Piše Zrinka Pavlić: Osjećate li se uspješno i zašto ne?

Kao klinku su me silno fascinirale priče u kojima se netko praktički iz prosjačke bijede vine u nebesa uspjeha i bogatstva. I ne govorim sad o Pepeljugi, iako mi je ta popularna bajka o socijalnoj mobilnosti putem udaje, kao i svim djevojčicama na Zapadu, bila hit. Govorim o onome što Ameri zovu rags to riches story. Iz dronjaka u Chanel, ajmo reć. E, to je mene oduvijek fasciniralo. 

Netko odraste u bijedi s izrazom negodovanja na licu, a onda postane Bill Gates ili Oprah. Dok sam bila klinka, mislila sam da ću tako i ja. OK, nisam baš mislila da ću dobaciti do tog ranga, ali nisam ni odrasla u bijedi s izrazom negodovanja na licu pa se put do uspjeha činio kraćim. Kako stvari stoje, pogotovo otkad je inflacije, očito je da mi se tako nešto nikad neće dogoditi. Niti ću se obogatiti niti ću osvanuti na naslovnici Timea kao osoba godine, neću puniti stadione na kojima će razdragana gomila skandirati: „Zrinka! Zrinka! Zrinka!“, a bojim se da ni odbor za dodjelu Nobelove nagrade neće vidjeti ovaj članak i nazvati me da pod hitno napišem roman jer, evo, oni samo to čekaju. Po kriterijima koje sam sebi postavila kao klinka, dakle, katastrofalno sam fejlala. No ne smatram se neuspješnom niti svoj život doživljavam promašajem. Kako to, kako to?

Mislim li da bih mogla biti uspješnija? Svakako. Ali s obzirom na to da sam s godinama, umjesto basnoslovnog bogatstva i planetarnog priznanja, stekla mudrost kojoj se jedino ja divim (ali dobro), sada znam i da su za to „uspješnija“ potrebne neke stvari koje ja ili ne posjedujem kao crte ličnosti ili ih nisam spremna učiniti. Pojednostavljeno, nisam dovoljno probitačna i nisam dovoljno marljiva. No bez pojednostavnjivanja i realno, stvari su ipak malo složenije.

Ideja uspjeha

Ajmo ovako. Prvo treba definirati što uopće znači uspjeh. Sad bih mogla upasti u life coach mode i prodavati bureke o tome kako uspjeh znači biti sretan, ali neću jer je to bullshit. Kad si sretan, to znači da si sretan, a ne da si uspješan. Možeš možda biti sretan ZATO ŠTO si uspješan, ali to su dvije različite stvari. Sreća je efemerna, uspjeh je konkretan. Uspjeh u užem smislu znači da imaš neki cilj i onda ga ostvariš. Sad će se javiti neki mudrac i reći „e, a možda je meni cilj u životu biti sretan“, ali šuti, mudrače, samo šuti. Kad vidiš svog prijatelja Marka koji je sretan, iako živi pod mostom, onda kažeš da je lik lud, a ne uspješan, dakle, ništa od toga.

Zbog posla kojim sam se oduvijek htjela baviti, a to je pisanje u raznim oblicima, dok sam bila mlađa, ideal uspjeha bio mi je, recimo, Stephen King. Sjediš, na papir ili ekran pretačeš (više ili manje bolesne) plodove svoje mašte, milijuni kapaju na račun jer su svi ludi za tvojim knjigama, po njima se snimaju serije i filmovi, svi znaju tko si, ali nije da ne možeš izaći iz kuće od paparazza.

Realne mogućnosti

S vremenom sam shvatila da niti sam kapacitet Stephena Kinga niti živim u Americi gdje su milijuni od pisanja knjiga mogući, a i da na jednog Stephena Kinga dolazi još barem stotinjak tisuća onih koji pišu, a nikad ne postignu takav uspjeh. Pa sam malo smanjila očekivanja. Cilj mi je postao realniji – da mogu živjeti od pisanja. Odmah da vam kažem – u Hrvatskoj je praktički nemoguće živjeti od pisanja KNJIGA. Romani, zbirke priča ili eseja, tuđe biografije i slično u najboljem će vam slučaju donijeti honorar dovoljan za koji mjesec života, nešto ćete bolje proći ako dobijete državnu potporu, a najbolje ako dobijete neku književnu nagradu. Inače svi pisci imaju još neki sigurniji ili stalniji angažman, posao ili gažu. Pisanjem knjiga bave se u slobodno vrijeme – kad odrade posao od 9 do 5, dovedu djecu doma iz vrtića ili škole, skuhaju večeru, očiste kuću i tako to pa onda kad svi u kući usnu, navali na pisanje. Jedan od naših najuspješnijih i najboljih pisaca, Robert Perišić, jednom se s pravom zapitao – što bi bilo da tako moraju nogometaši?

No hajde, otprilike nekoliko godina prije pedesetog rođendana uspjela sam u svojem naumu i sad uglavnom živim od pisanja. Obožavam sve svoje spisateljske poslove, ali svi oni imaju jednu veliku manu – nesigurni su. S godinama sam, naime, shvatila još nešto. Uspjeh znači i sigurnost. Ono kada ne moraš brinuti kako ćeš za mjesec, dva, godinu, pet plaćati račune, kupovati hranu, gdje ćeš živjeti, kako ćeš ako se razboliš. S dvadeset, možda čak i trideset godina nitko ne razmišlja o tome, ali nakon četrdesete i pedesete svakako.

Četiri jahača uspjeha

Pa da sad rezimiramo što za mene znači uspjeh. Prvo – da radim ono što volim. Drugo – da me cijene i priznaju zbog onog što radim. Treće – da me za to što radim plaćaju tako da ne moram raditi još nešto da bih preživjela. I četvrto – da imam kakvu-takvu sigurnost i da se ne moram bojati kako ću preživjeti u budućnosti. Naravno da će se sad opet javiti oni life coachevi s time da sve to ništa ne vrijedi ako si osobno i privatno nesretan, što je vjerojatno istina, ali sad ne pričamo o tome, nego o uspjehu. Po tim kriterijima ja sam relativno uspješna u tri od četiri kriterija uspjeha. Onaj četvrti – sigurnost – nekako mi je u životu izmaknuo i često se pitam zašto je tomu tako. Samo djelomično znam odgovore.

Zašto nisam 100% uspješna

Dijelom je to zbog izbora profesije. Kao što znaju svi koji su se roditeljima pojavili s radosnom viješću: „Mama, tata, bit ću pisac, a moj budući muž Sjebastijan bit će konceptualni umjetnik!“, postoje neka zanimanja u kojima je veća vjerojatnost da ćete se ostvariti, biti plaćeni i sigurni, a postoje i ona druga. Umjetnička, kreativna, ponekad i medijska zanimanja nisu baš u onoj prvoj skupini. Kao što kaže narodna izreka – mala bara, puno krokodila. Puno nas to želi, potražnja je puno manja od ponude pa uspijevaju samo najbolji, a najboljih je malo.

Dijelom je i do društveno-ekonomskih okolnosti. Iz dijela svijeta u kojem živimo čak i liječnici odlaze na bolje plaćene i sigurnije poslove u inozemstvo, a teško da će ijedan roditelj biti sretniji od onoga kojemu dijete dođe i kaže: „Bit ću doktor!“ Možete onda samo zamisliti – i ne treba vam puno mašte – kako je tek ako odlučiš biti pisac, konceptualni umjetnik, restaurator antičkih građevina, interpretativni plesač ili trubadur.

Uspjeh i karakter

No dijelom je i do nekih osobina ličnosti. Na primjer, do hrabrosti. Već sam jednom ovdje pisala o frendici koja je iz malog mjesta u Dalmatinskoj zagori s 14 godina autostopirala bez probijene pare u džepu da bi stigla na prijemni u splitski MIOC. Danas je svjetski priznata onkologinja koja vodi nekoliko odjela u jednoj američkoj bolnici, ima dva doktorata, dvije specijalizacije i tako dalje. Ne znam bih li se ja usudila. Tu je i marljivost. Za uspjeh se obično treba dosta naraditi. Zagrijati stolicu i učiti. Doći u ured prije svih i ostati nakon što svi odu. Ne gunđati na prekovremene. Oznojiti se. Leći u tri, ustati u šest ujutro. Nažalost, marljivost vam ne jamči uspjeh, ali bez nje uspjeha nema, osim ako ne govorimo o nekim ortačko-rođačko-korupcijskim situacijama, no o tome u ovom odlomku nećemo.

Vrlo je važna i probitačnost, ponekad čak i nametljivost. Dati svima oko sebe do znanja da si nešto dobro napravio, naglasiti da je nešto uspjelo zbog tebe, a pritom ne biti antipatičan. Ovo je možda najvažnija osobina za uspjeh. Moraš biti probitačan, a pritom i simpatičan. Još ću tome dodati i bezobzirnu probitačnost – ambicija uz neugodan karakter obično prolazi samo muškarcima. Na kraju, u nekim poslovima i u nekim situacijama potrebne su i neke mračnije osobine ličnosti. Tu bismo mogli spomenuti one ortačko-prčarkoške situacije, ali i ne moramo. Nije uvijek samo to. Ponekad uspjeh postižu oni koji su fokusirani samo na to, a ne obraćaju previše pozornosti na to što bi njihov uspjeh mogao učiniti nekome drugome. Ponekad to ne čine namjerno, ponekad čine. No u oba su slučaja za to potrebni želudac i karakterne osobine koje neki imaju, a neki nemaju.

Iako sam prvu polovicu ovoga članka započela s osobnim primjerom, neću ga baš do kraja tako završiti jer ne želim sebe ni hvaliti ni kuditi. No nedostaci nekih od pobrojanih osobina –i dobrih i loših – definitivno su utjecali na to što sam danas, po svojim vlastitim kriterijima, samo ¾ uspješna. Ponekad mi se to čini dovoljno. Ponekad navečer ne mogu zaspati zbog one jedne četvrtine.

Vrijedi li?

Evo, sada dolazimo do onog dijela priče u kojem napokon možemo spomenuti sreću u kontekstu uspjeha (life coachevi na nogama!).

Sreća nije uspjeh. Sreća je sreća, ali uspjeh može utjecati na to jeste li sretni ili ne. Ako ste uspješni, ali mrzite sve vezano uz svoj uspjeh – što se događa češće nego što mislite, nećete biti sretni.

Ako zbog uspjeha morate učiniti neke stvari koje vam nikako nisu u karakteru, bez obzira na to je li riječ o nečemu ružnom i nemoralnom ili pak o bezazlenoj stvari koja vam je teška, kao što je, ne znam, ustajanje u pet ujutro ili propuštanje djetetova igrokaza u školi po devetnaesti put, isto je moguće da nećete biti sretni. Uspjeh ne jamči sreću, a žrtve u ime uspjeha mogu se gomilati samo do određene mjere da vam ne bi ugrozile životnu radost i polet.

No bez barem malo uspjeha – barem nekog osjećaja zadovoljstva, priznanja, sigurnosti i osjećaja da ste postigli barem neki cilj, teško da ćete biti sretni. Isplati se potruditi. Žrtvovati – kako kome. Ovisno o tome možete li navečer zaspati sa svojom četvrtinom, polovinom ili trifrtaljkom neuspjeha.