Potraga za zdravom, nezagađenom, svježom i prirodnom hranom može postati opsesija i bolest. To je paradoks oboljelih od ortoreksije (etimološki to znači „ispravan apetit“), jednog od novih problema kliničke psihologije, moguće preteče pravog poremećaja prehrane kao što je anoreksija, za koji još ne postoji zajednička definicija. „Nelagoda je to prerušena u vrlinu“, definira je tako Stefania Carnevale iz grupe za psihologiju i prehranu psihologa Lacija i profesorica magisterija prehrambenog ponašanja na Biomedicinskom kampusu i Sveučilištu Tor Vergata. „Ljudi su rijetko svjesni svog problema, uvjereni su da slijede besprijekoran stil prehrane te neshvaćaju da potraga za hranom koju smatraju ‘čistom’ postaje opsesivna i vrlo selektivna, da planiranje obroka postaje opsesivno i uključuje velik gubitak vremena, novca i energije koji ostavlja posljedice ne samo na zdravlje, nego i na društveni i radni život.“
Muškarci i žene od nje obolijevaju u jednakom postotku, za razliku od tipičnih poremećaja prehrane poput anoreksije i bulimije koji pogađaju pretežno žene. Karakteristike koje su zajedničke osobama s ortoreksijom su izrazita rigidnost ponašanja i izbora, fideistička vjera u lažne mitove o hrani, hipohondrične osobine, potreba za kontrolom i perfekcionizam. Njihov cilj nije smršavjeti, nego ostati zdrav. „Prije nego što počnem govoriti o ortoreksiji, želio bih postaviti premisu: živimo u eri u kojoj se toliko loše hranimo da je u pravu svatko tko pazi na zdravu prehranu. Svi bismo trebali voditi računa o odabiru svježe, hranjive, neprerađene hrane bez pesticida. Za naše i zdravlje planeta“, objašnjava Stefano Erzegovesi, nutricionist, psihijatar i znanstveni komunikator, autor knjige „Un boccone alla volta“. „Postajete ortoreksični samo ako ta briga postane fiksacija, s dvije posljedice: ograničenje društvenog života jer ste skloni izolaciji od svijeta i, što je još ozbiljnije, rizik od pothranjenosti jer previše restriktivni izbori mogu uzrokovati manjak proteina, vitamina, minerala ili drugih mikronutrijenata koji imunosni sustav čine krhkijim. Slijedeći životni stil koji smatrate zdravim zapravo postajete bolesniji.“ Tipičnu situaciju vjerojatne ortoreksije s važnim obiteljskim reperkusijama opisuje Carnevale: „Zamislimo par u kojem je žena ogorčena ponašanjem muža koji, osim što traži namirnice određenog podrijetla i nezaražene, od kojih su neke prilično skupe, odbija odlazak u restoran, a samim tim i putovanja. Na obiteljskim ručkovima ne propušta priliku držati predavanja svima koji ne slijede njegove upute, traži da čitaju etikete na proizvodima, osjeća tjeskobu jer su pojeli hranu sumnjiva podrijetla i okrivljuje se zbog pogreški.
Za tu je osobu hrana isključivo ili lijek ili otrov, izgubila je svaku nijansu užitka, temeljne karakteristike prehrane. Osim toga, ne prepoznaje svoje ponašanje kao problematično, ni za sebe ni za druge.“ Tijelo je zamišljeno kao stroj koji upravlja samo određenim kategorijama namirnica, kruto klasificiranih kao dobre ili loše, zanemarujući ono što stručnjaci za prehranu već neko vrijeme govore - da ne postoji hrana koju treba izbjegavati. „Riječ je samo o višku određenih vrsta hrane, kao što je ultraprerađena industrijska hrana koja se jede svaki dan, što može biti štetno“, ističe Erzegovesi. Kad smo već kod ekscesa, osobe s ortoreksijom se čak mogu i razboljeti od preobilja vlakana. „Oni koji su podložni ovoj opsjednutosti jedu selektivno i biraju uglavnom povrće, skloni su zamijeniti životinjske bjelančevine mahunarkama i preferirati proizvode od cjelovitog brašna, što za posljedicu ima promjenu crijevne mikrobiote. Vlakna su jako dobra, ali višak može spriječiti apsorpciju hranjivih tvari poput kalcija i željeza, a to je ozbiljan problem“, kaže Simona Bertoli, profesorica nutricionizma na Državnom sveučilištu u Milanu.
„Za izlazak iz tog začaranog kruga potreban je timski rad s liječnikom, psihologom i nutricionistom jer bi svaka dijeta preporučena bez psihološke podrške ostala u ladici. Opsesivno razmišljanje može se iskoristiti kako bi se osobama s ortoreksijom pomoglo da razumiju svoje prehrambene potrebe. Pokušavajući raditi na brojevima, preporučujući dodatne grame proteina ili manje grama vlakana, vraćamo osobu na uravnoteženiju prehranu pokušavajući je uvjeriti da shvati, na primjer, da himalajske goji bobice imaju ista svojstva antioksidansa kao lokalne borovnice. Ti ljudi vjeruju porukama na pakiranjima hrane koje obećavaju čuda, a mi znanstvenici uvijek postavljamo uvjet učinkovitosti jedne namirnice.“
Osobi s ortoreksijom mora se pomoći da razbije kalup, da transgresira, da ponovno otkrije užitak hrane. „Pristup mora biti delikatan i pun poštovanja, nikad osuđujući. Rečenica ‘Prisilite se jesti meso ili industrijski proizvod’ samo potiče sumnju. No može poslužiti traženje kontaktne točke, kao što se radi u slučajevima anoreksije, primjerice pitanjem: ‘Jeste li sigurni da vam se kvaliteta života poboljšala?’ Tako je ljudima lakše priznati da se osjećaju umornije, krhkije i usamljenije, ali i shvatiti da se moraju promijeniti“, savjetuje Erzegovesi. Trik je u tome da treba znati slušati potrebe vlastitog tijela, a osobe s ortoreksijom pokušavaju ga ušutkati i osloniti se samo na um.
„Razvijanje interceptivne svijesti, odnosno sposobnosti opažanja signala iz unutarnjih organa koji nam govore što da jedemo, bilo slatkiše, voće ili proteine, može biti od pomoći. Naše tijelo posjeduje svu mudrost koja nam je potrebna da bismo se pravilno hranili. Čak i ako je ona poremećena vanjskim utjecajima, intercepcijska svijest se može trenirati u bilo kojem životnom razdoblju.
