Ovo ima apsolutno savršene ocjene na svim review platformama (nisam provjeravala, ali trebalo bi biti tako). Jednom kad ju krenete gledati, nećete moći stati. Isto istina. Highly addictive. True. Isto tako, ovo je nešto najstravičnije i najuznemirujuće što možete zamisliti. Istina, istina. Nije horor, nije čak i triler. Ovo je - u nedostatku točnijih riječi - obiteljska drama o svima nama.
Pogotovo o svima nama koji smo roditelji, iako su i oni koji to nisu postali djeca, tako da nitko tko upali Adolescenciju Jacka Thornea i Stephena Grahama (koji igra, i to nestvarno dobro, slomljenog oca) na Netflixu neće ostati suhih očiju i neuzdrmane duše. Majstorstvo režije Philipa Barantinija, koji se odlučio snimati do-zla-boga (in a good way, ako to možete zamisliti prije gledanja) dugačke scene i spore epizode u jednom tejku (što je i inače njegov stil, prepoznatljiv još od Boiling pointa, nagrađivanog filma na kojem je radio s istim direktorom fotografije, Matthewom Lewisom), i senzacionalna gluma apsolutno svih glumaca u ovom apsolutnom remek djelu, ostat će mrvicu zasjenjeni temom i načinom na koji je ispričana dobro nam, nažalost, poznata priča.
A priča je (spoiler alert) ona okrutna, o nuspojavama odrastanja i najgorem od najgoreg- čime se bavi, ukoliko ga se sjećate, i sjajan film We need to talk about Kevin s Tildom Swinton - što kad vam je dijete, vaše najdraže, malo dijete, netom tinejdžer, koji još od straha piški u gaće i spava s plišanim medvjedićem - sociopat i ubojica?
„Mislio sam da je siguran u svojoj sobi“, reći je u posljednjoj (od četiri) epizode slomljeni otac (Graham), pripadnih britanske radničke klase, koji je „samo htio biti bolji od svog oca“, nasilnika. No, je li njegov sin Jamie (kojeg igra vanzemaljac debitant Owen Cooper), osjetio i naslijedio njegov bijes koji je savršeno zatvorio u pretis loncu? „Jesmo li ga mi napravili takvim“, pita iznova i iznova svoju suprugu, Jamiejevu majku (Christine Tremarco), koja, očiju punih suza (kao što će biti i vaše)- nema odgovor.
Serija priča priču o maloljetnom ubojici, koji, čini se, ni ne shvaća što je ubojstvo i da je smrt konačnost, ali koji je istovremeno posve „normalan“, okrutno matteroffactly. Ne ulazi u duboke analize njegove okoline, ne filozofira, ne zaključuje- ali dok kamera u tom dugačkom tejku luta, gotovo dokumentaristički, po školi, naselju, susjedima, klincima koji ih okružuju, i njihovim dušama, naslućuju se neki odgovori. Neće vas utješiti.
Sve što je Jamie prolazio, tu je oko nas- online bullying, ismijavanje zbog izgleda, tinejdžerska opsjednutost seksom, zavist, okrutnost, incel kultura, loše društvo, i bijes- muški bijes. Muški bijes velika je tema ove serije prema priznanju samih autora. Jack Thorne, koji inače stoji iza važnog filma Swimmers (na koji smo se osvrnuli u novom broju printanog Ella jer smatramo da je to jedan od najvažnijih filmova za razumijevanje našeg društva danas), rekao je za razgovor za Netflix povodom izlaska serije da se kao otac, suprug i muškarac strašno bojao pisati o tome i istraživati taj fenomen.
No, publika ne može ne vidjeti koliko su ga dobro analizirali i prikazali: u trećoj epizodi, koja je vrlo vjerojatno najbolja glumačka sekvenca nekog djeteta-glumca u povijesti televizije i filma, pratimo Jamijevu seansu s kliničkom psihijatricom koja dolazi napraviti procjenu psihološkog stanja dječaka optuženog za okrutno ubojstvo nožem jednako stare djevojčice (13). Erin Doherty (koju ćete možda prepoznati kao glumicu koja je igrala princezu Anne u Kruni) zajedno sa Owenom Cooperom pleše glumački tango svog (i naših) života: njezina pitanja, strah koji na momente osjeća prema anđeoskom dječaku koji će dvaput epohalno „izgubiti živce“, (baš kao što iscrpljeni muškarci to rade, zar ne), ali i želja da shvati, da uđe duboko, duboko u najsitnije pore nekoga tko je mogao zaustaviti nečiji život samo zato što ga je „kučka ponižavala“.
Ti momenti u kojem Cooper uspijeva odigrati bijes toksičnog maskuliniteta, samo nekoliko minuta nakon što dječje kaže da ne voli krastavce u sendvičima, strašniji su od bilo kojeg horora koji možete zamisliti. Jer vidite maleno dijete - još posve nejasnog spola (Cooper je castan tako da ne izgleda previše maskulino, više kao pjevač u nekom crkvenom zboru) - kako, nažalost savršeno, zrcali sve zbog čega se muškarci ljute danas. Odmah potom pitat će da mu žena u prostoriji donese toplu čokoladu s marshmallowima (postoji li išta nevinije od tog šećera?), pa, kad ona odbije kaže, kao da na tren razumije: -U redu, ne moram ju popiti, nisam ju zaslužio. Što da vam kažem, previše smo čokolada svejedno donijele.
Ta treća epizoda je apsolutna senzacija, nikad dosegnuto savršenstvo koje ćete poželjeti, unatoč slomljenom srcu, gledati još jednom. No i ostale tri su blizu toga: prva, koja počinje tipično „policijski“, i prati partnere u rano jutro kako eto preživljavaju još jedan dan. Malo odvikavanja od pušenja, malo podrigivanja, malo usputnog komentara odgoja dječaka u velikoj Britaniji (sasvim sigurno ne slučajno i detektiv Bascombe ima dječaka malo starijeg od Jamieja), i hop- upadamo u kuću ubojice, duge cijevi, razbijanje vrata. Od CSI Miami do Domovine u jednoj, naravno neprekinutoj, sekvenci, i naše su vilice na podu. Nismo ih podigli sve do kraja, do najtužnijeg rođendana Jamiejevog oca Eddieja, kojem Jamie uz rođendansku čestitku, saopćava ono što smo znali ali nismo htjeli znati od samog početka: da je kriv i da će priznati krivicu.
Znak savršenog pisanja je taj da, iako autori mrtvi-hladni razbiju svaku iluziju da je ovo whodunnit serija o tome tko je zapravo ubojica snimkom nadzorne kamere na kojoj se jasno vidi kako Jamie zarija nož u Kate over and over again, svi skupa želimo vjerovati tom milom dječaku, našem dječaku, kad opetovano- sve do samog kraja- tvrdi da to „nije bio on“. Ta želja je posve prirodna i zdrava: jer, baš poput Eddieja, želimo vjerovati da je u pitanju neka greška, da nijedno dijete ne bi bilo u stanju ubiti svoju šulkolegicu, ili bilo koga drugoga, da nismo stvorili svijet u kojem su djeca toliko odvojena od stvarnosti da mogu živjeti kao da je u pitanju videoigrica: nema veze što si umro, jer ćeš oživjeti za novu partiju.
Ne želi Adolescencija reći da smo mi krivi - iako sam naslov telefonira da postoji nešto u razvojnom procesu što može otići u krivo, a što se neće riješiti tako da snatrimo da su „sigurni u sobi“. Adolescencija nam poručuje da mnogo toga može poći krivo u svijetu društvenih mreža, Andrewa Tatea, dostupne (često nasilne) pornografije, revenge porna, peer pressurea, molitve za povratak muškoj dominaciji, i zlostavljanja koje ide u krug (kao što kaže Lisa, Jamiejeva sestra: -Svi mi rade probleme). I na kraju, nećete znati koga vam je više žao: profesora pogubljenih u smrdljivom znoju uzavrelih hormona i apsolutnoj neodgojenosti i nezainteresiranosti mladeži u uniformama iz kojih izbija agresija, roditelja kojima je dijete procurilo kroz prste iako su dobri, normalni, obični ljudi koji nikad nisu podigli ruku na svoje potomke, policajaca koje svi mrze iako su jedina adresa za sigurnost i pravdu, koji, unatoč iskustvu, nisu ništa pametniji u vlastitim obiteljima, ili nas samih koji smo ostali, nakon serije, stišćući vlastitu djecu u zagrljaju, u nadi da je to što smo upravo pogledali, samo savršena fikcija. Naslućujući da nije.
