Svijet sve manje ima smisla pa se, umjesto luđačkog doomscrollanja feedom prepunim mišljenja, ideja, stavova i fajtova do krvi, sve češće okrećem dobro treniranom algoritmu Instagrama. Potrošila sam puno sati nužno potrebne samoregulacije kako bih ga istrenirala da mi pokazuje samo ono što me doista zanima: beskrajnu procesiju memeova, reelove s komadićima intervjua poznatih i slavnih, savjete o fermentiranju hrane te astrološke šale i pošalice. To je to. Hrana, smijeh i horoskop.
Svijet sve manje ima smisla pa se hvatam komadića svjetla koji bljesnu tu i tamo, talentiranih ljudi koji stvaraju ili razmišljaju na neki neuobičajen način. Komadića svjetla koji ne pitaju za dozvolu da svijetle.
Tako mi je nekidan, dok sam razmišljala o ovom tekstu koji usprkos najboljim namjerama predajem u posljednji čas, iskočio video Phoebe Waller-Bridge, glumice i autorice sjajne serije „Fleabag“, koja je u nekom govoru prilikom primanja nagrade citirala svoju mamu:
Možeš biti što god poželiš, ali moraš biti skandalozna!
Phoebe je Britanka i mama je upotrijebila riječ outrageous, i to ima puno slojeva značenja koja izmiču hrvatskom i mogla sam se odlučiti za niz pridjeva koji se jednako mogu skloniti pod to englesko – outrageous, ali odlučila sam koristiti to skandalozna baš zato što je to omanja bomba značenja, kako u rigidnom anglosaksonskom, tako i u rigidnijem balkanskom okruženju.
Možete li zamisliti svoje majke kako vas otpravljaju u život riječima: „Dušo, budi što god te volja, samo se sjeti izazvati pokoji skandal?“ Da, ne mogu niti ja svoju.
Nije nikakvo čudo što je moja generacija – a govorim o ženama koje su danas u srednjim godinama – u potpuno shizofrenom okruženju. Mi smo tek treća generacija žena za koje je normalno da rade. U ono davno doba mojeg odrastanja znala se naći još poneka mama koja nije radila. (Mi smo i treća generacija žena kojima je normalno da svoju djecu prate do odraslosti i kasnije, što isto možda ima neke veze s raznim bolima koje u sebi nosimo.) Mi smo, dakle, izravne potomkinje onih koje su u svoje doba izazivale poneki skandal. Onih koje su u svoje doba bile i te kako outrageous, kako god si mi prevodili taj pojam.
Mi smo potomkinje onih koje su pomicale granice i privlačile pažnju, onih glasnih, svadljivih, grubih žena koje su samostalno podizale djecu dok su im muževi ili nestajali u nekim jebivjetarskim nagnućima ili ginuli u ratovima kojima je naše doba obilovalo. A mi smo istodobno one koje su odgajane da budu pristojne. I kojima se od samog početka pokušavalo u glavu utuviti da budu demure. I mindful. Samo što je to dolazilo u paketu „uspravi se“, „pazi da se ne smiješ preglasno“ i „dobre cure se ne ljute“. Znate već te pakete. Svakako ne u paketu – „idi i izazovi poneki skandal“. Što je to drugo doli shizofrenija, kada istodobno dobiješ golemu snagu i silovitost, ali i pripadajuće okove da ih ni slučajno ne iskoristiš?
Jednako je shizofreno u istoj godini proživjeti i brat summer i demure/mindful trend koji je, da budemo posve iskreni, nastao kao reakcija i kao sprdačina na pokret tradwife/tradgirl te kao opuštena zezancija (note to self: nije sve pitanje života i smrti, Iva). Prevedeno na svakodnevicu, jednako je shizofreno zbrajati žrtve femicida i čitati najave radionica s arhetipima boginja ili gledati na društvenim mrežama kako žene jedne drugima tepaju „kraljice“.
Da, znam da je demure opuštena zezancija, ali sletjela je na plodno tlo stereotipa kojim nas hrane od rođenja. Ne poznajem ženu – osim Phoebe Waller-Bridge – koja je u život krenula s podrškom da široko razvije zastavu svoje unutarnje čudakinje i luđakinje. Većinom dobijemo puno upozorenja, ograničenja i zabrana.
Sve je dobro, sve dok nismo komplicirane. I teške. I nikako ne ono najgore – svojeglave. A povijest su pokrenule teške i svojeglave žene. One koje izazivaju nevolje i koje ne prestaju provocirati.
Danas ovaj tekst pišem – i potpisujem svojim imenom – zahvaljujući ženama poput Emily Davison koja se, možda ne znate taj dio povijesti, bacila pod kopita konja kralja Georgea V. Davison je bila poznata sufražetkinja, nije sigurno je li se htjela baciti pod kopita ili je samo htjela na konja nakačiti sufražetske zastave, ali sudarila se s mrcinom koja je u tom trenu na derbiju jurila gotovo 60 na sat i koji tjedan kasnije preminula od posljedica ozljeda. Davison je bila poznata kao teška, svojeglava i svadljiva žena: prije bacanja pod konja, nekoliko je puta uhapšena zbog razbijanja prozora i raznog nasilničkog ponašanja. Svaki put s istim ciljem – za pravo glasa. Za ženska prava, točka. A kad je ta teška i komplicirana žena poginula, u pogrebnoj je povorci hodalo pet tisuća ljudi, a još se 50-ak tisuća okupilo na londonskim ulicama da je isprate.
Svijet sve manje ima smisla, ali teške, svojeglave i svadljive žene pokreću svijet, ma kako visoku cijenu platile. Znam to, jer sam ja potomkinja teških, kompliciranih, svadljivih žena, prznica koje su u ratu same sa sobom i sa svakom konvencijom koja im se pokuša nametnuti. Znam to jer imam baku koja je prva u svojoj obitelji otišla na studij. Znam to jer se ondje zarazila tim opasnim idejama jednakosti i pravde, humanizma i solidarnosti. I jer je, kad je rat počeo, odabrala ispravnu stranu. I podnijela je posljedice kad je njezina obitelj većinom završila u logoru – Onom logoru – i većinom u njemu skončala život. Bila je teška, svadljiva, komplicirana. „Nisam se za to borila“, to je bila njezina mantra ponavljana u više navrata, mantra koja se u obitelji prepričava kao nekakva legenda. Kad je vraćala veliki građanski stan koji joj je dodijeljen. Kad je odbila staviti svoj potpis na sudske progone. Kad se od nje tražilo bilo što nečasno.
Naše je društveno polje prepuno upravo takvih žena. Tih kompliciranih. Teških. Svojeglavih. Inatljivih. Moju osobnu povijest, moju intimnu ikonografiju čine upravo takve žene. Odgojile su me i oblikovale takve svadljivice i prznice. Podignula me majka čiji je karakter najbliže moguće opisati izrazom kontrolirana eksplozija. Gledala sam je kako se zalijeće u zidove umjesto da ih jednostavno zaobiđe. Gledala sam je kako ruši i gradi. Gledala sam je kako pita „zašto“ na mjestima gdje svi dobro znaju (ovo znaju je pod velikim navodnicima) da se ne pita ništa. Gledala sam je kako biva teškom, nerazumljivom, zahtjevnom. Gledala sam kako svojom snagom krči put za mene – i kako istodobno uopće ne razumije zašto ja baš moram... to što već moram. Zašto moram govoriti. Zašto moram pisati. Zašto se izlažem tako. Zašto ne odustajem od posla. Zašto ne mogu jednostavno pronaći posao od 8 do 4. Ali nisi ga ni ti imala, odgovorila sam joj jednom, ti radiš i u mirovini. To je drugo, posve mirno mi je odgovorila.
Svijet ima sve manje i manje smisla, ostaje smisao koji mu mi dajemo. Lako bi bilo napisati ovaj tekst iz perspektive cijelog niza slavnih svadljivica kojima povijest obiluje. A obiluje valjda zato što samo te glasne, nagle, ljutite, tvrdoglave... nismo mogli zatrti i sakriti. Malo je teže kad je ovako osobno, a osobno je biti oblikovan upravo takvim ženama i dobro znati da uvijek postoji cijena koja se plaća. Kad izlaziš izvan okvira, uvijek postoji cijena koju trebaš platiti – ti ili oni koji dolaze poslije tebe.
Svijet ima sve manje i manje smisla, barem onog na koji smo naučili. A možda to i nije loše. Možda je dobro, za našu djecu i njihovu djecu i sve te generacije koje dolaze, presložiti sve što smo dosad naučili o svijetu i početi te mlade ljude ispraćati u svijet uz slavljenje hrabrosti i odlučnosti. Neće imati lak život ako ih ohrabrimo da prelaze preko baš svake linije. Neće im biti nimalo lako ako navijamo da budu outrageous. Ali bit će to život doista vrijedan življenja, život čiji smisao odzvanja generacijama poslije. Kao što život moje bake odzvanja u meni, ali i u mojoj kćeri koja je – a to mi vjerujte na riječ – teška, komplicirana, inatljiva i svojeglava mala ratnica. I učim je da bude baš takva i da bude posve outrageous.
