Svatko tko imalo prati puls zagrebačkog noćnog života zasigurno je u posljednje tri godine zapazio jednu disruptivnu, snažnu aritmiju. Daleko od negativne dijagnoze, krvna slika grada je iz mjeseca u mjesec sve bogatija zahvaljujući događaju na kojem se može čuti i vidjeti zaista… svašta.
Swashtara je queer event koji je tijekom godina iz underground utočišta mladog dijela LGBTQIA+ zajednice tijekom raznih kriznih situacija prerastao u kreativnu utopiju koju pohode sve poznatija lica naše scene. Odlazak na Swashtaru bih osobno opisao vrstom hodočašća, jer osjećaj slobode i sigurnosti obavijene u svaku vrstu identitetskog i modnog šarenila ne mogu opisati drugačije nego katarzom koja se događa nasred plesnih podija. Pustite li si pjesmu Lady Gage „Electric Chapel“, to bi vam otprilike moglo dočarati 0,1% onoga zbog čega sve više ljudi religiozno odlazi na apsolutno svaku Swashtaru.
Osobno sam godinama, dijelom zbog fantomske popkulturalne nostalgije, manifestirao queer događaj u Zagrebu koji bi barem granično podsjećao na onu američku clubkid eru devedesetih, Milano osamdesetih ili visokooktanski glamur sedamdesetih iz kultnoga kluba Studio 54 u koji je Bianca Jagger ulazila na bijelom konju. Dok se ulazak neke naše drag kraljice na konju (još) nije dogodio, sa sigurnošću tvrdim da smo sa Swashtarom queer zajednica cijeloga grada, ja, ali i svi drugi otvorenog uma željni zabave dobili neočekivanu mješavinu svega toga – možda čak i mnogo bolje.
Događaj je to koji queerness svako malo dovodi na Trg bana Jelačića, a glazbom, organizacijom i svojom ljepotom urušava apsolutno sve granice tradicionalnog izlaska uz golemu dozu vidljivosti i inkluzivnosti. Upravo mi je zbog toga zadovoljstvo što je snažni i dinamični trio žena koji trenutačno stoji iza ovog događaja – osnivačica Monika Smiljanić (poznata i kao DJ Mon Sai), njezina partnerica Emilija Cvijanović te event i social media menadžerica Liza Prekpalaj – odlučio izdvojiti vrijeme od svog nepredvidivog rasporeda te nam otkriti sve o Swashtari i što ona predstavlja.
Od nule i sna je zapravo sve krenulo. Monika je već dulje aktivna na zagrebačkoj DJ i party sceni te je u jasnom nedostatku queer događaja tijekom jednog putovanja u Beograd odlučila organizirati prvu ikada Swashtaru. Naravno, to je bilo u onim kriznim vremenima kada ništa nije funkcioniralo i kada je cijeli svijet bio paraliziran raznim krizama pa je gotovo svima to došlo kao šarena svjetlost na kraju tunela. Ideja o Swashtari došla joj je introspektivno i naglo te je slijedila vlastitu intuiciju o idealnom izlasku na koji bi i ona sama otišla, a koji joj je nedostajao kada je bila mlađa.
Liza je među prvima od Monike doznala za Swashtaru dok je sada već kultni party bio u povojima. U tom sam nekom razdoblju i ja doznao za taj čudesni izlazak koji organizira prijateljica moje prijateljice ne sluteći da ću od samih početaka prisustvovati ispisivanju potpuno svježe, nove i uspješne stranice zagrebačkog queer noćnog života. A zašto baš – svašta? Što točno stoji iza pojma po kojem je Swashtara dobila ime? Kroz priču zaključujemo kako „svašta“ i dalje nije prihvatljivo u našem društvu. Svega i svačega i dalje nedostaje kad je riječ o queer zajednici, a nedostaje i dobrih izlazaka s raznovrsnom glazbom za sve ukuse. Na Swashtari se zaista može čuti, ali i vidjeti svašta. Događaj je to koji se ističe i po specifičnosti svojih posjetitelja koji odlazak na party doslovno shvaćaju kao priliku za samoekspresiju u noćnom životu grada gdje i dalje postoje dress codeovi i ograničenja za određena mjesta i klubove.
Monika najviše ističe to „svašta“ u kontekstu različitosti ljudi, gdje se prihvaćaju apsolutno svi neovisno o identitetu, seksualnosti, imidžu, izboru odjeće i sl. Ako nešto obilježava Swashtaru, to je onda definitivno razina slobode u svakom mogućem smislu, a to se jednostavno vidi i po posjećenosti i gostima na svakom eventu. Monika i Emilija ih sve opisuju kao „unique, free and bold“, dok je Liza za posjetitelje eventa iskoristila onu dobru staru izjavu Lady Gage: „Talented, brilliant, incredible, amazing, show stopping, spectacular, never the same, totally unique...“
Tu slobodu i spektakl primijetila su i neka poznata lica naše javne, modne i svih drugih scena. Priznajem da mi je bilo iznenađujuće, ali i iznimno drago vidjeti neka poznata i nasmijana lica koja viđam isključivo s ozbiljnim gardom na raznim poslovnim i visokoprofilnim događajima. „Mislim da su svi ti ‘novi’ ljudi iz raznih svjetova i niša jednostavno doznali za nas iz iskustva drugih koje je uvijek bilo dobro. Vjerujem da im je trebalo vremena da se i sami opuste, makar i prvenstveno kroz iskustvo drugih, a onda i da dođu. Kada si označen kao ‘weird’ ili uštogljen, teško je izaći iz svoje ljušture i osjećati se ugodno, prihvaćeno. Mi smo presretni što je Swashtara sigurno i slobodno mjesto za sve i što se svi, neovisno o (tradicionalnoj) etiketi, kod nas dobro osjećaju“, govori Emilija.
Swashtara jednostavno ima tu moć da iz vas izvuče ono najbolje i najiskrenije, onu beskompromisnu samoekspresiju i slobodu koju mnogi dotad nisu imali prilike doživjeti. „To je jedna Swashtara, ne samo po rodnim i seksualnim identitetima, nego i po interesima i zanimanjima naših posjetitelja. Drag kraljice, pisci, pjevači, dizajneri, arhitekti, stilisti, odvjetnici, novinari, glumci, tiktokeri i još more različitih ljudi“, dodaje Liza. Dok je na Swashtaru jednom prilikom zamalo došla Severina, Monika i Emilija kao dream celebrity gosta vide RuPaula, no Liza smatra kako bi se senzacionalna Senidah idealno uklopila u cijeli vibe partyja.
Dok queer (night)life i događaji bliski njemu u Zagrebu postoje, očit je gotovo jednoznamenkasti broj takvih koji je za jednu europsku i na papiru progresivnu metropolu pomalo razočaravajuć. Navode kako, osim Swashtare, u Zagrebu imamo i organizacije poput House of Flamingo koja je drag kolektiv i čiji su nastupi na produkcijskoj razini kakvu nismo vidjeli ni u većim europskim gradovima. Osim toga, tu je i ZbeLeTron koji djeluje više od 15 godina, a osim evenata, usmjeren je i aktivistički na razne edukacije i radionice. Naravno, zagrebačka ballroom zajednica koja nerijetko organizira ballove, radionice voganja te definitivno slavi autentičnost, samoekspresiju i cijelu LGBTQIA+ zajednicu.
„Sadržaja načelno ima, ali od viška glavane boli“, dodaje Liza. Ipak, Monika navodi jednu važnu stavku, a to je queer clubbing u tradicionalnom i mainstream smislu kojeg je u Zagrebu zaista nedostajalo prije Swashtara partyja. Naravno, pod „tradicionalnim“ ovdje mislimo na queer mjesta nakojima se mogu čuti i vječno kontroverzni turbofolk, trap, balkaton i svi ostali žanrovi koji, kako kažu, redovno svoju publiku pronalaze u mlađoj LGBTQIA+ zajednici. Tu na vidjelo izlazi još jedna čarobna stavka svake Swashtare, a to je da su posjetitelji mahom mlađe generacije, posebice Gen Z i mlađi koji tek kreću u svoje prve izlaske.
Bilo to na prvi pogled dobro ili loše, jasno je da mlađe generacije ne mare za supkulturalne signifikatore i njima redovno jedno ne isključuje drugo. Spajaju ono što im se spaja, nemaju potrebu za ukalupljivanjem u jedan identitet, jer identiteti su u trenutačnom razdoblju kolažiranja i adhokizma iznimno fluidni. „To je zapravo prava sloboda. Budi što jesi! Ako netko, primjerice, želi izgledati kao panker, a istodobno izaći na turbofolk, zašto bi ikome to bio kardinalni grijeh? Možeš istodobno biti i jedno i drugo i treće. Možeš biti sve“, odgovara Liza. Swashtara se tako uistinu pozicionira kao svojevrsna noćna utopija u kojoj je u tom smislu sve dozvoljeno, bez ikakvih ograničenja. Stereotip je zadnja stvar koju ćete susresti na ovom događaju, osim ako ga netko ne izvodi na ironičan način. „Uvijek se stereotipno smatralo kako velik dio populacije sluša isključivo pop i to je to. To je jednostavno vrlo jednodimenzionalno prikazivanje naše zajednice, no Swashtara je omogućila prostor diverzitetu ukusa i želja publike“, dodaje Emilija.
Upravo je Emilija, Monikina partnerica i diplomirana anglistica, bila prva koja je podržala njezinu ideju o stvaranju jednog takvog događaja. „Osim što mi je partnerica, zaista mi je bezuvjetno pomagala pri samom početku i pokretanju Swashtare, a pomaže mi i danas. Bila je moj psihoterapeut, psihijatar, sve što je trebala biti u bilo kojem trenutku. Uz to što nisam ništa drugo stizala, pomagala mi je s pisanjem copyja i opisa za društvene mreže samog eventa. Emilija ima nevjerojatnu kreativnost u pisanoj riječi i zaista joj hvala na svemu“, dodaje Monika.
Liza je, s druge strane, u usku organizaciju Swashtare ušla zbog već bliskog prijateljstva s Monikom, ali i zbog svojih networking vještina i kreativnih ideja. Opisuju je kao društvenog leptira te ističu da ima dobar sluh i oko za komunikaciju i prenošenje ideja. Monika i Emilija su zaključile kako bi se iz toga mogla roditi dobra suradnja, a Swashtara se u jednom trenutku počela toliko širiti da je još jedan par ruku bio itekako potreban. Kaže kako je event menadžment svakako nešto čime se želi baviti te da joj je iznimno drago što su to Monika i Emilija prepoznale, a doprinos LGBTQ+ zajednici navodi kao jedno od glavnih zadovoljstava u ovoj priči.
Doprinos Swashtare vidljivosti i prihvaćenosti zajednice je itekako važan. Svojim šarolikim zabavama hrpu mladih queer osoba dovela je na dotad neistražene noćne teritorije poput Ritma grada na Trgu bana Jelačića. U svojih pola desetljeća života u Zagrebu zasigurno nisam doživio zabavu tog tipa na toliko vidljivome mjestu, i to u samom središtu Hrvatske. Prisjećaju se dočeka Nove godine koji se održao upravo u tom lokalu, samo nekoliko metara dalje od mase ljudi koja je pratila koncert Leta 3 te ističu kako se ni tada nije dogodio nijedan incident. Upravo se u tom prostoru dogodio možda najbizarniji trenutak Swashtare koji je itekako povezan s bendom koji je svirao na trgu. Monika ističe nastup Jovanke Broztitutke, koja se, između ostalog, pojavila na videozidu Eurovizije 2023., kao jedan od najluđih trenutaka s dosadašnjih zabava. „Ja za miksetom, prostor se doslovno otapa od topline i količine ljudi, ona pjeva, skače po zvučnicima i otkida mikrofon na dva dijela. Bila sam poput hobotnice koja je s pet ruku sve to istodobno održavala da ne prijeđe u potpunu katastrofu, dobro pa nogama nisam krenula nešto popravljati. To je bilo kaotično, ali istodobno genijalno i ludo.“
Posebnost je Swashtare u tome što nema svoju bazu, nego se takvi nezaboravni trenuci mogu dogoditi bilo gdje, odnosno u svakom klubu ili prostoru koji je otvorenog uma. Prva se Swashtara održala u Princu u Savskoj, prostoru koji je Moniki ustupio vlasnik Hot Pota s kojim je u to vrijeme blisko surađivala, a kasnije su u organizaciju upali puno veći prostori i klubovi, uključujući Boogaloo gdje smo snimali naš editorijal. „Nisam išla i redom nudila Swashtaru svim klubovima, nego samo onima koji su imali potencijala. Ritam grada bio je oduševljen idejom i dali su nam odriješene ruke. Organizirale smo Swashtaru u nekadašnjem Klub.klubu i Bustanu, a u priču je kasnije ušao i Boogaloo. Znali smo da s njima imamo dobru šansu jer su redovno organizirali pride afterpartyje pa im ni s te strane Swashtara nije bila sporna“, kaže Monika te dodaje kako su joj u svemu tome definitivno pomogli kontakti i veze s DJ scene.
„Najteže je bilo probiti se“, govori mi Monika na pitanje kako se ovaj, sada već redovni događaj zagrebačkog noćnog života, uspio profilirati iz skrivene utopije u omiljenu eskapističku aktivnost svih demografija. „Doslovno ne mogu usporediti kako je to izgledalo na početku kada sam gotovo sve sama radila i kako je sada. Njih dvije mi puno znače u svemu tome. Pogotovo to što im mogu reći svoje ideje i zamisli te znam da će mi njih dvije s punim pravom i sigurnošću reći što je dobro, a što nije. I uvijek dodaju nešto novo cijeloj priči.“
Samo planiranje jedne Swashtare je prije iziskivalo puno više vremena i truda, a Monika je u jednom trenutku bila i DJ i zaštitar i social media menadžerica i sve po potrebi. „Trenutačno imamo stabilne odnose s prostorima, ustaljenu priču i široku bazu klijentele koja dolazi, razne DJ-e, fotografe... sve to sada ide puno glađe. Kako to konkretno izgleda? Prvo se bira prostor, slijede neki interni dogovori o tome kakav tip eventa organiziramo. Prenosimo sve detalje vlasnicima kluba, tražimo DJ-e ili performere za koje smatramo da će upotpuniti priču i na kraju šaljemo sve grafičkom dizajneru koji izrađuje vizuale za društvene mreže koji predstavljaju sam event“, dodaje Liza.
Dok mi planove za potencijalno proširenje sa zagrebačke na druge klupske scene diljem Hrvatske ili regije nisu otkrile, pri čemu je Emilija poentirala time kako je moto Swashtare „festina lente – požuri polako i sve će doći u svoje vrijeme, korak po korak“, Swashtara je tijekom godina već nadišla koncept partyja s izvrsnim play listama i posjetiteljima. Nedavno se proširila i na dnevnu varijantu u obliku matineja. „I u tom sam području osjetila nedostatak sadržaja u Zagrebu za LGBTQ+ populaciju“, govori Monika i dodaje kako nisu svi iz zajednice u điru noćnih izlazaka.
Swashtara Matinee održava se nedjeljom u ranom poslijepodnevnom terminu i pruža još jedan aspekt okupljanja i druženja unutar LGBTQ+ zajednice. Prvi se održao u Square Oneu, odmah preko puta Meštrovićeva paviljona, te je bilo posebno vidjeti takvu vrstu queer zabave usred bijela dana. „Večernje Swashtare većinom posjećuju pripadnici Gen Z i mlađi, a Matinee je više nekakav mingl s pićem, vrlo casual i opušteno uz pijuckanje koktela, polemike i slično. Bilo je ondje i starije ekipe iz zajednice“, objašnjava Liza, dok Monika dodaje kako su joj tada stizale poruke u stilu: „Eto, konačno nešto za nas 40+ ili koji ne izlazimo često.“
Ako ste se i u jednom trenutku zapitali jeste li i vi dobrodošli na bilo koji od Swashtara evenata, odgovor je – jeste. Naravno, ako „poštujete integritet i identitet“ osoba oko vas, objašnjava Emilija. Dolazak na Swashtara događaj nije samo posjet odličnoj zabavi, nego i neizravno sudjelovanje u kreiranju jedne od najuspješnijih LGBTQ+ priča postmoderne povijesti hrvatskog noćnog života. Ako ste, s druge strane, kreativac koji dosad nije imao priliku pokazati svoje umijeće, Swashtara je mjesto gdje su vam vrata širom otvorena. Monika kaže kako je njezina definicija uspjeha ovog projekta činjenica što sebi i drugima može otvoriti prostor za sudjelovanje u nečemu ovakvom. Zaposliti razne DJ-e, dati platformu novim drag kraljicama i performerima, pjevačima, fotografima i svima drugima.
Uspješna je to priča novih generacija koja će, po svemu sudeći, samo rasti. Tko zna gdje ćemo za nekoliko godina vidjeti amblematični narančasti logo u obliku slova S koji postaje svojevrstan simbol čiste, apsolutne slobode koja platformira apsolutno sve. Osim toga, vjerujem da nema ničeg inspirativnijeg od činjenice da je ovo od nule proizašlo iz uma jedne perspektivne i mlade LGBTQ+ osobe čiju su ideju prihvatili i pomogli iznijeti drugi članovi zajednice, njezini saveznici i drugi.
