Ispričat ću vam priču o Tei. To joj nije pravo ime, ali ime nije ni poanta ove priče. Teu sam upoznala prije tridesetak godina, dok je bila studentica medicine, a u slobodno je vrijeme zarađivala raznim poslovima, između ostalog i čišćenjem stubišta u zagrebačkoj zgradi moje bake. U mojem tadašnjem mladom, razmaženom svijetu već je to bilo šokantno saznanje. Studentica medicine pa čisti stubišta?! Kad sam se malo bolje upoznala s njom, doznala sam još pojedinosti o Teinu nevjerojatnom životu.
Tea se rodila u malom mjestu u Dalmatinskoj zagori i majka joj je umrla pri porođaju. Otac, koji je navodno i prije bio problematičan, nakon majčine se smrti totalno propio. Za Teu se negdje do kraja osnovne škole brinula baka, ali onda je baka umrla i Tea je ostala na milost i nemilost ocu. Morala mu je krasti novac da bi imala što jesti, skrivala se pred njegovim šamarima, a zbog stida se nikada ni s kim iz škole i mjesta nije zbližila. Jedino što je imala bila je škola. Bila je odlična učenica, imala je sve petice i izvrsno joj je išla matematika. Učila je i zato što je u tako mladoj dobi shvatila da joj je to jedina šansa da pobjegne iz bijede u kojoj je živjela. Žarko je željela upisati MIOC u Splitu.
Večer prije nego što je trebala otići na prijemni, njezin je pijani otac napravio jedan od svojih „klasičnih“ kravala. Uspjela se sakriti od njegovih šaka, ali ispreturao joj je sobu i našao skrovište u kojem je čuvala novac koji je uštedjela za put u Split. Nije to bila neka golema svota, tek za povratnu autobusnu kartu, neki sendvič i sok. Ali on joj je to uzeo.
Prema Teinim riječima, nije imala vremena za očajavanje. Od susjeda je već toliko puta posuđivala novac i hranu da se stidjela tražiti ponovno, a propuštanje prijemnog nije bilo opcija. Otišla je do ceste i podigla palac. S četrnaest godina. Sama, bez novca, gladna i vjerojatno bez ikoga tko bi je tražio da je kojim slučajem zauvijek nestala za vratima nekog automobila.
Tea danas vodi jedan odjel u poznatoj američkoj bolnici, liječnica je s doktoratom i dvije specijalizacije, jedna od najcjenjenijih i najtraženijih na svijetu.
Mnogo sam se puta pitala bih li i ja imala snage za sve ono što je Tea morala proći da bi stigla tamo gdje je danas, počevši od tog prvog, velikog i opasnog koraka kada je autostopirala do Splita radi prijemnog u MIOC-u. Nisam mogla zamisliti ni da bih s četrnaest-petnaest godina sama pronalazila načine da dobijem državne potpore, stipendije, smještaj u učeničkom domu… Uopće mi nije jasno kako je ona sama prolazila kroz sve za to potrebne birokratske zavrzlame. No Tea bi, svaki put kad bih je u šoku pitala: „Pa, kako si to…?“, slegnula ramenima, veselo se nasmijala i rekla: „Snašla sam se.“ Pitala sam je i zar se nije bojala da će je, na primjer, u tom autu koji je zaustavila na putu za Split netko silovati, da će, dok je živjela u učeničkom domu i pohađala splitski MIOC, ostati gladna i na cesti, da će joj pijani otac, kad bi mu donijela papire koje je morao potpisati, umjesto potpisa udijeliti samo još par šamara. „Ma, već bih to ja nekako sredila“, odmahnula bi rukom. I opet bi se nasmijala. Činilo se da o svojem životnom putu priča kao o nekoj pustolovini, a ne o teškoj borbi.
KOLIKO GOD NAM OKOLNOSTI BILE SRETNE – SVE ĆE NAS ŽIVOT VEĆ NEČIM OPALITI PO NOSU
Za sebe često mislim da sam imala sreće u životu. Rođena sam u situiranoj obitelji koja me voljela i voli, bila sam zdravo i sretno dijete, imala sam prijatelje, dobro mi je išlo u školi, uživala sam u studiranju, putovala sam, radila poslove koje volim i koji mi nisu bili teški, zarađivala zadovoljavajuće ili bolje, pronašla sam ljubav svojeg života… No, naravno, imam i ja svojih crnih i teških trenutaka. Svaki put kad me uhvati neki takav, svaki put kad mi se situacija u kojoj se nađem učini bezizlaznom, svaki put kad mi se čini da su moje okolnosti takve da mi ne dopuštaju sreću, napredak ili čak golu egzistenciju - sjetim se Tee. Da, djelomično zato što je žena fakat prevladala hrpetinu užasnih i naizgled nepremostivih prepreka, ali još više zato što je sve to učinila sa smiješkom, odmahivanjem rukom i stavom „bit će sve okej“.
Život nam, naime, ne daje baš previše razloga da budemo takvi. Koliko god sretno živjeli, koliko god nam okolnosti bile sretne, koliko god bili zaštićeni od nedaća – sve će nas život već nečim opaliti po nosu. Ako ništa drugo, svi ćemo iz godine u godinu biti sve stariji, sve umorniji, sve sporiji, a možda i bolesniji. Svi ćemo na kraju i umrijeti, a prije nego što umremo, vjerojatno će nam umrijeti netko koga volimo. Ni put kojim kroči čovječanstvo nije nešto čemu bi se itko mogao radovati, počevši od klimatskih promjena, preko sve rasprostranjenijeg siromaštva završivši na ratovima. Racionalno, nemamo se baš mnogočemu radovati.
RADOST, LJUBAV, USPJEH, ZADOVOLJSTVO – NIŠTA OD TOGA NE POSTOJI U NEKOM SVEMIRSKOM FONDU
Pa ipak, u ljudskom mozgu postoji jedna mala nelogičnost, jedna – reklo bi se – pogreška. Unatoč tome što nam razum i logika govore da stvari u budućnosti neće biti bolje, mi vjerujemo da hoće. U većoj ili manjoj mjeri, dakako. Tea je primjer osobe koja je opskrbljena iznadprosječnom, čak abnormalnom količinom optimizma. Nekome tko boluje od depresije tog optimizma kronično nedostaje, no zato se depresija i mora liječiti. Jer taj optimizam, ta suluda vjera da će, unatoč tome što svi dokazi i okolnosti govore suprotno – sve biti dobro, nešto je bez čega ljudska vrsta ne bi opstala. Usudila bih se čak reći da je to jedna od naših evolutivnih prednosti. Jednako kao i fight-or-flight nagon, jednako kao inteligencija koja nas je dovela do kotača, vatre i uređaja za magnetsku rezonanciju, jednako kao i potreba za udruživanjem u zajednicu, jednako kao empatija zbog koje pripadnike svojeg čopora liječimo, a ne ostavljamo ranjene uz put. Optimizam je nešto što nas, baš kao i sve pobrojano, održava na životu.
Jer da ga nemamo, što bismo tada? Ne samo da Tea ne bi autostopom pobjegla iz siromaštva, nego nikad nitko ne bi učinio ništa. Škola? Nitko je nikad ne bi završio jer učenje je teško, a bez optimizma ne bismo vidjeli da od toga imamo neke koristi niti bi nam itko drugi (roditelji) to mogao tvrditi. Liječenje bolesti? Odustali bismo čim bi prva osoba umrla. Kuće, naselja, gradovi? Bi li itko išta pokušao ponovno izgraditi nakon što bi udario prvi potres, navalila prva poplava, buknuo prvi požar? Umjetnost? Čemu to uopće? Zašto bismo mislili da će nekome biti lijepo nešto što je nama lijepo? O osobnim odnosima da ne govorimo. Od ljubavi bismo odustali čim bi nam prva curica koju smo povukli za kečke pljunula žvaku u nos, od prijateljstva čim bi nam Đurđica u prvom be ukrala šiljilo, a braću i sestre bismo vjerojatno zadavili u ranom djetinjstvu jer ne bismo bili u stanju shvatiti da dosadno, kenjkavo čudovište možda može izrasti u osobu na koju se najviše i uvijek možemo osloniti.
Getty Images
Prije pisanja ovog teksta nazvala sam Teu Skypeom i ispričala joj što namjeravam napisati. Nasmijala se i zakolutala očima. „Samo, molim te, nemoj od toga praviti big deal“, rekla je, „ja sam samo ambiciozna. Ne moraju svi biti takvi.“ I da, naravno, u pravu je. Ne moraju i nisu svi takvi. Neće svaka Tea iz malog mjesta u Dalmatinskoj zagori potegnuti autostopom do teksaške bolnice i dva doktorata. Neće to učiniti čak ni svi oni superpovlašteni kojima je već pri rođenju otvoren luksuzni autoput i limuzina do Oxforda. Ali bez optimizma ne bi to učinila ni Tea, koliko god ambiciozna bila. Ne bi to učinila jer ne bi vjerovala da je moguće. Ništa u njezinu životu nije govorilo da jest.
I zato, kad me u životu uhvati crnjak – kad me uhvati bed jer ne znam što će sa mnom biti u hrvatskoj penziji, kad padnem u očaj zbog ratova, epidemija i siromaštva, kad se prestrašim za svoje ili zdravlje svojih bližnjih… ma, čak i kad samo imam loš dan, limar me pokuša opljačkati za popravak auta ili mi pred kraj mjeseca ponestane love na tekućem – sjetim se Tee. Ne samo zbog njezina nevjerojatnog, ali realno vrlo rijetko viđenog životnog puta. Sjetim je se jer mi je Tein optimizam nevjerojatan čak i danas. „Ona curica koja je došla na liječenje iz Češke“, rekla mi je kad smo se čule preko Skypea, „izgleda da reagira na novu terapiju.“ Tea je, naime, pedijatrijska onkologinja.
Svemir je ravnodušan prema nama. Nema nikakva dokaza da je u njegovu tkanju i smislu predviđena jedna jedina nit koja bi se brinula o tome da mi, ljudi, budemo sretni. Čak nema ni dokaza da naše postojanje ima ikakve svrhe i smisla. Možda smo samo nusprodukt velikog praska. Sve što zasad znamo o svijetu i svemiru u kojem živimo govori da je tome tako. Sreća, radost, ljubav, uspjeh, zadovoljstvo – ništa od toga ne postoji u nekom svemirskom fondu. Nitko od nas nema „pravo“ na to da mu se bilo što od toga „dodijeli“ u ovoj ili onoj količini. Sreća, radost, ljubav i zadovoljstvo zapravo uopće ne postoje izvan nas i naše sposobnosti da budemo sretni, radosni, da volimo, da uspijevamo, budemo zadovoljni.
OPTIMIZAM NAM NE JAMČI DA ĆE SVE STVARNO I BITI BOLJE. ALI NAM OMOGUĆUJE DA POŽIVIMO JOŠ KOJI DAN
I upravo te naše sposobnosti omogućuju nam i da vjerujemo u bolju stranu života. Da će možda sutra biti bolje. Da će naš trud uroditi plodom. Da će se okolnosti okrenuti u našu korist. Da će na naš autostoperski palac reagirati dobroćudan vozač koji će nas odvesti tik pred vrata splitskog MIOC-a. Da se možda i mi sviđamo Žacu iz računovodstva. Da nam šef na sljedećem poslu neće biti kreten. I mnogo, još mnogo, mnogo više puno težih stvari. Optimizam nam ne jamči da će sve stvarno i biti bolje, ali omogućuje nam da poživimo još koji dan i uvjerimo se da neke stvari MOGU biti bolje.
„A ako to ne uspije, imam jednog kolegu u Shanghaiu koji radi nešto skroz ludo pa ćemo probati to“, pred kraj mi je razgovora rekla Tea, „nešto ćemo već smisliti.“ Završile smo razgovor i ja sam se još neko vrijeme smiješila pred kompjuterom. I samo na djelić sekunde, najkraći mogući djelić sekunde, poželjela sam otići do prve međugradske prometnice i podignuti palac.
