Prije je bilo lakše pisati. Komp na kojem sam počela, a koji sam naslijedila od starijeg brata, nije imao internet. To jest, imao je onu dialup žicu, moraš čekati da netko od ukućana završi razgovor na fiksnom telefonu pa da se uštekaš, onda dok proces odsvira svoje, stignu ti svi mailovi, ako je neka frka, odgovoriš, i to je to. Zatim je tu bio Solitaire da te malo fokusira, špil karata po- složiš u jedan ili dva kruga i realno nemaš više što. Sada je teško i zamisliti to vrijeme, jer danas dok pišeš, da tako kažem, baviš se kreativnim radom, stvaraš, sve se nalazi na laptopu ispred tebe. Na ekranu je otvoreno još nekoliko preglednika, istodobno stižu notifikacije iz reda vijesti o oluji koja je poharala susjednu zemlju, pratiš kako crni oblak prilazi u real timeu, čitaš o padu burze, Islamskoj državi zbog koje fanovi Taylor Swift masovno plaču na bečkim ulicama, prepoznajete Ozempic lice, sve je jednako relevantno, poslovni mailovi, spam mailovi o nasljedstvu koje nikako da pokupim, a i mobitel je u blizini, tu su WhatsApp poruke i različite obavijesti da je taj i taj komentirao objavu na što je ovaj i ovaj reagirao. Mislim, može se sve to i isključiti. Još prije nekoliko godina slušala sam čuvenog američkog pisca Jonathana Franzena koji je govorio o tome kako ima laptop na kojem postoji samo program za pisanje, dakle, suvremenija pisaća mašina, pričao je tako zaneseno kao da ju je osobno izumio. Ja još mogu dozvati taj davni osjećaj kad odlazim u sobu, sjedam za spori, ali pouzdan komp i točno znam što idem raditi. Baš sam ciljano tamo zbog jedne jedine stvari. I ništa me na svijetu ne može spasiti od toga. Užasno je i predivno. Mogu ga dozvati, ali sve rjeđe. Ipak, čvrsto vjerujem da je sve što su ljudi stvorili a da je vrijedno spomena, divljenja ili da služi većem broju njih (osim slučajnih nuspojava plijesni, ali to sad nije tema) nastalo kao posljedica dugog i dubokog uranjanja, fokusa koji razotkriva prirodu stvari, mehanizma, umjetničke artikulacije, odnosa između fenomena.
Ovdje ću proglasiti prvi preduvjet za kreativnost – fokus. Ponekad moji polaznici na radionicama kreativnog pisanja previše očekuju od slobode. Razumijevajući kreativnost kao ultimativni prostor slobode, kad se u njemu tako besciljno počnete kretati, postoji velika vjerojatnost da ćete se izgubiti jer neće biti one konzistentne misli koju trebate artikulirati. Beskonačni bijeli papir ispred vas, sve mogućnosti otvorene, svako iskustvo dostupno, možete što hoćete s rečenicama, bacati ih ovamo-onamo, oblikovati likove kako vam padne napamet, bitno je samo da ste kreativni! No je li to baš tako? Ako se iole ozbiljnije udubimo u stvaralački proces, ako iznutra priđemo bilo kojem uspjelom romanu, najednom shvaćamo da sve ono što je napisano na stranici 23 mora imati veze s onim napisanim na stranici 73, da svaki dobar, autentičan i pamtljiv lik nikada ne smije biti toliko originalan da više nije logičan, da postoje vrlo jasna pravila (nekad ih samo osjećamo) što je to dobra rečenica koja kazuje nešto. Da nam, koliko god bili kreativni, nikada neće biti dostupna sva ljudska iskustva te da se trebamo držati onoga što duboko i dobro poznajemo. Tada, tek s tim, možemo biti kreativni.
Dugo meditirajući nad još jednom krilaticom našeg vremena koja je usko povezana s kreativnim procesima i umjetnošću, a glasi „treba razmišljati izvan kutije“ – došla sam do zaključka da je istina o kreativnosti točno suprotna. Najkreativniji smo kad trebamo riješiti konkretan problem, kad nam netko zada vrlo specifične koordinate unutar kojih se možemo kretati. Kad nas ograde, stave u ladicu, pritisnu rokovima, problemima iz kojih treba isplivati, kada nas onemoguće, kada nam daju problem.
Dosada će potaknuti sve tvoje kapacitete kako bi se iz nje izbavila i stvorila nešto zabavno, zanimljivo, kreativno, samo tvoje.
Drugi preduvjet za kreativnost je problem. Onaj o kojem je nužno razmišljati unutar kutije, poštujući njezina stvarna ograničenja, a onda baš tamo pronaći načine da stvari posložimo onako kako još nitko nije. Kao posljedica toga ne samo da će nam kreativnost doći do vrhunca, nego će nas i drugi biti u stanju razumjeti.
Ništa mi nije toliko živo u sjećanju kao ta ljeta. Upekla ravnica, ljetni praznici, nabujala rijeka u kojoj se ne može kupati, većina prijatelja kod baka i djedova, nikog, ama baš nikog vani ispred zgrade, nijedno poznato dijete u pokretu osim kolone mrava koja na isti način onuda prolazi već otprilike 92 milijuna godina otkako su uhvaćeni u jantaru. Samo bih se skljokala na prašnjavu zemlju proklinjući i praznike, i grad bez mora, bez ikakva uzbuđenja, samo vrućina i dosada u izobilju. I što ćeš onda? Moraš se nečeg dosjetiti. Graditi hotel za mrave, pisati pismo prijateljici koja živi pet kilometara dalje, otkriti tajnu unutrašnjosti majčina uloška, udubiti se u knjigu, ispeći svoj prvi kolač, napisati prvu pjesmu. Godinama kasnije shvatiš da je potpuno lažna prijetnja da će te dosada ubiti. Nema šanse. Dosada će potaknuti sve tvoje kapacitete kako bi se iz nje izbavila i stvorila nešto zabavno, zanimljivo, kreativno, samo tvoje. Tako kao treći preduvjet za kreativnost dolazi dosada, dokolica, prepuštenost na milost i nemilost vlastitim kapacitetima koji se pod tom čamotinjom naprosto moraju širiti. Potom u jednoj generaciji dolazi do preokreta, od toga da je za našu vlastitu dosadu naše roditelje savršeno bolio đon do toga – samo ih potaknite, nemojte da im bude dosadno, oni ne mogu trpjeti da se ništa ne događa, animirajte ih, odvucite im pažnju, zabavite ih dok jedu, kakaju, uče, igraju se, u školi, na praznicima, na rođendanu, u društvu, u tjeskobi, u svakom običnom danu, dosada je potpuno iščezla. I koliko god se nekad činila strašnom, još više me plaši vrijeme u kojem je nema, u kojem je nestao svaki prazan i gluhi prostor u kojem se moramo suočiti sa sobom, kao stvaratelji ili stvarateljice. Jer, da bude sasvim jasno, kreativnost nije vezana ni rezervirana za umjetnost, ona je prije svega naš način života, pogled na svijet, svjetonazor, vještina kojoj treba dati prostora i vremena da bi se uvježbala. A taj prostor jest izloženost problemu, da ne kažem životu u kojem se ne rješava sve umjesto i mimo nas.
I za kraj, AI koji, ima tome već neko vrijeme, slika, crta, piše pjesme i romane, sklada, uvlačeći se u svaku poru stvaralačkih procesa koji su nekad bili rezervirani samo za ljude sa sklonostima višim sferama duhovnog života. Pa te pitaju, evo, još malo više neće biti potrebni ni pisci, znaš kako piše, kao Krleža, skoro trljaju ruke IT gurui novog svijeta. Ali mene zanima nešto drugo: Čiji je užitak? Tko tu osjeća slast stvaranja? Tko je ganut vlastitim pomakom u tekstu, u slici, u melodiji, u percepciji? Ne radi se o tome da se to ne može, ali mi nikada i nismo bili kreativni radi drugih, ako ćemo iskreno, najveća nagrada je proces u kojem nešto novo nastaje. I možda ćemo još koju ludu godinu protratiti na hladno uskrsnuće novog teksta Virginije Woolf od kojeg nitko neće imati koristi, ali kad jednom nestane struje, kreativnost će biti jedina energija na koju ćemo se u ovoj kutiji moći osloniti.
