Hrvatska je u finalu Svjetskog prvenstva! Prije par dana je pala jaka Francuska usred Zagreba pred punom Arenom. Karte za polufinale rasprodane su već tijekom prvog poluvremena utakmice s Mađarskom, ali imala sam sreće jer sam imala privilegiju volontirati.
Rukometni El Clasico, dobro poznati protivnik - Francuska. Polufinale Svjetskog prvenstva za poželjeti. Znali smo da nas čeka napeta utakmica, ali ovom rezultatu se malo tko nadao. Nakon dugih 16 godina ponovno smo u finalu Svjetskog prvenstva. Francuzi su rukometna velesila koja u svojim redovima ima Luku Karabatića, Diku Mema, Remilija i brojne druge. To nije stvorio problem hrvatskim rukometašima koji su nošeni podrškom domaće publike napravili povijestan uspjeh. Malo koja reprezentacija danas se može pohvaliti da je vodila moćne Francuze čak 9 razlike.
Kao nekome tko rukomet prati od kad zna za sebe i gledala je generaciju Balića, Vorija i Lackovića, ovo iskustvo na Svjetskom prvenstvu bilo je neprocjenjivo. Biti mali kotačić u nečemu ovako velikom i za naše rukometaše uspješnom, ostaje kao uspomena za cijeli život.
Atmosfera u Areni od prve do zadnje sekunde bila je samo dodatni vjetar u leđa Kaubojima. Iako je na početku prvenstva bilo dosta kritika kako nema dovoljno navijača, iz utakmice u utakmicu, kako je prvenstvo išlo sve dalje, atmosfera je bila sve bolja. Vrhunac je bila utakmica s Mađarskom i onaj Šipićev gol u zadnjoj sekundi kada je cijela Arena eksplodirala. Vjerojatno svi koji su gledali utakmicu će se sjećati gdje su bili u tom trenutku. Emocije na vrhuncu, ne znaš bi li plakao, vrištao ili skakao od sreće (ja sam hodala lijevo desno). Onda čuješ da kreće „himna“ i prve stihove pjesme „Poljubi zemlju“, svi su zagrljeni na tribinama, vidiš tu sreću i ponos. Pjevaju i mladi i stari, sve generacije su kao jedno. Na tih nekoliko minuta koliko slavlje traje, zaboraviš na sve probleme i uživaš u trenutku.
Utakmica s Francuzima bila je malo manje stresna, ali, rekla bih nerealna u dobrom smislu. Navijaš od prve do zadnje sekunde, slaviš svaki gol i svaku Kuzmanovićevu obranu. Nismo im dali da ponove finale 2009. Gledam utakmicu, skroz uživljena, kad odjednom vidim 5 razlike za nas. Gledam našu klupu, svi nešto dižu ruke i gestikuliraju, motiviraju publiku da još jače navijaju. Na tribinama sjede David Mandić koji ima zamotanu ruku jer je bio na operaciji dan ranije (i igrao utakmicu sa slomljenom šakom), Luka Cindrić, Lovro Mihić i Veron Načinović koji samo što ne ulete u teren pomoći svojim suigračima. Duvnjak koji sjedi na klupi, ali je toliko uživljen u utakmicu i toliko je srčano prati da je u jednom trenutku bio i na koljenima. Navijači su u 5. minuti utakmice izvadili ogroman transparent „Hvala kapetane“ s obzirom na to da je ovo njegovo zadnje prvenstvo.
To je pravo zajedništvo. Svi za jednog, jedan za sve. Nema tu izdvajanja pojedinaca, svi su jednako zaslužni za ovaj povijesni uspjeh koji ćemo još dugo pamtiti. Praktički da nema igrača koji nije ozlijeđen, a svi oni bi igrali još to finale kao da im je zadnje. Vidi se da su si podrška jedan drugome, da se ohrabruju i bodre kada je najteže i slave kada to treba. Više puta su u intervjuima izjavili koliko im znači podrška s tribina uz koju mogu daleko dogurati. Zahvaljujući navijačima dogurali su do Osla i borbe za zlatnu medalju. Nama su priredili predivna tri tjedna u kojima smo imali razloga za veselje i ponos!
A sad idemo po zlato!
