Ovaj je tekst prepun spojlera. Ne čitati ukoliko ne želite saznati baš sve što se dogodilo u finalu Bijelog Lotosa!
It was a long, and sometimes very boring, wait, rekli bi, pretpostavljam, i Britanci i Amerikanci, ili strastvena obožavateljica White Lotosa poput mene, koja se osjećala pomalo izdanom od strane Mike Whitea, čovjeka kojeg nikad nisam upoznala, ali koji mi je obećao (i u prošlosti i deliverao) mnoga uzbuđenja, zabavu, smijeh do suza, povezujuće ironije na klasu, privilegiju, bjelačku supremaciju, razmaženost, snobizam, i vječni allure love, osjećaj osobne nemoći i nesreće, te iznenađenja. Godinama nakon našeg prvog sudbonosnog susreta u prvoj sezoni Bijelog Lotosa, serija koja je postala identitetski bedž za Max, platformu bolje poznatu kao HBO, White je malo posustao.
Postao je predvidiv, nespretan i dosadan. Postao je suprug koji hrče, koji priča uvijek iste fore, i koji zaboravlja što ono treba napisati, pardon, kupiti u dućanu. Bilo bi to posve logično, zar ne, da smo Mike White i ja u braku, ali on je autor jedne od najpoznatijih serija na planeti, a Max mu za istu plaća milijune, pa se mora postaviti veliko pitanje - može li si Mike White to dopustiti? I dok smo ipak željno očekivali finale treće sezone koje je trebalo dati konačan odgovor na ovo pitanje (djelomično jest opravdalo postojanje iste), izdržali smo sve što nam je pripremio tijekom proteklih sedam tjedana: epizode bez pravog zapleta, stereotipne likove, natruhu incesta, predugačke kadrove Tajlanda. I, koja je presuda? Je, Mike White se izvukao.
Ne zato što je finale savršeno (što nije, ali, realno, u retrospektivi, ni prve dvije sezone nisu, samo ih mi tako pamtimo, kao i sve početke strastvenih veza), ne zato što su nam omiljeni likovi preživjeli debilnu pucnjavu posuđenu iz nekog drugog (kaubojskog?) žanra (jer definitivno NISU), ne zato što je moda bila bolja nego u prvih sedam epizoda (zapravo je razočarala), nego zato što je osma epizoda Bijelog Lotosa uspjela, konačno, nekako završiti, a da se svi scenaristički mostovi nisu baš do kraja i sramotno srušili. Osramoćeni pater familias nije pobio svoju razmaženu, nepodnošljivu obitelj, iako mu je to palo na pamet. Lochlan, ludo zaljubljen i u vlastitog brata i u vlastitu sestru, ipak nije nesretno nastradao, kao najtragičniji lik serije.
Saxon, u izvedbi zanimljivog Patricka Schwarzeneggera, epitom toksičnog maskuliniteta, pronašao je, čini se, neku dubinu, pa se u zanimljivom twistu ispostavlja da ZNA čitati, i to prilično brzo. Kako će obitelj Ratliff preživjeti povratak u Ameriku, ravno u ruke saveznih agenata? To nije nešto što ćemo saznati, jer, kod Mikea Whitea, što se dogodi u restortu, ostaje u resortu, a sve izvan ostaje skriveno njegovoj publici.
Osim što smo ove godine otputovali s Walterom Gogginsom i Samom Rockwellom u Bangkok, da Rick pokuša riješiti svoju duboku (i vrlo iritantnu) traumu iz djetinjstva, tako što će, a kako drugačije, morati ubiti svog vlastitog oca. Mike White dobro zna da je to jedini način da se konačno emancipiramo. Nažalost, Ricku to ne uspije iz prve, jer je preslab za ubojstvo (čudno za škorpiona, Mike White!), no, eto, dvaput je- dvaput. A dvaput je i glupo, i, sinoć nisam mogla zaspati vičući u sebi: RICK, WTF?! KAKO SI TI BOGAT?! ZAŠTO SI SE VRATIO NA DORUČAK U RESORT FRAJERA KOJEG SI OKRUTNO BACIO SA RADNOG STOLCA?! Ok, ovo s radnim stolcem je bilo smiješno, ali i dirljivo.
Mislili smo da je Rick ipak nježan i emotivan. Sve dok nije rekao „odjebi“ Chelseai, a svi znamo da se jednoj ovnici to ne može reći bez posljedica. Kao što sam naziv epizode nagoviješta: oboje će nažalost, morati prihvatiti svoju sudbinu, koja je smrt u najglupljoj pucnjavi svih vremena. Kasnije će poetično ležati među lotosima, citirajući, čini mi se, Kylie Minogue i Nicka Cavea u ikoničnom spotu za pjesmu Where the wild roses grow. Ako White to nije htio, žao mi je, ja sam to učitala u taj tragičan kadar, i sad je istina. A Chelsea i Rick su mi najdraži likovi iz treće sezone, tako disfunkcionalno funkcionalni, u odlično napisanoj i još bolje izvedenoj yin-yang verziji okrutnosti i nepatvorenosti. Kao neka vrsta ironičnog Whiteovog pogleda na „moja ljubav može promijeniti muškarca“ pjesmu staru kao, pa, žensko-muški odnosi.
Zapravo, dakako, nije čudno da je ubio baš njih, jer White voli ubiti karakter kojeg nekako scenaristički najviše voli. Ali je okrutno. Baš kao i žensko prijateljstvo tri toksične sredovječne MILF karikature, koje na kraju, u vidu sjajnog i emotivnog monologa odlične Carrie Coon, ipak izranja iz vode prije same smrti gušenjem. Taj trenutak zbilja „hits home“, što bi rekli svi na društvenim mrežama (btw, molila bih da prestanemo to govoriti, otrcano je). Što nas, pita se Laurie, zapravo određuje? Veza, karijera, roditeljstvo, vjera? Ne, vrijeme. I ljudi koji svjedoče našim promjenama, uspjesima i propastima. I za kraj, White ne bi bio White da nekoga ne otkrije kao licemjera: a to je u ovom slučaju Belinda, inače dozlaboga dosadan karakter kojim nas je pilao već u prvoj sezoni.
Ta lakovjerna i dobrohotna samohrana majka u izvedbi Natashe Rothwell izdana je od favoritkinje publike Tanye (naravno, Jennifer Coolidge), koja u njoj traži spas u vidu društva i spremna ga je platiti sve dok ne pronađe ljubav (smrtonosnu, dakako). Belinda zahvaljujući Natashinom ubojici postaje prljavo bogata, te odjednom odustaje i od dobrote, i morala, i snova, i svog dečka. Misli li White, dakle, da svi ljudi imaju cijenu? Dok promatramo malu razmaženu bogatašicu Piper Ratliff (Sarah Catherine Hook) kako plače priznajući da nije u stanju godinu dana jesti „neorgansku hranu“ (iako, doduše, priznaje, vegetarijansku) te spavati u maloj sobici bez klime, gledatelj mora pomisliti: fuck it, Mike je u pravu, svi samo želimo pet minuta biti bogati.
Gledajući dobrog budista Gaitoka, koji ne može iskrcati nasilne kradljivce policiji, jer Buda tvrdi da se zlo ne smije učiniti baš nikome, kako puca u leđa našem jahaču apokalipse Ricku, koji u rukama nosi savršenu djevojku trenutka Aimee Lou Wood, samo zato da bi dobio skupi auto, sunčane naočale, i curu, gledatelj mora pomisliti: fuck it, Mike je u pravu, prilika čini lopova.
Ako je tako, sve što nam se desi jer, poput mog omiljenog Ricka, nismo u stanju sat vremena sjediti u nelagodi (kao što budisti propovijedaju), sami smo si napravili. Veselim se vidjeti tko će sam sebe dovesti u situaciju samoispunjujućeg proročanstva u nekom novom prekrasnom hotelu. Predlažem Ameriku, samo se piše!
