Piše Ivan Ilić: Jesu li se korzeti vratili u ulozi simbola oslobođenja?

Moda i smrt su sestre. Tako je barem govorio Giacomo Leopardi u svojoj zbirci 'Moralna djela' iz 1824. u kojoj je opisao bliske rodbinske odnose ova dva koncepta koja svojom nepredvidivošću i apstraktnošću očaravaju ljudsku psihu od njenih samih početaka. Dvadesetšestogodišnji Leopardi je tada opisao kako smrt na prvi pogled nije prepoznala modu, no iz svog su razgovora zaključile kako obje ovise o okrutnoj prolaznosti i raspadanju. ''Nakitom im rasijecam kožu, šeširima mijenjam oblike glave, zbog mene najjači padaju pod težinom tkanina, a žene umotavam u toliko uske korzete - do te mjere da im oštećujem zdravlje'', reče moda svojoj sestri u ovom bizarnom, no iznenađujuće relevantnom razgovoru, pa čak i za današnje doba. Dok bi u tom kontekstu modu mogli isto tako zamijeniti ljepotom, jasna je suluda stvar kako smo kao čovječanstvo davno prihvatili da se zbog ljepote i trenda mora patiti. 

Ubijaju li, zaista, moda i ljepota? Apsolutno, ako im je suditi po dostupnim povijesnim izvorima. Od predimenzioniranih krinolina koje su bile mamac za otvoreni plamen, bizaran incident zbog kojeg su preminule dvije polusestre Oscara Wildea, do šešira bojanih olovom koji bi polako, ali sigurno svog vlasnika doveli do ludila i sigurne smrti, moda prošlosti je uistinu bila redovni krivac razni pogibeljima. Dok je bizarnih primjera poput ovih na bacanje, one koji se tiču korzeta sigurno znate. Urbane legende o korzetima koji oduzimaju dah i živote su jedno vrijeme smatrane samo legendama. Ipak, poznajemo nekoliko primjera u kojima su oni, puno češće od ludih šešira ili zapaljenih krinolina, trajno oštetili ili usmrtili svoje vlasnice. Ako ih već nisu fizički uništavali, onda su to definitivno činili psihološki i društveno, s obzirom na to da je korzet kroz veliku većinu povijesti smatran elementom 'dobrog morala' i (mizogine) kontrole nad ženama.

Kao društvo smo daleko dogurali od inicijalnog trenda stezanja tijela koje je Katarina de Medici donijela na francuski dvor tijekom 16. stoljeća. Dok se i kroz edvardijansko doba opustio stisak kitovih kostiju na figuru žene, do ranih godina prošlog stoljeća i pojave couturiera Paula Poireta se konačna sloboda od korzeta nije dogodila. Poiretove kreacije, koje su spajale secesijske i antičke motive s orijentalnim siluetama, su pružile više udobnosti bez da se zbog toga žrtvuje sama ljepota ili estetika. Ornamentalne tunike, harem hlače i proširena hobble suknje su bile u potpunosti rađene bez većih restriktivnih elemenata., a njegov je stil rada velikim dijelom inspirirao samu Coco Chanel kojoj se danas pripisuju najveće zasluge za oslobođenje žena od neudobne i nepraktične mode. 

Naravno, zlo nikada ne umire, već samo mijenja oblik. Tako se i sam korzet svojedobno transformirao u razne oblike steznika i neudobnog donjeg rublja, posebice kroz moderno doba. Bilo kako bilo, jedna od najmizoginijih silueta na svijetu je tada, srećom, ispala iz trenda? Ipak ne, jer ih vidimo i u našem suvremenom dobu, a korzeti su i dalje aktualni i prisutni u svijetu mode. Dok je kraj I. svjetskog rata zaustavio tiraniju korzeta, nakon kraja II. svjetskog rata smo dobili puno manje, no jednako restriktivne korzete. Možete zamisliti šok na licima raznih žena i dizajnera poput Poireta i Chanel kada su Dior i Balenciaga svojedobno iznova u modu uveli stezanje struka. Unatoč Balenciagi koji je eksperimentirao s raznim oblicima, njegovi poznatiji modeli su sadržavali ultra uske siluete koje danas nazivamo osinjim strukom, a  Diorov new look je opet uvukao struk svim obožavateljicama njegovog rada. Najveća je ironija ta što se to tada nazivalo 'novim izgledom', a izgled je bio većim dijelom inspiriran korzetima ne tako davnog pozlaćenog doba. Već je tada bilo jasno kako se svijet mode neće tako lako riješiti korzeta.

 

Međutim, na korzet se više nije gledalo kao na izraz dobrog morala ili pristojnosti jedne žene, već samo kao na vrlo poželjan vizualni element. Prolaskom vremena i ne tako davno dolaze zvijezde poput Madonne koje su korzet iz kategorije rublja uvele u kategoriju performativne odjeće, a Madonnin rad s Jeanom Paulom Gaultierom, koji je svojedobno bio poput svojevrsnog vala seksualne revolucije, možemo gledati kao na novu rekontekstualizaciju odjeće koja je poznata po gušenju žena. Na tragu samoobjektivizacije, Madonna nije nosila korzet zbog uljepšavanja vlastite figure ili udovoljavanja suprotnom spolu, već kao izraz preuzimanja kontrole nad samom sobom, a u svemu tome se je definitivno procvao eros i tanatos fetišiziranja neudobne odjeće i tjelesne kontrole. Na tim su temeljima karijere velikim dijelom izgradili Thierry Mugler, Vivienne Westwood, Alexander McQueen, John Galliano, Dolce&Gabbana i mnogi drugi.

Korzet je od moralnog postao 'nemoralan' fetišistički element, a danas ga nerijetko nose i muškarci. Talijanski pjevač Mahmood je zaprepastio publiku na Sanremu kada se pojavio u Maison Margiela korzetu iz nedavne kolekcije visoke mode, a u toj se kolekciji pojavilo još nekoliko korzeta koji su rađeni specifično za muškarce. Neki od naših omiljenih dizajnera suvremenog doba su također prigrlili koncept korzeta i oblikovanja tijela. Od samog Jeana Paula Gaultiera, čiju nedavnu kolekciju visoke mode potpisuje Simone Rocha u potpunosti inspiriranu elementima korzetiranja, do Daniela Roseberryja u Schiaparelliju koji uvijek predstavi nekoliko komada koji su snažno vezani vrpcama. Mladu dizajnericu Dilaru Findikoglu je korzetiranje i inspiracija viktorijanskim dobom katapultirala u sam vrh modne industrije, a korzet je u nedavnoj sezoni filmskih nagrada postao najveći mogući flex modne i tjelesne privlačnosti.

Danas se svi kao modni entuzijasti divimo svima koji se uspiju uvući u što zategnutiji korzet, neovisno o tome gubi li osoba u njemu mogućnost sjedenja poput Anne Hathaway u korzetiranoj Versace haljini iz nedavne kolekcije. Možda je čarolija modernog korzeta ta da njime iznova prikazujemo kako je samonametnuta kontrola najbolja kontrola, a možda se u nama budi primalni um feudalca koji na neki čudan način zavidi vlasteli na dvoru koja si može dopustiti ograničeno kretanje, pošto su oslobođeni fizičkog rada. Na njega gledamo kao na element samoaktualizacije, te opisati ga oslobađajućim više nije toliki oksimoron. Naravno, taj luksuz moderni korzet ima samo zato što smo fetiš vitkog i poželjnog tijela danas spustili na tiraniju vitkog imidža u obliku životnog stila, dijetiranja i beskonačnog klesanja svoje vanjštine. Dok je njegov stisak danas oblik slobode i samoekspresije, ostavština arhaičnih korzeta u obliku nerealnih standarda ljepote i dalje diše punim plućima. Možda se prije svega kao društvo moramo riješiti uvjerenja da su ljepota i patnja, kao smrt i moda, sestre.