Zadnjim atomima snage hodala sam po roditeljskim sastancima, informacijama, u nemoguća doba kupovala nove bilježnice i šestare jer su stari izgubljeni a test iz matematike je sutra u 8, pomagala im s ispitima iz gradiva koje im nikada u životu neće trebati, razvažala jedno dijete na završne priredbe na jedan kraj grada, drugo na treninge na drugi… Nakon cijelog dana, prebijena od posla na koji naravno moram ići da bih uopće mogla financirati cijelu tu paradu, kuhala večere od 2000 kalorija jer sportaša u pubertetu jednostavno ne možeš nahraniti, kupovala novu odjeću jer ga bogme ne možeš ni obući, pisala svoje seminare i polagala ispite jer nikad nije kasno za započeti novu karijeru, a to moraš ako želiš ostvariti svoju životnu svrhu, još jedan apsolutni must za današnju ženu, pa nećeš valjda cijeli život raditi u računovodstvu kad je tvoj Ikigai u spašavanju egzotičnih ptica?
Tu su i bezbrojni volonterski sati u borbi protiv nasilja nad ženama jer neplaćeni kućanski rad mi očito nije dovoljan, vježbanje pilatesa jer već mi je četrdeset šesta i to je postalo pitanje ne samo izgleda (koji je još uvijek valuta broj jedan svake žene), nego i zdravlja, povremeni izlasci da se opustim i bar na trenutak zaboravim sve ovo što sam navela te stotine drugih random obaveza koje svakodnevno upadnu čisto da mi ne bude dosadno i već sam zaboravila koje su, ali nije ni bitno jer znam da vam je već i ovo naporno čitati. Pa ako je naporno čitati, zamislite koliko je tek naporno to živjeti. A govorim o običnom životu jedne zaposlene majke.
Street style
Umjesto da mi društvo čestita (ni novčanu nagradu ne bih odbila, hvala) što sam uopće živa i djeca su mi ikako normalna, ne – svi korisnici mojih različitih uloga smatraju me barem donekle neadekvatnom. Učitelji jer uvijek dođem tek na zadnje informacije u godini („sigurno joj nije stalo“), djeca jer su u pubertetu pa ništa što napravim po defaultu ne valja, profesori jer sve seminare predajem zadnji dan roka (u najboljem slučaju), opća javnost jer zašto Spasime nije odmah napisao izjavu kad je ugledni redatelj optužen da je zlostavljao suradnice, sigurno ga želite zaštititi (ne, nego kuhamo ručak i peremo veš, subota je)… Ne bi mi pomoglo ni da sam u braku – u 83% hrvatskih kućanstava sve ili većinu rutinskih kućanskih poslova radi žena (istraživanje prof. Klasnić, 2017.), što znači da bih samo imala još jednu ulogu čiji uživatelj ne bi bio do kraja zadovoljan mojim performansom jer bih bila prezauzeta pranjem prozora da se bavim njime.
Zaposlena majka ima ne jednu, nego barem pet uloga i ne može u svakoj dati 100% sebe. Sto puta pet (eto neke koristi od škole) je naime petsto, dakle za obaviti sve zadaće jedne zaposlene majke potrebno je petero ljudi.
I stvarno, kad svedemo stvar na čistu matematiku, ako imamo pet uloga, u svakoj možemo dati prosječno 20% svojih kapaciteta. Ne želim ni zamisliti kako bi bila dočekana žena koja bi javno izgovorila „ja svojoj djeci dajem 20% sebe“. Ili 40%. Ma bilo što osim „moja djeca su smisao mog života i dajem im sve“. Majčinstvo je jedini posao na svijetu za koji se očekuje da ga istovremeno radosno obavljaš uz sve druge poslove. Kad se javljate na oglas za plaćeni posao, na koliko pozicija aplicirate? Glupo pitanje, zar ne? Pa na jednu. Ne možete biti voditelj marketinga i financija u isto vrijeme, svima je jasno da je to posao za dvoje ljudi. Ali kad ste majka, što je najteži posao od svih jer je jedini s 24-satnim radnim vremenom, onda nije problem da radite još pet drugih. A ako vam ne uspijeva 78 sati rada utrpati u 24, sigurno nešto s vama nije u redu. Nije to nemoguće, samo se morate bolje organizirati. Ni to ne znate, ccc.
Istini za volju, već neko vrijeme se u javnom prostoru priča o tome kako je majčinstvo teško. Međutim, nikada to ne bude izrečeno bez onog „ali“ koje nas spašava od spaljivanja na lomači. „Volim ih bezgranično, ali nekad je stvarno teško biti mama“, maksimum je što ćete čuti od žena koje bi zapravo rado napravile pauzu od majčinstva na barem šest mjeseci jer više jednostavno ne mogu. No djeca su ipak glavne role, mi smo tu samo servis. Razvoj majčinske slobode je u zadnje vrijeme otišao tako daleko da smo čak dobile dozvolu da napravimo nešto za sebe. Da, da. Smiješ otići na vikend s frendicama. Smiješ ne oprati veš da se odmoriš. Smiješ pročitati knjigu u miru umjesto otići s djecom u park (ok, ovo je već rubno). Zašto smiješ? Jer u avionu masku stavljaš prvo sebi, tek onda djetetu. Jer samo ako je mami dobro i djetetu može biti dobro. Stvarno? To ćemo zvati napretkom? Ja imam pravo da mi bude dobro, točka. Ne zato da bi mojoj djeci bilo dobro, ne zato da bi bilo dobro meni kao mami, nego meni kao meni jer sam ljudsko biće i zaslužujem da budem dobro. Ne želim imati dozvolu za nešto samo zato što ću time biti bolja za nekog drugog pa makar to bilo dijete, ne želim sedamstoti savjet kako biti bolja mama, najbolja sam što mogu biti. Sve smo najbolje što možemo biti. Trebamo pomoć u odgoju djece, toj nemogućoj misiji u današnjem društvu. Ne trebamo savjete kako učiniti nemoguće i pritom same sebe još više bičevati jer ne uspijevamo doseći neuhvatljivo.
Znate li zašto se stalno iznova pišu članci o tome kako postići work life balance? Jer je nemoguće. Takvo što, za majke, ne postoji.
Na sjecištu feminističke borbe i kapitalističke eksploatacije netko je nekada ženama prodao priču da mogu imati sve, ali im je pritom zaboravio reći da imati sve znači da će sve i raditi. A raditi sve (onaj posao za pet ljudi o kojem smo pričali) i ostati psihički zdrav je potpuno nemoguće, no to vam društvo neće priznati. Neeee, vi ste krivi što ne možete izdržati 500 tona na svojim leđima. Pa kad počnete pucati i vikati na djecu (mom's rage je već dobro poznat pojam), algoritam društvenih mreža će vas dodatno zlostavljati oglasima s tečajevima kako da prestanete vikati na djecu u 28 dana (tečaj, kako prigodno, drži muškarac) pa ćete toliko poludjeti da ćete vikati i na djecu i na muža i na mobitel i imati želju zapaliti internet.
Naravno da se na djecu ne smije vikati, ali nije u tome poanta. Ne želim naučiti kako prestati vikati na djecu jer prestati vikati znači potisnuti bijes, a on je tu s razlogom. Želim život u kojem neću imati poriv vikati na djecu. Naravno da vičemo. Vičemo jer smo bijesne. Vičemo jer smo jadne. Vičemo jer su žene preuzele muške poslove, a muškarci ženske nisu, vičemo jer to nije emancipacija, nego eksploatacija. Vičemo jer ne možemo više. Vičemo jer je bilo dosta. I možda vičemo na krivom mjestu, ali sigurno ne vičemo dovoljno jer nas nitko ne čuje. Ako išta, ne smijemo prestati vikati.
Sretan vam prvi tjedan škole.
