Kuhamo skoro svaki dan (moj muž i ja). Uključivo i vikendima. No, ne mislim da bi svi to trebali raditi. Ima malo našeg obiteljskog “ludila” i pretjerane discipline u toj odluci da ćemo svaki dan pripremati hranu uz sav posao i obaveze. Nisu svi za to. Ali, za početak, uzmite u obzir da kuhanje – kad se dogodi u pravom trenutku, u pravom ritmu – zna biti prostor unutarnjeg mira. Ili barem neki oblik kontrole u danu koji nije išao po planu. Možda će vas to privući ostatku teksta?
Kuhanje kao osobni mentalni trener
U svojoj praksi (sportske) psihologinje često razgovaram o izvedbi, motivaciji i fokusu. Sve to u svrhu kako bi, oni koji su na vrhu, tamo i ostali postižući bolje rezultate od već najboljih. Iscrpan je to rad koji zahtijeva disciplinu koja se preljeva sa terena na svakodnevni život. Svakodnevni rituali održavaju naš mentalni sklop. Kuhanje je jedan od njih.
Sigurna sam da niste zamišljali jednog tipičnog nogometaša (što god to bilo) s kuhačom u rukama? Iznenadili bi se koliko je njih posvećeno svojim životima u cjelini.
Nije logično pretpostaviti kako je dovoljno biti discipliniran u jednom segmentu života, primjerice na poslu, a kad dođete kući biti najveća lijenčina na svijetu. Mentalni sklop, onaj koji se oslanja na angažman, gradi se svake budne minute vašeg dana.
Kuhanje je savršen “alat” za vaš osobni mentalni trening jer ćete, onda kad ste umorni, pospani ili vam se “baš ne da”, morati odabrati trud. Ustati se, pripremiti namirnice i krenuti u kuhanje. To je jedna velika pobjeda za vas, za vaš mentalni sklop. A čak ćete i nešto zdravo pojesti za nagradu.
Kuhanje kao brain gym
Sad ćete vi reći, “ali ne znam kuhati! Nije me nitko naučio, a i nemam interesa za to...”
Dobar izgovor zlata vrijedi, zar ne? No, baš vi koji nemate iskustva, možete pobrati super puno benefita od toga da se na kuhanje odvažite!
Postoji jedan tihi benefit kuhanja o kojem rijetko govorimo – njegov učinak na mozak. Kuhanje aktivira više moždanih regija istovremeno: frontalni korteks za planiranje, parijetalni režanj za prostornu orijentaciju, temporalni režanj za mirise i okuse, a motorni korteks za fine pokrete. To znači da kuhanje nije samo rutina – to je kompleksna kognitivna aktivnost. Studije objavljene u Journal of Nutrition, Health and Aging pokazale su da ljudi koji redovito kuhaju imaju bolju očuvanost izvršnih funkcija u starijoj dobi i niži rizik od demencije. Kuhanje potiče tzv. neuroplastičnost – sposobnost mozga da se prilagođava, uči i stvara nove veze. Dakle, dok sjeckaš peršin i koordiniraš kuhanje tri jela istovremeno (ovo shvatite kao primjer, ne mora biti tri, može za početak jedno), ti nesvjesno održavaš svoj mozak budnim i elastičnim. To je poput joge za neurone – samo što na kraju imaš i večeru.
Kuhinja kao terapijski prostor
Kada život postane neuredan – a to se svima događa bez obzira koliko smo mentalno zdravi– tijelo žudi za ritmom. Ponovljivim pokretima, nečim predvidivim. Kao da ste na pučini, oluja se sprema, a vi tragate za lukom. I to češnjakom;)
Miješanje, sjeckanje, kuhanje. Mirisi koji se stvaraju i rastu naizgled iz ničega. To nije bijeg, to je povratak. Kuhanje nas usidri i daje trenutačni osjećaj svrhe i rezultata. Za razliku od brojnih problema koji su difuzni i nemjerljivi, večera je konkretna. Ili je skuhana ili nije.
I nije stvar u savršenstvu. Dapače, ono najljekovitije kuhanje često je nesavršeno, sporo, razbarušeno. Kad se kuha bez pritiska. Kad nije za Instagram. Kad se jede iz jednog lonca s nogama podvučenim pod sebe. Ili, još bolje, dijeli s drugima.
Kuhanje u grupama koristi se kao terapeutski proces čak i s ljudima koji imaju neki vid psihičkih poteškoća poput PTSP-a, anksioznosti, depresije i sl.
Iako je teško jednoznačno reći da kuhanje direktno pomaže, možemo sa sigurnošću reći kako procesi koje koristimo u kuhanju - sjeckanje, miješanje, valjanje - doprinose osjećaju sigurnosti, svrhe i mira. Također, kuhanje u grupi stvara osjećaj povezanosti i priznanja za osobno postignuće. Zamislite samo da ovladate vještinom pripreme sourdough foccaccie, a do jučer niste znali ni jaje skuhati na mekano? Meni je i sama pomisao razvukla osmijeh na lice, a vama?
Hrana kao emocionalna memorija
Mi pamtimo hranu. Ne samo okuse, već i emocije koje su ti okusi izazvali. I obrnuto. Često ni ne znamo koliko emocionalnog sadržaja nosi jedna namirnica, juha ili jedan umak. Za mene je to miris i okus babinih domaćih poma iz vrtla. Onih koje je svako jutro neumorno polivala kako ih dalmatinsko neumorno ljetno sunce ne bi posušilo. Miris dinstanog luka na maslinovom ulju može otvoriti ladicu djetinjstva brže od bilo kojeg drugog trigera.
Kad imate osjećaj da ste se u ovom svijetu malo izgubili, vratite se na sigurno mjesto. Kroz kuhanje i sva njegova sjećanja, prizovite osjećaje koji su se nekako povezali sa sjećanjima - vaše mame koja radi pitu od jabuka, tate kako miješa grah ili neke druge slike koja će vam biti vaša sretna luka. Da, ovaj put ona u koju spremamo brodove (sjećanja).
Kuhanje za izgradnju partnerskog odnosa
Ne postoji točan recept za dobar odnos, ali postoji metafora koju ćemo za ovu priliku iskoristiti: zajedničko kuhanje!
I ne mislim samo na podjelu zadataka u kuhinji, posebno ne mislim na zadavanje zadataka muškarcima! Mislim na zajedničko kuhanje kao mikro vježbu partnerske dinamike. Jer, da biste uspješno funkcionirali u kuhinji morat ćete vježbati međusobni dogovor, improvizaciju, usklađivati ritam među sobom, stišavati frustraciju kad stvari ne idu po planu, graditi strpljenje, učiti slušati jedno drugo.
Znanstvene studije pokazuju da zajedničke aktivnosti u parovima — osobito one koje uključuju suradnju i kreativnost — potiču lučenje oksitocina, hormona povezanosti i sigurnosti.
A kuhanje je upravo to: zajednički zadatak koji traži suradnju, ali i dopušta prostor za osobni stil. Netko voli rezati ravno, netko neuredno. Netko voli sve po receptu, netko kuha "po osjećaju". Netko napravi nered pa kasnije sprema, a netko pere svaku žličicu i prije nego li ju pošteno uprlja. Puno je tu situacija u kojima ćemo morati sebe staviti “na drugo mjesto” kako bi bolje upoznali i razumjeli svog partnera. Kad to naučimo prihvatiti, zapravo učimo nešto dublje o drugoj osobi — ali i sebi.
Kuhanje u paru također otvara prostor za razgovor koji nije "o problemima", već o nečemu zajedničkom i opipljivom. I u tome je čar: kad zajedno gulimo krumpir, gradimo i povjerenje. Kad pogriješimo s rižotom, učimo o toleranciji. Kad uspijemo, dijelimo zadovoljstvo. I ništa od toga ne traži savršen obrok — samo prisutnost.
Kuhanje kao mindfulness
Postoji pojam u psihologiji koji zovemo mindfulness, na hrvatskom zvuči malo “ozbiljnije” - usredotočena svjesnost. Možemo to vježbati kroz različite vježbe poput zamišljanja neba, slušanja glazbe, usmjeravanja na pokret kod vježbanja i sl., ali i kroz pripremu hrane. Jer da biste narezali luk, ne možete razmišljati o desetoj stvari. Morate biti tu i sad, osim ako ne želite riskirati neku manju (ili veću!) ozljedu. A upravo je to osnova mentalnog zdravlja – sposobnost da ostanemo povezani sa sadašnjim trenutkom. Naime kroz dan, naša svijest većinom nije prisutna u trenutku. Mi sa našim mnogobrojnim mislima plovimo u prošlost ili u budućnost. Najmanje vremena provedemo usmjereni na ono što radimo ili ono u čemu bivamo. Sve te lepršave misli često izazivaju u nama osjećaje brige, sumnje i straha, dok prisutnost u trenutku izaziva osjećaj mira i blagostanja.
Kuhanje ne rješava probleme. Ali nas uči načinu razmišljanja koji može pomoći da se bolje s njima nosimo.
Uči nas strpljenju, usmjerenosti, prihvaćanju i miru. I uči nas da je okej biti nesavršena. Uči nas samo postojati.
Kuhanje nije zadatak, kuhanje je odnos
I možda najvažnije za kraj, kuhanje može biti čin brige, ali i čin samoizražavanja. Ne mora biti svakodnevno, ni spektakularno. Ne moraš voljeti kuhati da bi iz toga izvukla nešto za sebe. Dovoljno je da s vremena na vrijeme staneš, oguliš jabuku, ispečeš kruh, skuhaš čaj – i u tom činu kažeš sebi -evo me! Tu sam. I mogu nešto stvoriti iz ničega.
A sad u kuhinju!
