Kaos je idealan za potonje- hektična je to serija koja koketira sa atmosferom katastrofe, kao u neočekivanom hit filmu Civil war ili u hit seriji snimljenoj po video igrici The Last Of Us (koja je, iznenađujuće, na ekrane donijela najljepšu LGBTQ+ ljubavnu priču u dugo vremena), što je možda i najbolji dio Kaosa. Trebat će vam neko vrijeme da shvatite da su autori (scenarist Charlie Covell i redatelji Georgi Banks-Davies i Runyararo Mapfumo) uz očitu premisu da su grčki bogovi među nama (kao što ste sigurno negdje načuli, Zeusa igra Jeff Goldblum), u priču dodali i umiranje od dosade od savršene ljubavi, pop zvijezdu i cijeli jedan ozbiljno razrađen podzemni svijet.
Serija je zamišljena kao komedija: međutim najbolji dijelovi su oni koji su duboki, a ne oni koji su smiješni. Grčka mitologija je (očekivano) sklisko tlo za bilo kakvu minucioznu interpretaciju, posebno onu koja istovremeno mora napraviti komercijalni uspjeh- or else! (Do ovoga „or else“ ćemo doći vrlo brzo, nažalost). Ako do sada niste pogledali Kaos, svakako mu dajte šansu- Jane McTeer (koju će sigurno mnogi od vas prepoznati iz Ozarka), primjerice, sjajna je kao okrutna Hera, ali autor nije s tim likom uspio učiniti ništa posebno, osim upasti u zamku stereotipa „ljubomorna žena kučka“. Prometej koji cijelo vrijeme glumi sveznajućeg pripovjedača ali nekako istovremeno, u maniri Monty Pythona, postaje gledatelj bizarnih trenutaka drame, u izvedbi Stephena Dillanea, jednako me žuljao.
Ista stvar dogodila mi se i s likom zaljubljenog momka kojeg igra Killian Scott. Kao da su im određeni karakteri stvarali problem uklapanja u radnju, koja i sama mjestimično ima problem s flowom. No sve te kritike i prazna mjesta ne znače da i ja nisam nesretna što je Netflix odlučio ukinuti jednu od zbilja najoriginalnijih serija godine. Kaos je završio s ogromnim cliffhangerom, pa smo nekako očekivali da ide dalje. A i bio je- brojnim manama unatoč- serija vrijedna gledanja. Mnogo je za to razloga: teško je stvoriti zaseban autentični mikrosvemir u kojem pravila nisu istovjetna stvarnom životu koje svi poznajemo, ali Covell je to divno osmislio i napisao. I Bogovi su grešnici, i to kakvi!
A s obzirom na to da se svatko rađa s proročanstvom koje se mora ispuniti, dio radnje prati nemoguću borbu likova da se to proročanstvo ne ostvari. Svijet (Grčka, ali kao metafora svjetovnog) je u diktaturi. Postoje pobunjenici koji pokazuju srednji prst i diktatoru i Zeusu. Zeus je ranjivi šupak. Jedino njegovo dijete koje ga može podnijeti je Dioniz, kojeg posve začudno (ne loše, ali često iritantno) igra mladi glumac Nabhaan Rizwan, ali Zeusa djeca zapravo ne zanimaju- zanima ga samo vlastita moć i besmrtnost. Prilično očekivano, i prilično dosadno.
Ali prava se drama događa u podzemlju. Kad (SPOILER ALERT!) u nekoj ranoj epizodi (čak možda i prvoj) lik nesretne mlade žene zatočene u savršenom, ali za nju frustrirajućem odnosu autor Kaosa ubije jednim potezom (ničim otkrivenim ili naslućenim, što je, primjerice, primjer senzacionalnog pisanja), nakon što se gledatelji oporave od šoka, saznaju da Riddy nije zauvijek nestala (s ekrana, a ni Zemlje)- ona i te kako postoji, u- pogađate- Hadu. Had je- pogađate- sniman u crno-bijeloj tehnici, a u Hadu mrtvi i dalje- žive.
Vjerojatno ne pogađate, ali reći ću vam: Riddy se zaljubljuje, i to ni više ni manje nego u osobu koja je promijenila spol (na čemu autori previše ne inzistiraju, a što pak zaslužuje aplauz, jer je zaista osvježavajuće vidjeti trans muškarca kojeg i ljubavnica i scenaristi i redatelji tretiraju zaista ravnopravnog njima). A njezin Orfej (pop zvijezda na Zemlji, onaj Mister savršeni od kojeg je bježala gušeći se njegovom ljubavlju) kreće za njom. Da, postoje način da se mrtvi vrate na Zemlju- no, još se ikada nije dogodilo da se vrate mrtve serije.
Zašto je Netflix ubio Kaos? Nije Kaos bio neuspješan: imao je i dobru gledanost (iako se nastavci nikad nisu popeli do brojke pilota, što televizijama i platformama zna biti znak za uzbunu), i još bolji odjek kod publike. Da, Kaos ima gomilu problema ali je Kaos ogromna, epska, vrlo ambiciozna serija koja je- možda na vlastitu štetu- pokušala biti previše toga- i komedija i priča o slobodnom odabiru mlade žene, i ep, i kritika društva. Ipak, nišna publika koja obožava role play i kostime pa čak i neku podvrstu fantasyja- obožava Kaos i proklinju Netflix zbog te odluke. Na netu se tako danas može pročitati gomila kritika zbog otkazivanja. Samu informaciju objavila je Aurora Perrineau, mlada američka glumica koja igra Riddy, u postu na Instagramu kojim je dala naslutiti da se Riddy neće vratiti na ekrane.
Post je potom obrisala- možemo pretpostaviti da joj je netko iz PR tima rekao da je pametno da sačeka, da se smiri, i pokušao smiriti njezinu impulzivnost. Ipak, Riddy ne bi bila Riddy da se nije probudila ujutro i učinila po svom, tako da je post opet aktivan. Dugačko i emotivno, kako prilični mladosti te sjajne glumice, Aurora objašnjava kako je igrala glavnu ulogu u posvemašnjoj nevjerici da su baš ju odabrali da bude glavna junakinja serije.
Zašto ja- pitala se, gonjena Imposter sindromom, netko tko je miješane rase, tko je preživio seksualno nasilje, netko tko na prvu ne izgleda kao romantična junakinja, netko tko nije zvijezda. Post je iskren i dirljiv- kao što je i sama Aurora u seriji. Ako će legacy biti njeno pismo, već je to puno za Kaos. No, istovremeno, ono je potaklo razgovor o tome kako bi veliki igrači trebali više osluškivati publiku, a manje gledati brojke.
Publika voli Kaos, duboko, jako, autentično, unatoč svim manama. Vjerujem da bi mnogi od obožavatelja prošli izazove Hada u pokušaju da se vrati na ekran. Šteta za Netflix, ali kudos za Perrineau za hrabrost i iskrenost. Nove zvijezde počinju pričati nove priče, samo se možemo nadati da će platforme imati sluha za njih.
