„Ja, samo bolja“ pisalo je na hrptu svakog izdanja jednog od najpoznatijih svjetskih časopisa za mlade žene koji sam kasnih devedesetih pasionirano kupovala i čitala. Bila je tu gomila tekstova i savjeta koji su kao trebali osnaživati žene, ali kad zagrebeš ispod površine svi su se svodili na „kako se izvještiti u seksu tako da njega izludite“ i „kako biti muško u poslovnom svijetu iako ste žena“ jer to je jedini način da se u istom i napreduje (tako je i dan danas, btw). Financijska neovisnost se (s pravom) promovirala kao nešto čemu svaka žena treba težiti, no ne pamtim da je itko govorio o cijeni koja se za tu istu neovisnost plaća. Majke očito nisu bile ciljna skupina.
Sve u svemu, neka kombinacija mode i kvazi-feminizma koja mi je tada bila must buy, a iz današnje mi perspektive izgleda smiješno. No ovo nije pokušaj da s naknadnom pameću 30 godina kasnije o njemu loše govorim jer znam da je to bio maksimum u ono doba (ako si na časopisu kao izdavač htio i zaraditi novce, dakako). Ipak govorimo o vremenu kada je Seks i grad bio feministička serija jer je to što žene govore o seksu na televiziji bilo toliko progresivno da nam je promaklo najvažnije – činjenica da glavne junakinje cijelu seriju zapravo samo traže idealnog partnera da se udaju. Što je tu točno feministički? Pa, za to vrijeme je bilo. Ozbiljno vam kažem.
„Ja, samo bolja“ je tada značilo ja koja fantastično izgledam (ne znam o čemu se tu uopće imalo pisati, super izgledati s 25 godina zaista nije osobito teško), rasturam na poslu (za to mi isto nije trebao časopis, samo činjenica da nemam djece) i imam fenomenalnog dečka s kojim imam najbolji seks ikad (e, sad... o bivšima sve najbolje pa u te detalje nećemo). Nemam pojma tko se u tom svijetu bavio kućanskim poslovima, to valjda nije bila tema. Mislim, kad si mlad i živiš solo, zaista i nije.
Iako je taj koncept u proteklih 30 godina malkice zastario, patrijarhalne postavke društva nisu se promijenile, a u mainstream je došla duhovnost pa se „ja, samo bolja“ rebrendiralo i postalo „najbolja verzija sebe“.
Koliko mi se diže kosa na glavi od ovog koncepta ne mogu vam dočarati. Jedino što me možda više nervira od „najbolje verzije sebe“ je „rad na sebi“, ali to je i logično – da bi postala najbolja verzija sebe valjda moraš raditi na sebi. To što potreba da radiš na sebi implicira da si „pokvarena“ kao da nikoga ne smeta. Ova je sintagma toliko ušla u svakodnevni govor da joj se nema smisla ni opirati ni tražiti alternativu. Svi rade na sebi, čini se. Pardon, ne svi. Sve rade na sebi. Žene. I tako smo i dalje, ovaj put nešto mudrije umotano, uspjeli zadržati upravo onu ideju koja žene kao spol i drži u inferiornoj poziciji. Ako trebaš/želiš/moraš postati najbolja verzija sebe, nije teško zaključiti da ovakva jednostavno nisi najbolja. Možda i jesi ok, ali definitivno nisi dovoljno dobra. Radi na sebi, sestro. Idemo, lajf koučevi, psihoterapeuti, NLP, hod na užarenim iglama, jučer dvjesto dolara, danas 50% popusta. Hajde, što čekaš? Pa nećeš se sama od sebe nekim čudom popraviti, takva pokvarena kakva očito jesi pa se moraš mijenjati.
Moram nešto reći o vrlinama i manama. Ne vjerujem u njih. Ništa nije definirano izvan konteksta. Je li nešto dobro ili loše zavisi gotovo o tome u kojoj se situaciji nalazimo. Ako smo, na primjer, pretjerano oprezni, to će nam sigurno koristiti u prometu, ali neće nam koristiti ako radimo na burzi. Mogu ovako do besvijesti. Ne postoje vrline i mane, postoje samo ljudske osobine. Je li nešto korisno ili štetno zavisi o kontekstu i neka vaša osobna karakteristika će na jednom mjestu biti veliki teret, a na drugom će biti cijenjena kao jedinstveno blago. Pa zašto biste onda mijenjali sebe? Sebe mijenjamo ako smo nesretni, ali ne da bismo postali neka bolja verzija sebe, nego da bismo živjeli bolju verziju života.
Ovo nije pamflet protiv osobnog razvoja, daleko od toga.
Pa i sama sam u edukaciji za psihoterapeuta, kao klijent idem na psihoterapiju godinama, a to su samo neke od stvari kojima sam se počela baviti jer sam htjela bolje razumjeti sebe, svijet oko sebe i pomoći si u situacijama koje su mi bile preteške da ih sama nosim. Prva sam koja će reći da bi svaka odrasla osoba (kada bi svima to bilo dostupno) trebala ići na psihoterapiju jer je to jedna od najboljih stvari koje možemo učiniti za sebe. Ali ne idemo na terapiju da bismo postali „najbolja verzija sebe“. Štoviše, ta je ideja ponekad u priličnoj suprotnosti s nekim od ciljeva terapijskog procesa.
Ideja da postoji bolja (ili još gore – najbolja) verzija mene je, za početak, inherentno kritizirajuća. Ako postoji najbolja verzija mene, to znači da ovako nisam dovoljno dobra. A upravo je naš unutarnji kritičar koji nam govori „nisi dovoljno dobra“ razlog zašto toliko žena (i ljudi općenito) uopće krene na terapiju i nisu sretne u svojim životima. Podržavajući narativ „najbolje verzije sebe“ zapravo osnažujemo unutarnjeg kritičara, istog onog protiv kojeg se često borimo u okviru terapijskog rada. Same sebi pucamo u nogu.
Osim kritičnosti, u „najboljoj verziji sebe“ ima i nešto zapovjedno, a stvarno sam prestara da mi se zapovijeda. Pored svega što radim u životu sad još moram raditi i na tome da postanem netko drugi? Vi mora da se šalite. Ne znam samo trebam li to raditi za vrijeme svih ostalih poslova za koje ionako nemam vremena ili nakon što sve obavim, za što, dakako, imam još manje vremena. Kako god bilo, osoba koja bude radila na tome da postane najbolja verzija sebe će, bojim se, biti neispavana, shodno tome i jako nervozna, frustrirana, a završit će tako da će joj možda biti još i gore. Bit će joj gore jer nije utišala unutarnjeg kritičara (naprotiv, pojačala ga je) pa će svaki put kad joj ne bude sve išlo po loju sama sebe kritizirati zato što još uvijek nije postala najbolja verzija sebe. Najbolja verzija sebe sigurno ne doživljava loše emocije, zar ne? Najboljoj verziji sebe život mora da je samo šetnja u parku. Čekaj, nije? Nego što? Zašto se onda uopće mučim? Kako točno izgleda ta najbolja verzija mene i kad ću je točno, nakon koliko godina „rada na sebi“ i koliko uloženog novca i vremena, materijalizirati?
To vam neće reći nitko tko vam prodaje najbolju verziju sebe jer ni taj ne zna tko bi ta osoba bila. Naravno da ne zna jer nema neke druge najbolje verzije mene. Najbolja verzija mene je ujedno i jedina verzija mene koja postoji. To sam ja, točno ovakva kakva jesam. Od milijuna spermija jedan je pobijedio, spojio se s jajnom stanicom i stvorio mene. Pa valjda je nekog vraga znao kad se uspio izboriti s tolikom konkurencijom. Da sam trebala biti neka druga verzija mene (razumijete li koliko je zapravo besmislen taj konstrukt), pobijedio bi neki drugi i nastala bi neka druga osoba. Najbolja verzija sebe. Isto tako, najbolja verzija tebe koja ovo čitaš si ti sama. Nije cilj „rada na sebi“ (jao, kako ne volim taj izraz) stvoriti neku bolju verziju tebe. Cilj je upravo suprotan stvaranju najbolje verzije tebe – cilj je da se spoznaš i prihvatiš takvom kakva jesi. Tada ćeš, naoko paradoksalno, i postati neka nova ti, kojoj će biti bolje u životu. A dovoljno dobra si uvijek, bila i ostala.
Kako postati najbolja verzija sebe? Jednostavno. Pogledaj se u ogledalo.
