Yoga teacherica mi je rekla da smo ovih blagdana previše sjedili. Ne znam vidi li se to samo na našim tijelima, ili i na aurama, ali sjedenje na kauču, tzv. čmrljenje ispod dekice, trebalo je mojoj duši, pa sam odlučila tijelo staviti malo sa strane, da pričeka. Serije su, što drugo, bile suputnik u kaučevanju. U posljednje vrijeme teško podnosim bilo kakvu agresiju na ekranu, koliko god bila stilizirana i romantizirana (hello and sorry, Guy Richie). Zato sam odabrala No good deed, koju Netflix reklamira kao crnu komediju. Upozorenje svima slabijeg duševnog stanja: nažalost, i ovdje ima nasilja, iako, da, stiliziranog.
No Lisa Kudrow i Ray Romano su me toliko začarali do trena kad sam shvatila da je u centru serije jedan mrtvi tinejdžer i gubitak sina, da sam odlučila ostati uz njihove minuciozne portrete ljudi koji pokušavaju podnijeti život nakon ogromne nesreće. Sama nesreća je u centru glavne priče: i njezino je razrješenje dramaturški postavljeno tako da ga otplićemo zajedno s unesrećenim roditeljima, ali najbolje u toj seriji ionako nije taj whodunnit moment, već sjajna, gotovo nevjerojatno prirodna gluma Raya Romana. Čovjek uspijeva hodati po vrlo tankoj i osjetljivoj granici između crne komedije i pretjerivanja; između komičarske prevelike prezentnosti koja potencijalno može srušiti lik i spontanog glumačkog građenja lika.
Čak ću se usuditi reći da će tu i tamo vješto i velikodušno pružiti ruku Kudrow čiji su dramski kapaciteti mrvicu ispod onih koje smo navikli gledati u njezinoj apsolutno senzacionalnoj ikonski izvedbi Phoebe Buffey. Njih su dvoje dakle nesretni ljudi koji pokušavaju sebi spasiti život (i metaforički i stvarno) prodajući jednu od najljepših kuća koju je svijet serija ikada vidio.
Dobro su ju castali, jer je ta kuća pravi plot serije: svi ju, naime, žele: i par uspješnih LA lezbijki koje čekaju dijete (Abbi Jacobson i Poppy Liu), i afroamerički slučajni par sa kosturima u ormaru (O-T Fagbenle i Teyonah Parris), i njihova nepodnošljivo toksična majka-svekrva (Anna Maria Horsford) i sponzoruša susjeda bez trunke stila (Linda Cardellini u koju smo se svi zaljubili u Ubojitim prijateljicama), i njezin suprug, poludjela zvijezda sapunica (Luke Wilson).
Nisu svi jednako sjajni u svojim ulogama: neke su, ako ćemo posve iskreno, i napisane stereotipno, ali generalno kao zbor ekscentrični luđaka zapravo funkcioniraju izvlačeći namjeru autora da stvori, osim osnovnog plota (tko će uspjeti kupiti kuću?), i podplotove otkrivajući njihove male privatne nesreće i životne navike.
Sjajno je bilo gledati LA kojeg se samo pomalo sjećam: tu su hikeovi, aplikacije za sve, mali razmaženi psi koji imaju više prava od ljudi u određenim kvartovima, tu su gay agenti za nekretnine (sjajan Matt Rogers), jeka neravnopravnosti i rasizma u ionako okrutnom zdravstvenom sustavu u Americi, tu su problematična emotivno zapuštena djeca, ali tu je i umjetnost, španjolski stil koji je znatno utjecao na arhitekturu u bogatim kvartovima, tu je pisac koji laže o svom drugom romanu, pijanistica koja više ne može nastupati i šišačica pasa koja je zapravo dilerica (tih nekoliko scena u salonu za uređivanje ljubimaca možda su najuspješnije i najduhovitije scene u seriji u kojima Romano i Rogers briljiraju parirajući jedan drugom u sjajnoj komediji), i tu je, dakako, bespoštedna borba za The Kuću koja ne prestaje ni dok jedna od glavnih junakinja porađa drugu.
Kuća, pogodili ste, skriva mračnu tajnu, u koju su, ispostavit će se, upleteni skoro svi. Lydia i Paul su krenuli u prodaju tek tri godine nakon provale tijekom koje su izgubili sina, jer po nekom kalifornijskom zakonu točno toliko vremena treba proći da vlasnici ne bi morali priznati da se u kući dogodili kazneno djelo sa smrtnom posljedicom. Nisu samo agenti za nekretnine okrutni: okrutan je i Paulov stariji brat, bivši zatvorenik i narkoman (Denis Leary, na čiju će pojavu odvaliti mnogi ljubitelji starog MTV-a, kada je još bio muzička a ne reality televizija).
Ipak, unatoč krimi elementima No Good Deed ipak ostaje prvenstveno melodrama čiji su producenti castali dobre komičare da začine radnju. I neka su; bez tog poteza bila bi to neuspjela sapunica. Ovako je možda na momente naivna drama s puno dobrih minijatura koje će vas nasmijati od srca.
