Trenutak tatine smrti je ujedno bio i prvi u životu kada sam požalila što nisam vjernica. Koliku bi mi to samo utjehu pružilo, mislila sam tada. Da, užasno boli, možda jednako boli vjerovao čovjek ili ne. Ali kad vjeruješ, onda te nije snašla zla sreća, nego je Bog odlučio da ga uzme k sebi. A Božja se volja ne propituje. On zna. Osim toga, ako vjeruješ, on ide na bolje mjesto, ide k svom Stvoritelju. U mom svijetu tata isto ide svojim stvoriteljima, ali to su baba i dida koji leže u ljesovima u obiteljskoj grobnici. Ljesovima na koje će sada biti položen lijes njihova prvorođenog sina. Nema tu nikakve uzvišenosti, utjehe ni obećanja vječnog života. Samo zemlja, drvo, hladan mramor i neopisiva bol.
On je znao. Sve je osjećao. Sad to vidim kristalno jasno, ali tada mi nije padalo na pamet. Sve je osjećao odavno, dok se njegova smrt nije ni nazirala jer su mu i roditelji još bili živi. Često je znao reći kako postoje dvije dobre stvari u činjenici da ima žive roditelje. Prva i očita je to što ih voli pa je sretan što su još živi. A druga što kad oni odu, zna da je on idući na redu. Kao da je znao da će taj trenutak doći nekih 20 godina prerano, samo 10 godina nakon njihove smrti.
Sad znam da je sve osjećao jer se oduvijek panično bojao doktora i bolnica. Kao da je znao da će upravo doktor, u bolnici, biti taj koji će mu reći: „Vedrane, imaš rak gušterače, s metastazama.“ Tvoje vrijeme je isteklo. Osjećao je to kad je otprilike pet mjeseci prije smrti trebao poći za Korčulu.
Otkad su se umirovili, mama i tata su pola godine provodili u Zagrebu, a pola u njegovoj voljenoj Korčuli. Dan prije puta došao nas je posjetiti i rekao: „Ne ide mi se baš.“ Kako to misliš ne ide ti se? Kako ti se ne ide tamo gdje si najsretniji na svijetu? Valjda je osjećao da će tamo i tada umrijeti i da će mu to biti posljednje ljeto. Pa ga je htio odgoditi. Osjećao je da će umrijeti i onda kad mu je smrt bila već jako, jako blizu, ali nas nije htio opterećivati. Danas sam sigurna u to.
Tad sam već i ja osjećala da nešto nije u redu. Sjedila sam u Zagrebu s velikim poslovnim planovima, ali nisam se mogla pomaknuti. Iz potpuno nejasnih razloga jednostavno nisam mogla raditi. Zvala sam i svoju poslovnu coachicu koja mi je rekla: „A, gle, ionako je srpanj, ako ti se ne radi, a ti nemoj raditi. Ionako nitko sada ne radi, odmori se pa ćeš zapeti u rujnu.“ Ali srpanjske vrućine nisu mogle objasniti zašto se tako čudno osjećam. Sad znam da sam zapravo osjećala da mi tata polako nestaje, samo nisam bila toga svjesna. Nisam posumnjala da nešto nije u redu čak ni kad me prestao redovito zvati, mislila sam da je to zato što djeca nisu bila sa mnom, a često je zvao da njih čuje. Jest da mi je mama govorila „tata nije baš dobro“, ali s kroničnim bolesnicima se to ne shvaća tako dramatično – budu lošije, pa opet budu bolje. Ja ga nisam vidjela, samo čula. On mi nije rekao da je loše, a intuiciji nisam dovoljno vjerovala. Što ću, tako me odgojio. Ništa vjera, ništa intuicija, samo znanost i dokazi. Zaboravio je taj nesuđeni fizičar da je intuicija sestra kvantne fizike.
Da vrijeme možda ne teče linearno, da postoji mogućnost da prošlost, sadašnjost i budućnost koegzistiraju u određenim oblicima.
Da je o tome razmišljao, znao bi da je intuicija zapravo glas iz budućnosti koji nam govori što će se dogoditi. A možda je i znao, samo smo od svih razgovora koje smo ikada vodili, a bilo ih je bezbroj, eto baš taj nekako preskočili. I tako, krajem srpnja 2021. provedenog u paralizi tada još nepoznatog porijekla, napokon sam s djecom došla u Korčulu radujući se godišnjem odmoru, ne sluteći da zapravo dolazim pokopati tatu.
On me dočekao ležeći na krevetu. Prvi put u valjda 20 godina nije me dočekao na svojoj stolici jer nije imao snage ni sjediti. Vidjela sam da je puno lošije nego što su mi rekli preko telefona. Pričali smo dugo o svemu, najviše o mojoj djeci, njegovim voljenim unucima. Kad je na kraju rekao: „Ma bit će moj Hrvica dobro“, nešto me presjeklo. Kasnije sam shvatila da su to bile njegove riječi oproštaja sa svijetom jer se za svog unuka najviše brinuo i najviše ga je volio.
Ako je njegov unuk dobro, on može otići. Već idući dan bio je u bolnici u Zagrebu, za tri dana imali smo dijagnozu, za deset se vratio u Korčulu, za petnaest je umro. Smrt je dočekao u svojoj kući, okružen nama, svojom obitelji koja ga je njegovala i bila uz njega do posljednjeg daha. To mi je bila vjerojatno najveća utjeha. Otišao je kao čovjek, okupan ljubavlju svoje obitelji, kako je jedino i zaslužio. Zadnja rečenica koju je ikada izgovorio, dok je još povremeno dolazio k svijesti, bila je prava dalmatinska. „Jeben ti Boga“, rekao mi je dok sam mu žličicom pokušavala utrpati sedam različitih izmrvljenih lijekova u usta jer je doktor tako prepisao (Sedam? Stvarno? Čovjeku koji će sutra umrijeti? Bolje bi bilo da ste mu dali malo droge. A i meni).
I ništa prikladnije od toga nije ni mogao izgovoriti čovjek koji umire, iako u tom trenu (a ni inače) definitivno nije razmišljao o tome što je prikladno. Zaista, što će mi Bog koji tako dobrog čovjeka uzme toliko prerano. Na dan njegove smrti strina nam je nježno rekla: „Oprostite se s njim, on će vam uskoro otići.“ Dugo je radila u staračkom domu i zna kako izgleda lice umirućeg čovjeka. Primila sam to na znanje kao izgledni razvoj događaja, ali još uvijek nisam vjerovala da će se to zaista dogoditi. Ipak sam ja čitala Anitu Moorjani koja se vratila među žive iz kliničke smrti, a njezin četvrti stadij raka od kojeg je umirala se povukao. Dokazano. Pa što ne bi tako i moj Vedran? Kad odlazi onaj kojeg voliš, počinješ vjerovati u čuda sve i ako si najveći nevjernik. Nadala sam se da smrt možda ipak neće doći, ali čudo se nije dogodilo. Svi smo se s njim oprostili, jedan po jedan. Ne znam kako su drugi, nisam ih nikad pitala. Ja sam mu nešto govorila, ne sjećam se vjerujte mi što. Ali sjećam se da sam mu otpjevala jednu od njegovih najdražih pjesama iz Račišća, mjesta u kojem je proveo najljepše trenutke svog djetinjstva. „Sićaš li se, Milane, kad smo bili mladi, kada smo se valjali po zelenoj travi...“ pjevala sam mu kao da uspavljujem dijete, zamišljajući kako će se njegova duša sad valjati po nekim zelenim prostranstvima ne znam čega, ali nije ni bitno.
Kažu oni koji su umrli pa se vratili među žive da je osjećaj koji su doživjeli bio onaj bezuvjetne ljubavi, kakvu nisu osjetili nikada prije, pa sam tom pjesmom i ja valjda nekako ispratila tatu da ode tamo gdje će se kao bezbrižno dijete napokon kupati u osjećaju bezuvjetne ljubavi. Ljubavi kakvu je trebao dobiti još kao dijete, a nije, iako je nitko nije zaslužio više od njega.
Kad je umro, nisam bila dobro. Nisam nikako bila dobro. Sve mi je u magli. Znam samo da sam plakala uvijek i svagdje i nije mi bilo jasno ni kako se može preživjeti takva bol ni kako ću dalje. A djeca su bila tu, život je išao dalje i morala sam i ja. Nekako. Dugo nakon njegove smrti bila sam živi mrtvac. Mjesecima se nisam mogla pokrenuti. Izgubila sam svoje sidro. Što ću sad, kako ću? Tražila sam po internetu kako ublažiti tugu. Ništa. Ništa! Tamo gdje možete naći savjet kako od trulog krumpira napraviti miješalicu za beton i kako riješiti svaki osjećaj koji postoji na svijetu, i to na sto načina, nitko mi nije znao reći „ako napraviš ovo, bit će ti lakše“.
Kako je to moguće, zbunjeno sam skrolala. Zar je tema tugovanja jedina tema od svih na svijetu koja nije dovoljno obrađena? Ma nije. Stvar je u tome da ti naprosto nitko i ništa ne može pomoći. Samo možeš čekati da vrijeme prođe, da naučiš živjeti s tim. Bez Njega. Najviše boli kad se rađamo i umiremo, vjerojatno zato što je život najveća vrijednost koja postoji. I uvijek boli nekoga drugoga, ne nas. Život i smrt neraskidivo su vezani jer se nakon smrti ponovno rađa. Tako sam se nakon tatine smrti i ja ponovno rodila.
Tata nije vjerovao u Boga, ali vjerovao je u fiziku. Energija ne može nastati, ne može nestati, može samo mijenjati oblik. Tako je i on promijenio oblik. Dio njega uselio je u mene. Hrabrost koju danas imam nisam imala dok je bio živ. Govoriti sve što želim reći bez obzira na posljedice nisam mogla dok je bio živ. Ne zato što bi me on u tome sprečavao – pa on je tako živio i na to me poticao. Ali to je očito tada bila njegova uloga na ovome svijetu, a sada je pripala meni. Tako da, na neki način, on piše i ove retke. A lijepo je pisao. Onom vrstom ljepote kojom pišu ljudi lijepe duše. Samo nije imao nikoga da mu to kaže. Mislim da mu ni ja to nisam rekla. Evo, tata, sad znaš. Oni koje volimo nikada ne umiru. Sada kad su prošle tri godine, dovoljno da uopće mogu pisati o tome, mislim da je nama koji ne vjerujemo možda još i bolje nego onima koji vjeruju. Naši voljeni nas ne gledaju negdje s neba.
Nisu otišli nekome drugome – Bogu – pa se sad s njim super zabavljaju i čekaju da im se mi priključimo. Ne, oni su tu s nama. U nama. Ne znam zapravo kako napisati ono što je onkraj riječi. Neki ljudi pričaju sa svojim preminulima. Ja ne pričam s tatom jer nema potrebe – on je u meni. Nije nikamo otišao. Na neki je način prisutniji u mom životu nego kad je fizički bio ovdje. Nije ni čudo jer ja više nisam ona ja koja sam bila dok je on bio živ. Ja sam neka nova, s dijelovima njega u sebi. Možda su neki dijelovi njega otišli u mog brata, neki u našu djecu, nemam pojma. I nije me briga. U odnosu s roditeljima uvijek smo djeca i uvijek ih sebično želimo samo za sebe. Dok su živi, to nije moguće.
Oni imaju puno drugih uloga osim one da budu roditelji, imaju uostalom (barem u mom slučaju) i još djece i ne mogu biti samo naši. A sada mogu. Sada je ostala samo njihova duša, a duša je izvan vremena i prostora i svakako izvan glupih zemaljskih ograničenja poput količine. Svatko si može uzeti koliko god mu treba i misliti da je sve samo njegovo, a ostat će dovoljno za sve. Tako, eto, i ja mislim da sam uzela cijelog tatu samo za sebe. Tu je sa mnom kad god mi treba. Zapravo, nije sa mnom, nego je u meni. I dok sam ja živa, živjet će i on. A kad ja umrem, živjet će u mojoj djeci. Živjet će – u sve manjim komadićima, ali ipak hoće – zauvijek.
Nevjerojatno je kako na najčudnije načine nastavljamo puteve svojih predaka. Moj tata zapravo nikada nije htio biti tata. Sam mi je to rekao. „Znaš, ja sam samo htio biti revolucionar. Samo da bi čovjek bio revolucionar, mora biti slobodan, a da bi bio slobodan, ne smije imati djecu. A ja sam upoznao tvoju mamu i zaljubio se kao u televiziju.“ Pa smo na svijet došli brat i ja i pokvarili mu revolucionarske planove. Morao je završiti fakultet, naći posao, hraniti djecu. I radio je to majstorski, kao da mu je upravo to bila misija, iako je uvijek vodio neke mini revolucije.
Meni pak nije padalo na pamet biti revolucionarka. Iako sam oduvijek bila neki borac za pravdu u skromnim okvirima svog okruženja, nisam planirala baviti se nečim od šireg društvenog značaja. Osim toga, voljela sam djecu i znala sam da ih želim imati po svaku cijenu. I dobila sam ih, ali i cijena je bila visoka. Slučaj je htio da se država uplete u moje roditeljstvo i napravi ono što se nikada nijednoj brižnoj majci ne smije napraviti – pokuša joj uzeti djecu.
E, tu sam ja postala revolucionarka. Tko bi se nadao takvom raspletu, ha, tata? Tko bi se nadao da će jedan Dalmatinac dobiti kćer (dite) koja će preuzeti njegovu štafetu? Jesu li na to mislili kad su rekli da su nedokučivi putevi Gospodnji? To ne znam, ali jedno znam. Svi smo dobro. Hrvoje je dobro. Morana je dobro. Mama je dobro. Grašo je dobro. Ja? Nikad bolje. Volim te, tata. Hasta la victoria siempre.
