Modrić, Mateje Kovačić uz mnoge druge žene povjerile su svoju trudnoću dr. Veleni Radošević. Ona je odlučila progovoriti o ovoj temi za Elle jer smatra da je jako bitno da se o trudnoći, majčinstvu i iskustvu poroda govori u javnom prostoru te da je odgovonost struke javno izreće svoje stavove. Dr. Velena Radošević objašnjava da kada se priča o nasilju u porodu, često se spominju medicinske intevencije poput prokidanja vodenjaka ili urezivanja epiziotomije. Tvrdi da u njenoj Klinici za svaku intervenciju u porodu postoje informirani pristanci u kojima je detaljno objašnjen svaki postupak, kako i zašto se radi. Svaki taj postupak rodilja može prihvatiti ili odbiti. Doktor ništa ne bi trebao raditi bez pristanka trudnice.

Moja prabaka je rodila 12 djece, 4 ih je umrlo u ili neposredno nakon poroda. Danas Hrvatice rađaju jedno do dvoje djece. I svi trebamo dati sve od sebe kako bi ono najvažnije i najvrijednije što imamo, a to su djeca, došli na ovaj svijet sigurno, živi i zdravi.

Ipak, ona želi napomenuti kako bi voljela da „trudnice shvate da sve što u porodu radimo, radimo kako bismo njima olakšali porod i učinili ga ugodnim iskustvom“. Za dr. Radošević porod je timski rad u kojem sudjeluju rodilja, primalja i liječnik, a svi žele isto: „zdravu, zadovoljnu majku i isto takvo dijete". Dr. Radošević strogo osuđuje svaki drugi oblik nasilja i smatra da bilo kakvo nepoštivanje trudnice treba prijaviti nadležnim institucijama.  

Međutim, dr. Velena Radošević ne dijeli pozitivno mišljenje o kućnim porodima. Ona smatra da je „rađanje djeteta najvažniji događaj u životu žene. Liječnik porodničar je, ne samo kvalificirana i neophodna osoba koja treba voditi porođaj, već je educiran i da porođaju pristupi sa značajnom i znakovitom empatijom". Ženama se porod u kući predstavlja kao nešto intimno i prirodno, međutim, dr. Radošević smatra da svi uključeni akteri nisu svjesni rizika koje takav porod nosi i da nema nikakvog osiguranja da će se u trenutku kada se predvide ili već započnu komplikacije porod moći adekvatno dovršiti na zadovoljstvo svih. Sam porod se može vrlo lako zakomplicirati, a kako ste kod kuće, udaljeni ste od liječnika i operacijske dvorane. Kao netko tko je gotovo pa svaki dan u rađaonici, ona zna kakva je problem kad se dogodi iznenadno odljuštenje posteljice ili kad se porodi glavica, a zapnu ramena. Svaka sekunda tad život znači. Perinatalni mortalitet u našoj zemlji iznosi 4 promila (što je gotovo pa teoretska vrijednost) i daleko je niži od zemalja koje imaju reguliran sustav poroda kod kuće. 

Dr. Radošević ističe da "postoji mogućnost postpartalnog krvarenja koje je jedno od najdramatičnijih zbivanja u našoj struci i koje i u bolnici, uz tešku muku, puno članova medicinskog tima, brojne pripravke i pomagala riješimo. Vrlo često se kao argument navodi: tako su i naše bake, ali se onda prešuti da su te bake umirale u porodu i da su im umirala djeca. Samo se tada to shvaćalo kao sastavan dio života. Moja prabaka je rodila 12 djece, 4 ih je umrlo u ili neposredno nakon poroda. Danas Hrvatice rađaju jedno do dvoje djece. I svi trebamo dati sve od sebe kako bi ono najvažnije i najvrijednije što imamo, a to su djeca, došli na ovaj svijet sigurno, živi i zdravi.“ 

Žene informacije o trudnoći dobivaju preko medija i društvenih mreža

S dr. Velenom Radošević slaže se i Renata Huzanić, prvostupnica primaljstva i glavna medicinska sestra u rađaonici Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb. Ona smatra da danas žene informacije o trudnoći dobivaju najviše preko medija i društvenih mreža. Ono što se njoj u praksi pokazalo je da informacije s kojima žene dolaze često nisu točne. Ona smatra da se to posebno odnosi na sam porod iz čega već unaprijed proizlazi i nepovjerenje prema osoblju u rađaonici. Primalja Renata Huzanić vidi da je vrlo teško svim profesionalcima u rađaonici i posebno misli na primalje koje najviše vremena provode uz rodilju. Kada žena dolazi u bolnicu s negativnim stavom prema cijelom sustavu, jako je teško uvjeriti je da je osoblje na „istoj strani“ te da svi imaju zajednički cilj.

No Renata Huzanić napominje da čak i „one savršene trudnoće, sa savršenim početkom poroda se mogu odjednom zakomplicirati i da je često potrebno brzo djelovati jer inače ishod ne bi bio dobar“. 

Taj cilj je da su rodilja i njeno dijete u centru pažnje, a njihove potrebe su priroitet primalja i doktora. Sve što radi, primalja radi s ciljem da sve dobro prođe i da sam porod ostane u lijepom sjećanju žene. Za Renatu Huzanić biti primalja nije samo zanimanje već i poziv. Ona napominje da je sigurnost svih iznimno važna i da upravo zbog sigurnosti nije pobornik poroda u kući. Renata Huzanić radi u rađaonici velike Klinike već više od 30 godina i slaže se sa stavovima mnogih doula i žena da porod jest „najprirodniji događaj na svijetu“ koji je obavijen srećom i veseljem i koji u savršenim uvjetima ne bi trebao imati nikakve intervencije te da je za porod zaista dovoljna dobro educirana primalja. No, nažalost, kao i inače u životu, nije sve idealno i ne postoji savršenstvo. Naime, za porod kod kuće ne smiješ imati kompliciranu trudnoću. No Renata Huzanić napominje da čak i „one savršene trudnoće, sa savršenim početkom poroda se mogu odjednom zakomplicirati i da je često potrebno brzo djelovati jer inače ishod ne bi bio dobar“. Ona zaključuje da „ako porod u ustanovi, gdje imate stručnjake i aparaturu, može sačuvati i samo jedan ljudski život, to je dovoljan razlog da se trudnice ne porađaju kod kuće.“ 

Prva primalja koja obavlja kućne porode u Hrvatskoj

Možda ste čuli za Ivanu Zorić koja je na Internetu poznata pod imenom Moja primalja? Ona je postala prva primalja u Hrvatskoj koja obavlja kućne porođaje te ima privatnu praksu primaljske njege unutar koje skrbi o trudnicama, novorođenčadi i bebama do 6. tjedna života kada završava babinje. Međutim, njoj je rad zabranjen, a ona o svemu tome obaviještava pratitelje na društvenim mrežama. Ona tvrdi da se u Hrvatskoj sustavno onemogućuje promjena u percepciji primaljstva i pažnje koja je potrebna ženama od strane primalja. 

 Takav odabir poroda je intiman čin. Žena ima slobodu kretanja, jedenja i unosa tekućine. Nema indukcije i lijekova, probijanja vodenjaka, forsiranja trudova i poroda i epiziotomije. Ipak, napominje kako bi takav odabir poroda uopće mogao biti moguć, trudnoća mora biti uredna i kontrolirana.

Ivana Zorić smatra da je „medicinski asistirani kućni porod u Hrvatskoj tabu“, te da „svatko ima svoje mišljenje o njemu, bilo ono pozitivno ili negativno". Medicinski asistirani kućni porodi se događaju, no, prema Ivani Zorić najproblematičnije je što nitko ne poduzima korake k rješavanju zakonske regulacije u Hrvatskoj. Za nju je medicinski asistirani porod kod kuće pravo ženskog izbora i doprinos humanizaciji poroda, a zakonska regulacija čini ga još sigurnijim. Budući da je sam čin poroda intenzivan i transformirajući za svaku ženu i njenu obitelj, ona bi trebala imati pravo odabrati uvjete unutar kojih će dostojanstveno roditi. Pod prednosti medicinsko asistiranih poroda, Ivana Zorić navodi da su sve intervencije svedene na najmanju moguću mjeru. Takav odabir poroda je intiman čin. Žena ima slobodu kretanja, jedenja i unosa tekućine. Nema indukcije i lijekova, probijanja vodenjaka, forsiranja trudova i poroda i epiziotomije. Ipak, napominje kako bi takav odabir poroda uopće mogao biti moguć, trudnoća mora biti uredna i kontrolirana. Ivana Zorić smatra da je najveći problem u Hrvatskoj kod kućnih poroda taj što nije zakonski reguliran jer se s time dovodi ženu u riskantan i nesiguran položaj. Ako dođe do potrebe za transferom u bolnicu, u Hrvatskoj žena mora lagati jer ako kaže istinu, prema Ivani Zorić, ona će biti osuđivana od strane medicinskog osoblja.

Navodi kako su neke žene doživjele i prijetnje policijom i socijalnim službama. Nema postavljenih smjernica vezanih za kućni porod i nema suradnje s bolnicama. Također, upravo zbog nereguliranosti, često se onda žene odlučuju na kućni porod s neškolovanim osobljem i tada lako dolazi do tragičnih slučajeva koji onda u javnosti izazivaju puno više interesa nego sve čarobne priče žena koje su prošle medicinski asistirani kućni porod. Ivana Zorić navodi da žena trenutno angažira primalju iz EU da joj asistira na kućnom porodu, iako postoje školovane primalje u Hrvatskoj koje bi mogle obavljati taj posao kada bi na to imale pravo. 

Važno je čuti različite glasove i stavove

Nakon razgovora sa stručnjakinjama o temi medicinski asistiranog kućnog poroda, shvaćam da je važno da struka progovara o ovoj temi i jasno iznosi svoje stavove jer tako ova delikatna tema prestaje biti stigmatizirana. Svi stručnjaci imaju isti cilj, a to je sigurnost žene i djeteta te pokušaj da njihov porod bude što lakši i što dostojanstveniji. U gotovo svim europskim zemljama, kada se potvrdi trudnoća, žena bira primalju koja će voditi njenu trudnoću, savjetovati je i poroditi je te joj pomagati tijekom babinja. Inače, primalje su te koje u ostatku svijeta vode zdrave trudnoće i koje su stručnjakinje za fiziološki porod. Primalje su ključne za poboljšanje pristupa i ishoda seksualnom i reproduktivnom zdravlju te smanjenju smrtnosti majki. No, čini se kao da u Hrvatskoj one nisu dovoljno prepoznate, niti poštovane, niti plaćene približno koliko bi trebale biti. Zato je važno da smo čuli njihove različite glasove i stavove jer se za prava primalja treba boriti! 

Svaka žena trebala bi imati jednako pravo na dostojanstven porod, na sigurnost i na dostupnost informacija. Detraumatiziranje poroda, postpartuma i majčinstva ne smije ovisiti o našem klasnom razredu, već je to naše temeljno žensko pravo.