Piše Mirna Dizdarević Rogić: O uspjehu, očekivanjima i - prosječnosti koja je, čini se, postala najveći neprijatelj modernog čovjeka

Kada sam bila u osnovnoj i srednjoj školi istinski sam vjerovala da sam natprosječna. Imala sam uvijek odličan prosjek u školi, srednju školu i fakultet sam završila s Magna cum Laude kao ekstra dodatkom za već super ocjene, te sam čak dobila veliki prsten pečatnjak za odlične studente koji me sada podsjeća na nešto što dobijete kada se učlanite u masonsku ložu. 

Bilo mi je onda sasvim logično da me čeka jedan lijep i lagodan život gdje će se sva vrata sama otvarati, i gdje ću biti pozvana da radim sve ono o čemu sam sanjala, jer sam ja ipak malo iznad prosjeka. Onda sam se preselila u Zagreb, krenula tražiti posao, i ultra brzo shvatila da stvarni svijet ne pita za masonsko prstenje i ocjene, te da sam ja, šokantno, jedna prosječna osoba. Pala sam u depresiju, mislila sam da nešto nije u redu sa mnom, preispitala sam svaki svoj korak koji me doveo do prosječnosti, ali odgovora nije bilo. Počela sam dublje razmišljati o ovoj temi prosječnosti koja me svakim danom sve više intrigirala. Nisam više bila sigurna je li problem u meni, ili je ipak problem u ekstremno velikim očekivanja koja su stavljena pred nas od trenutka kada se rodimo. U svijetu koji veliča izvrsnost i slavi iznimna postignuća, ne čudi što se mnogi od nas boje biti označeni kao prosječni. 

Pritisak za isticanjem u svakom aspektu naših života postaje sve intenzivniji. Ostavljeno nam je tako malo prostora da prihvatimo sebe, i tu našu prosječnost. Konstanti strah koji imamo od prosječnosti proizlazi iz kombinacije društvenih, psiholoških i osobnih čimbenika. On se apsolutno može pripisati i društvenim normama, društvenim mrežama, te jednostavno jednom neumoljivom težnjom za nerealnim savršenstvom koje nam se plasira svake sekunde. Nekada me bude strah za samu sebe kada se uhvatim da dugo razmišljam o svemu tome. Taj strah, ali i težnja, su dugoročno potpuno neodrživi i čine nas fizički i psihički nezdravim osobama.

Iako sam od malih nogu bila osoba koja je težila zaista velikim stvarima i dostignućima, takva potreba za savršenstvom koju mnogi od nas imaju je dvosjekli mač. Nekada nas tjera da postignemo velike stvari, ali u većini slučajeva nas košta mentalnog i emocionalnog zdravlja.

Anksioznost je sve više prisutna u našem društvu, ispijanje Normabela je postalo jednako prihvatljivo kao popiti kavu ujutro, a burnout nije više samo riječ koju su osmislili dosjetljivi Amerikanci, nego je jedno kolektivno stanje u kojem se nalazi sve više mladih ljudi koji se lome pod pritiskom okruženja.

Stvarnost je takva da nitko ne može biti izvanredan u svemu. Iako svatko od nas posjeduje jedinstvene talente, očekivati od sebe da briljiramo u svakom aspektu života je nerealno i u krajnjem slučaju okrutno.

Od malih nogu usađeno nam je vjerovanje kako je uspjeh definiran mjerljivim priznanjima i postignućima. Naša vrijednost je vrlo često povezana s našim postignućima, a upravo to dovodi do stalne usporedbe s drugim ljudima. Onda su došle društvene mreže, pa je tako danas gotovo nemoguće dok scrollate bespućima Instagrama da ne zastanete na par sekundi i ne pomislite kako ova osoba ima ovo, a ja ne. Iako smo negdje duboko u sebi svjesni da sve što vidimo online su pomno odabrani prikazi raznoraznih života, ta iluzija da svi osim vas žive zadivljujućim životom je sve jača. Žao mi je priznati, ali nisam se jednom našla kako stalkam nečiji profil i žudim za nečijim životom koji znam da nije stvaran, ali eto - ja bi ga malo imala.

Takva vrsta uspoređivanja još dodatno povećava strah od prosječnosti, ali nas čini i duboko nesretnim pojedincima. Kada već pišem o temi prosječnosti moram spomenuti i famozni FOMO (Fear of Missing Out) zbog kojeg se još više osjećamo kao da gubimo utrku uspjeha i ispunjenog života. Neprestano smo bombardirani iskustvima i prilikama zbog kojih se osjećamo kao da ih moramo iskoristiti apsolutno sve, jer u suprotnom strah da nešto uvijek propuštamo nas sprječava da cijenimo život koji imamo.

Postali smo robovi očekivanja, strahova, iluzija, te zapravo malo tko zaista njeguje i cijeni jedan sasvim uobičajeni način život, da ne kažem prosječni. Dopuštamo strahu da diktira našim životima, Instagramu, Tik Toku, društvenim normama i nerealnim očekivanjima, ali je krajnje vrijeme da objeručke prihvatimo ideju prosječnosti iz jedne druge perspektive.

Biti prosječan ne znači da nemate svoje snove, ne znači da ste beznačajni, neinteligentni, ili da ste bezvrijedni. Biti prosječan znači biti nesavršen, prirodan, i s ograničenjima kao i svi drugi. Biti prosječan ne znači da nećete cijeniti sebe, ili da ćete pristajati na manje, već je prikaz zrelosti. Biti dovoljno zreo da priznajete da je rast jedan proces koji nije isti kod svih ljudi, te da je u redu ići svojim tempom kako bi došli do vlastitog uspjeha što god to bilo. Vrijeme je da prosječnost prestanemo gledati kroz prizmu neuspjeha, te da usmjerimo svoju energiju u područja koja su nam važna. Kada se doista fokusiramo na ono što nam donosi osmijeh na lice i što nas ispunjava, strah od prosječnosti će biti sve manji i manji. Kada sebe stavimo na prvo mjesto, tada zaista počinjemo živjeti život punim plućima, bez straha. 

Sada kada gledam na svoje djetinjstvo i školovanje, pa i na masonski pečatnjak, shvaćam koliko je sve to u potpunosti beznačajno za moj život danas. Ne čini me istinski sretnom, ne čini moj život boljim, te mi je samo podsjetnik da prestanem s nedostižnom potragom za savršenstvom dok još psihički to mogu. Kada god se ponovno osjećam kao da gubim utrku savršenstva kao prosječna osoba u ovom natprosječno nerealnom svijetu - mantram samoprihvaćanje, zahvalnost, zdravlje, ljubav, i slavim sebe. Prosječnu sebe.