Legenda kaže da je na internom sastanku jedne tvrtke CEO u napadu bijesa tako šakom udario u stol da se čvrsti stakleni konferencijski stol razbio. Nisam prisustvovala toj sceni pa ne mogu jamčiti za istinitost priče, ali jesam nekim drugim sastancima na kojima sam slušala kako se čovjek dere na svoje podređene i gledala kako ih ponižava pred kolegama. Riječju, zlostavlja. Tada nisam znala objasniti porijeklo takvog ponašanja i decibela kojima nije mjesto nigdje, a kamoli u poslovnom okruženju. Danas znam da se vjerojatno radilo o klasičnom ispadu narcističkog bijesa. Koji je bio dopušten, iako se radilo o ozbiljnoj, uglednoj tvrtki. Koji su podređeni šutke trpjeli, iako se radilo o ozbiljnim, uglednim ljudima i profesionalcima.
U svojoj sam se dugoj korporativnoj karijeri nagledala dosta visokopozicioniranih menadžera, od kojih su neki bez sumnje bili osobe s narcističkom strukturom ličnosti, ono što danas kolokvijalno zovemo narcisi.
Nije to ništa neobično, niti sam ja radila u nekim čudnovatim firmama. U korporativnom svijetu, kao i svim ostalim svjetovima koji nude visoku poziciju moći, status i ugled, bez sumnje ćete pronaći više narcisa nego u općoj populaciji. Ovdje je važno razjasniti o čemu točno pričamo kad govorimo o narcisima jer ih je onima koji s njima nisu imali iskustva vrlo teško dočarati, a i oni koji jesu ponekad brkaju pojmove pa često čujem rečenicu: „Svi mi imamo dozu narcizma u sebi.“ Da, ali taj takozvani zdravi narcizam koji svi imamo i narcistička struktura ličnosti (što bi bio patološki narcizam u tom tumačenju) su, unatoč sličnom nazivu, dvije potpuno različite stvari.
Napoleon (2023)
Patološki narcisi, odnosno osobe s narcističkim poremećajem ličnosti nisu samo ljudi s „narcizmom koji svi imamo“ na n-tu potenciju, kao što primjerice netko ponekad laže, a netko je patološki lažljivac. Ne, narcisi imaju čitav spektar osobina zbog kojih nanose golemu štetu svim osobama koje su s njima u bliskom kontaktu, bilo u privatnom ili poslovnom životu. Kad kažem golemu štetu govorim o zlostavljanju, u većoj ili manjoj mjeri. I ono što je ključno, samo bliske osobe znaju da je riječ o zlostavljačima, u pravilu najuža obitelj. Narcisima je jako stalo da okolina misli da su fenomenalni pa se prema svim poznanicima, a posebno prema osobama na poziciji moći, uvijek ponašaju prekrasno. Zbog toga su grozni prema svojim podređenima, a prekrasni prema nadređenima i kolegama. Zbog toga svi koji ih površno poznaju misle da se radi o krasnim ljudima, dobrim susjedima koji uvijek pozdrave i sličnim klišejima koje čujemo kad zlostavljač ubije ženu pa novinari krenu ispitivati susjede što se tu zapravo zbilo jer nemoguće da netko „bez povoda“ ubije ženu. Itekako je moguće.
Narcisi su osobe s vrlo rigidnom strukturom ličnosti, najčešće vrlo karizmatični i šarmantni. To nisu neki sebeljubi na steroidima – naprotiv, duboko u sebi se zapravo ne podnose pa su izgradili lažno ja i potpuno su ovisni o vanjskoj validaciji da bi se slika tog lažnog ja održala, inače se psihički raspadaju.
Smatraju da su iznad svih i svega te da zaslužuju poseban tretman. Ne podnose kritiku, nikada ne preuzimaju odgovornost ni za što i za sve okrivljuju druge. Vrlo su kontrolirajući. Imaju neprekidnu potrebu za potvrdom vlastite posebnosti, savršenosti i superiornosti nad svima, a da bi ostvarili sve što im je potrebno manipuliraju drugim ljudima prema kojima – ovo je ključno – imaju vrlo malo ili nimalo empatije. Ukratko, u svijetu narcisa postoji samo jedna osoba koja je ljudsko biće, a to je sam narcis (pisat ću u muškom rodu jer se većinom radi o muškarcima). Svi ostali ljudi samo su objekti za ispunjavanje njihovih želja i potreba. To, dakako, uključuje supružnike, a nažalost i djecu.
Napoleon (2023)
Budući da su potpuno ovisni o vanjskoj validaciji, odnosno priznanju vlastite vrijednosti okoline, nije nikakvo čudo što su im prirodno stanište korporacije (bilo da su vlasnici ili u top menadžmentu), političke stranke, utjecajne organizacije i slična mjesta koja donose status i moć. To je narcisova hrana. I dok mi naivno gledamo na uspješne ljude kao one koji su imali viziju, vrijedno radili i trudili se te dogurali jako visoko, neki od njih čak i zadužili čovječanstvo svojim inovacijama, nismo svjesni da često zapravo gledamo u notorne zlostavljače. Oni među njima koji imaju narcisoidni poremećaj ličnosti to u pravilu i jesu. Veza između narcisa i zlostavljanja je zapravo očita – nasilje je pitanje kontrole i moći jedne osobe nad drugom, a narcisi su ljudi koji žele ostvariti kontrolu i moć nad… pa, manje-više svima. Da bismo potvrdili tu vezu, možemo zaviriti u DSM (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders), priručnik koji koriste stručnjaci za dijagnostiku mentalnih poremećaja. Prema DSM-u narcisoidni poremećaj ličnosti je obrazac grandioznosti (u fantaziji ili ponašanju), potrebe za divljenjem i nedostatka empatije koji počinje u ranoj odrasloj dobi i prisutan je u različitim kontekstima.
Da bi zadovoljila kriterije za dijagnozu, osoba mora imati trajno prisutno pet ili više sljedećih karakteristika:
1. ima grandiozan osjećaj vlastitog značaja
2. opsjednut je fantazijama o neograničenom uspjehu, moći, genijalnosti, ljepoti ili idealnoj ljubavi
3. vjeruje da je „poseban“ i jedinstven te ga mogu razumjeti samo druge posebne osobe ili osobe visokog statusa
4. zahtijeva prekomjerno divljenje
5. ima osjećaj prava (eng. entitlement) – očekuje poseban tretman ili automatsko povinovanje njegovim očekivanjima
6. iskorištava druge kako bi postigao svoje ciljeve
7. nedostaje mu empatije
8. često je zavidan drugima ili vjeruje da su drugi zavidni njemu
9. pokazuje arogantno, nadmeno ponašanje ili stavove.
Kad pročitamo koje osobine imaju ljudi s narcisoidnim poremećajem ličnosti, stječe se dojam da su to neki rijetki monstrumi koje, ako slučajno na njih naletimo, trebamo izbjegavati u širokom luku. Čini se, doduše, da to ne bi trebalo biti previše teško jer djeluju toliko ekstremno da bi čovjek pomislio a) da će ih sigurno prepoznati i b) da takvih ljudi nema baš puno u populaciji. Posebno zvuči ne- moguće da ljudi s takvom patologijom doguraju do nekih ozbiljnih pozicija u društvu, je li tako? E, pa nije baš.
Usporedimo samo ovih devet kriterija sa statusom koji neka vrlo uspješna osoba uživa u društvu:
1. Zbog velikog uspjeha društvo mu daje veliki značaj, a u kompaniji/stranci/državi kojom upravlja nitko nije iznad njega (Može li grandioznije? Teško)
2. Doista ima golemu moć i vrlo je uspješan, što se često tumači kao rezultat njegove genijalnosti, a uz uspjeh i moć često dođe i velika ljepota u obliku trofejne partnerice
3. Druži se uglavnom s jednako uspješnim ljudima jer svatko se druži sa sebi sličnima, a za obične poslove tu su zaposlenici, asistenti i ostali entourage
4. Svi mu se dive jer je biti bogat i uspješan u današnjem društvu mjerilo životnog ostvarenja i sreće
5. Dopušteno mu je ono što „običnim“ ljudima nije – svagdje dobiva poseban tretman jer je važan i poznat pa mu se svi žele dodvoriti, a oni koji rade za njega ispunjavaju sve njegove želje i ideje ako žele zadržati posao
6. Iskorištava druge – zarađuje stotine tisuća eura mjesečno, dok onaj koji radi za njega ili tri razine ispod nema ni za pristojan život
7. Previsoko je da bi uopće došao u doticaj s običnim ljudima, a kamoli da bi brinuo o njihovim potrebama; uostalom, malo gaženja po leševima je neophodno da bi dogurao visoko i u korporaciji i politici, a posebno da bi tamo i ostao
8. Drugi mu doista zavide jer većina populacije nije ni uspješna ni bogata, a novac bi im riješio mnoge probleme
9. Zahvaljujući položaju na kojem se nalazi i ljudima koji mu stalno povlađuju doista vjeruje da zna i može bolje od drugih i to pokazuje.
Kada ovako promotrimo situaciju, više nije upitno ima li među vrlo uspješnim ljudima narcisa, odnosno zlostavljača. Postavlja se pitanje – koliko ih uopće ima da nisu takvi? Osim, dakako, onih koji su uspjeh ostvarili zbog svojih sportskih rezultata ili drugih talenata, truda i rada. A i mlade uspješne sportaše često gone roditelji zlostavljači koji se žele realizirati kroz djecu, kad već sami nisu uspjeli. Kad spominjemo ugledne zlostavljače iz poslovnog miljea, uvijek se sjetim Charlesa Saatchija, osnivača jedne od najpoznatijih svjetskih reklamnih agencija, koji je svoju suprugu Nigellu Lawson, također uspješnu, svjetski poznatu cheficu, počeo daviti – da, daviti, postoje snimke – usred bijela dana u jednom londonskom restoranu. Nasilnički ispad je navodno počeo tako što je Nigella željela pričati o unucima, a Charles joj je rekao „ja sam jedina osoba o kojoj trebaš brinuti“. Sad vam je možda jasno zašto je toliko promašeno kad mediji počnu tražiti povod za divljačke ispade nasilnika. U ovom slučaju, to je bio „povod“. Razgovor o unucima.
Napoleon (2023)
Ne mogu zaboraviti ni Stevea Jobsa. Njegov odnos s kćeri i suradnicima ukazuje na to da se vjerojatno radilo o ozbiljnoj narcističkoj strukturi, ali kako narcisi zbog svoje grandioznosti i omnipotencije vole biti vizionari, tako nam je u amanet ostavio pametne telefone pa mu je, pretpostavljam, sve oprošteno. Mogla bih s primjerima do sutra. Lista zlostavljača na poslovnoj sceni je podugačka, a na političkoj još duža. Politika je pravi raj za narcise. U firmi barem moraš odgovarati za poslovne rezultate, a kad vodiš stranku, čak ni za to, osim za uspjeh na izborima. Tu se onda poslužiš prokušanim narcističkim manipulacijama – potenciraš svoje uspjehe (stvarne ili izmišljene) i za sve propuste okriviš nekog drugoga, uz neizbježno gaslajtanje naroda koji kopa po smeću da zapravo živi u zemlji s fenomenalnim gospodarskim rastom, kao i future faking kako će odsad svima cvjetati cvijeće samo ako ti (opet) dođeš na vlast. Uostalom, u Hrvatskoj smo imali nemali broj slučajeva visokopozicioniranih političara koji su dokazano zlostavljali žene i djecu.
Ne treba se tome čuditi; građani Lijepe Naše su povijesno podložni narcističkom vodstvu. Znamo da su najveći narcisi vođe kultova, a naš je narod navikao na kult ličnosti, od Tita preko Tuđmana naovamo.
Nismo mi, naravno, najgori ni usamljeni u tome – dovoljno je da pogledamo preko granice. Uostalom, u svijetu u kojem je jedna Amerika bila pod vodstvom grab-them-by-the-pussy Trumpa (i možda će opet biti), a Rusija, nažalost, još jest pod vlašću Putina, jasno je da zlostavljačima itekako dobro ide doći do visokog položaja i zadržati se na njemu.
Ostaje samo jedno pitanje – zašto ljudi trpe zlostavlja- nje narcisa na poziciji moći? Više je razloga, a ključan je vjerojatno taj što im je gotovo nemoguće se suprotstaviti. Prvo, ako uopće imate priliku sjediti s njim u istoj prostoriji, vjerojatno znači da vas ima na plaći ili na neki drugi način ovisite o njemu. Drugo, znate da ima vlastitu percepciju stvarnosti (lažno ja) i bilo kakav pokušaj urazumljivanja takve osobe bio bi osuđen na propast. On bi ostao na svojoj poziciji, jedini koji bi nešto izgubio ste vi, a ako mu se baš jako zamjerite, čeka vas narcistička osveta koja je nemilosrdna. Treće, ima veliku mrežu flying monkeyja odnosno ljudi koji ga obožavaju, šire dobar glas o njemu i loš o njegovim protivnicima, obavljaju njegove prljave poslove ili naprosto ovise o njemu (članovi političke stranke su, recimo, primjer čvrste mreže flying monkeyja) pa bi to bila uzaludna borba jednog čovjeka protiv stotina, tisuća ljudi. Zato ljudi, odnosno žrtve šute.
Narcisoidni zlostavljači ne podnose kritiku pa se okružuju samo osobama koje im povlađuju, potvrđuju njihovu grandioznost i genijalnost. I tako nastavljaju svoje zločinačke vladavine uvjereni u nepogrešivost svog lažnog ja. Do kada? Tko zna. S obzirom na kojim su sve pozicijama, možda i do trećeg svjetskog rata
