To je, otprilike i ukratko, i sam plot serije Crne golubice, koja je već u trenucima kad čitate ovaj tekst trending broj jedan ili dva na Netflixu, a kako je vani hladno, zeko traži svoju mamu a zaposleni ljudi križaju datume na kalendaru do couch rotting perioda nekad poznatog i kao Božićni praznici, okladila bih se da će Crne golubice na tren biti popularne kao najbolja serija godine Nobody Wants This. Odmah ću vas razočarati: ni približno nije tako dobra. Jesam li ju unatoč bezbrojnim manama pogledala u šusu protekli vikend?
O, da. Naime, kemija između Whishawa i Knightley apsolutni je candy. Iako se gay najbolji prijatelj vibe zapravo prikazuje u vrlo neočekivanom žanru (jer Crne golubice na momente pretendiraju biti ozbiljan špijunski triler, da bih u stalnom rollercoasteru koji će vas voditi kroz žanrove postali romantična komedija, pa zatim crna komedija), publika mora prihvatiti najbolje što joj se nudi- a to je upravo taj dio priče.
Whishaw je, kao i obično, apsolutno božanstven u svojim standardnim suludim glumačkim rješenjima: on jednostavno govori, reagira i upotrebljava tijelo i lice toliko neočekivano i začudno, a opet autentično i točno da čovjek doista ne može zamisliti nikog drugog da igra ulogu hladnokrvnog ali smušenog, ironičnog ali sa greškom plaćenog ubojicu Sama. Knightley, pak, uh, druga priča. Nije Keira loša glumica; nije čak ni bezvezna. Ali ta uloga špijunke koja je radi određenih (i vrlo nejasnih) obiteljskih trauma postala- pogađate - „crna golubica“, dio čudne (da ne kažem iritantno nestvarno crtićke) organizacije koju vodi matrona s lošom bob frizurom i metlom u leđima (valjda implicirajući tako, kao u Harryju Potteru, da je stroga i opasna), a koja krade informacije uz pomoć zgodnih djevojaka/žena i predaje ih, kako nam je mnogo puta u seriji rečeno, „najboljem kupcu“.
Nije stvar u tome da mi je teško povjerovati u tako površni narativ (a je), nego u tome da bi onda likovi morali biti puno okrutniji, opasniji, ozbiljniji. Pa kad kažem da serija autora Joea Bartona mjestimično pretendira biti ozbiljan špijunski triler, nažalost to doista i izgleda tako: mjestimično se autori trude biti prava stvar, pa će vas tako već u prvim minutama izbombardirati ubojstvima, krvavim glavama, prerezanim vratovima, mecima.
S druge strane, jedna vrsta flambojantnosti (koju su, pretpostavljam, producenti i htjeli, jer Božić & Netflix) neodvojiva je od Keire Knightley u žutom kaputu s kašmirskim šalom oko vrata. Znam da je teško ne upasti u zamku njezine ljepote i modne istančanosti: ali, nažalost, to jako ruši lik. Ima tu duhovitih momenata: njezina savršena frizura i predivno lice u jednoj su sceni u potpunosti unakaženi kad joj u glavu doleti krv njezine atentatorice; a Whishaw će vas sasvim sigurno nasmijati kad kaže da je u američku ambasadu ući skoro jednako teško kao u berlinski noćni klub Berghain. Općenito je najbolji dio serije prikaz gay zajednice: činjenica da je plaćeni ubojica čiji je prvi posao bio naučeno ubojstvo vlastitog oca, također ubojice, otvoreno i bez krzmanja, gay, zaista je dokaz predivne nove ere na televiziji.
U tom smislu, ima tu svega: muško-muškog seksa, golotinje, poljubaca, svađa, pravih emocija. Ali ono najzanimljivije i najbolje su dijalozi te zajednice. Svaki put kad bismo ušli u kuću Michaela, Samovog ikonskog bivšeg dečka (da, da, rekla sam vam, ima grešku, ipak je u stanju voljeti), ili njihovih najboljih prijatelja, malo bih se odmorila jer bih imala osjećaj da konačno gledam dobru TV dramu, a ne neku vrstu koreografiranog križanca između Guy Richie likova i serije o ženama iz visokog društva koje su nesretne u svojim brakovima pa započinju afere s pogrešnim muškarcima.
E sad. Nije da su priču nismo već gledali: nesretna i osamljena supruga ministra obrane koja se zaljubljuje u zgodnog stranca (za kojeg se ispostavlja da je špijun), izdaje svog supruga, državu, i razmišlja o tome da pobjegne s ljubavnikom i promijeni svoj život. No, ovdje autor pokušava napisati dvostruku prevaru: oboje su špijuni; ona, golubica koja je praktički ucijenjena djecom koju je rodila u braku u koji ne vjeruje s mužem kojeg ne voli, on, agent kojem je dan zadatak da nju provjeri. Od samog starta Helen tvrdi da je u pitanju ljubav (iako, nažalost, autor propušta uvjeriti gledatelje zašto bi dva tri kadra nježnog seksa među bijelom plahtama 2024. itko automatski doživio kao duboku povezanost zbog koje bi ijedna žena a kamoli ubojica tvrdog srca poželjela mijenjati život), a na kraju dobiva i nagradu: ne, Jason ju nije izdao i varao, i on je nju volio, pa je zbog toga, iako mu je ona priznala svoj pravi identitet, napisao lažan iskaz.
Mnogo je tu špijuna i prevaranata: samo je Helenin suprug, budući premijer Velike Britanije, nevin kao proljetna rosa. I kao takav ne postavlja pitanja gdje mu je žena koja non stop ostavlja dječicu da bi lovila ubojice svog ljubavnika, provaljivala u ambasade i dilerske jazbine, te prijetila mafiji. Ako uspijete nadići (a vjerojatno hoćete, jer je serija lijepo snimljena, jednostavno se prati, a vrlo brzo sva ubojstva prijeđu u maniru blage crne komedije) sve te sadržajne rupe zbog kojih Crne golubice nikada neće moći biti duboka i prava serija, već samo dobro produciran hit sadržaj, mjestimično ćete uživati u tome da je Netflix za vaše binganje osmislio i snimio šest dugačkih ali ne i dosadnih, vrlo zabavnih i (ne nevažno) lijepih epizoda u predivnom božićnom Londonu. Crne golubice vraćaju se u drugoj sezoni.
Nadamo se da se s njima vraća i Samova ljubav (Omari Douglas), jer je taj plot, uz prijateljstvo Helen i Sama, posve neočekivano, najbolji dio priče.
