privatna arhiva //

Nakon gotovo deset godina odlučila sam dati otkaz u firmi u kojoj sam bila od samog početka. Bilo je lakše nego što sam mislila. Nisam imala plan B. Samo kredit-dva, jer nemam nasljeđe, samo ono intelektualno i moralno. Ali i osjećaj da ću se, ako ne odem, ozbiljno razboljeti. Vratiti se u Zagreb nakon deset godina nije jednostavno, i ne samo zbog mene. Jer nisam sama. Trebalo mi je neko vrijeme. U međuvremenu sam prihvatila ponudu za radno mjesto direktorice produkcije na jednoj lokalnoj televiziji. Reakcija je bila očekivana, smijanje i podrugivanje, je li to „uspjeh i razlog“ zbog kojeg sam dala otkaz iz godine u godinu „najboljem poslodavcu“. Nakon svega raditi na lokalnoj televiziji. Glupa je. Smijali su se, naravno, oni koji su na toj istoj lokalnoj televiziji započinjali svoje novinarske karijere. Vratila sam se s dvoje male djece u Zagreb, suprug naravno nije dao otkaz jer ne možemo oboje biti bez posla. Kontaktirala sam nekoliko kolega, situacija je bila loša. Vrijeme covida. Nitko ne zapošljava, moraš čekati. A i da zapošljava, zašto bi te „uzeli nazad“. Pisala sam puno i mislila sam ok, pisat ću, valjda ću nešto napraviti s tim, svakako mi treba pauza od ludila newsrooma.

Privatna arhiva

Prvi dan škole, svi smo hrabri. Deset godina. Sin je bio beba kad smo otišli u Sarajevo, a kći je rođena ondje. Negdje na pola puta do Gundulićeve on se počeo gušiti i plakati, toliko da smo morali stati. Nikada prije nije plakao. Kad je došao sebi, rekao je: „Rastavljaš našu obitelj.“ Rastavljaš našu obitelj. Jako je vezan uz tatu. Volio je svoju prvu školu, učiteljicu, prijatelje. Jedva smo ga smirili i prvi je dan na kraju bio ok. Smijali su mu se jer ima sarajevski naglasak pa se sve što je izgovorio valjda činilo kao šala. Ostatak dana provela sam objašnjavajući zašto je to tako. Ljudi pretpostavljaju. Osuđuju. Misle da znaju. Usuđuju se. Danima je bio psihički i fizički shrvan. Toliko da sam vrlo brzo odlučila vratiti se u Sarajevo. I biti bez posla. Pisati. Odgovarati na pitanja i poglede. Objašnjavati. Šest mjeseci bez posla. Nekome tko radi od šesnaeste godine to se čini kao šest godina. Ali ne tražim, ne pitam. Umorna sam. Njega su „uhvatila leđa“. Nije mogao hodati. Spavao je i radio na podu dnevnog boravka. Nije mogao na WC, kupala sam ga.

Djeca su bila ok. Jednostavno su se vratila svojim školskim obavezama, baletima, programiranju, košarci, klaviru... Novac je bio pri kraju. No štednja i „pokrij se koliko možeš“ mi nisu strani. Kao i obično, u svom tom ludilu dolazi mi poruka iz Dohe. „Možeš li doći na nekoliko mjeseci, treba nam pomoć.“ Samo sam se nasmijala gledajući njega na podu kako se pokušava okrenuti na bok. Pita me. Kažem mu. On odgovara: „Naravno da možeš.“ A što ćemo s ovim, pokazujem mu na „podnu“ situaciju. „Ma riješit će se.“ I riješilo se, kako, drugom prilikom. Nisam nikome govorila. Znali su moji najbliži. Brat, sestra, mama. Koja je već tada polako nestajala. Bilo je pitanje dana. Pitali su me kako to mislim izvesti, ali poznavajući me, znali su da tu nema puno objašnjavanja. Je li bilo jednostavno donijeti odluku. Što vi mislite? Prvi put na dulje ostavljam djecu, nekoliko mjeseci. Bila sam u Dohi više puta, prvi put 2013. godine. Znaju me, znaju kako radim, ja znam njih i kakva su očekivanja. Jedina iz regije u uredništvu, ali zanimljivije od toga bilo je „kako sam mogla ostaviti djecu“.

Privatna arhiva

Odmah, na prvu. Osuđivanje bez poznavanja situacije, bez razmišljanja. Jer svi imaju „mišljenje“. Jer baš oni znaju kako bi svi drugi trebali živjeti, valjda zbog iskustva svog neuređenog života. Lakše je uvijek baviti se tuđima. Uvijek sam bila zanimljiva profesionalnim mahalsima, iako mi nije bilo jasno zašto. Netko mi je nekidan rekao – što više kriješ, to njih više zanima. A meni je to, moram priznati, jako zabavno. Ta igra. Ti pitaš, ja ne želim odgovoriti. Nisam Taylor Swift, pa ni za siromašne. Ali nekako im je moj privatni život uvijek bio zanimljiv. Valjda zato što ne pričam niti pitam o intimnim stvarima. To uključuje i ono „kolika ti je plaća, za koga si glasala ili moliš li se i kome“. Nakon mjesec dana, kada su shvatili da ne radim više, ponudili su mi stalni ugovor. Papirologija je sporija nego inače zbog covida pa me mole za strpljenje. Dolazila sam i odlazila svakih nekoliko mjeseci, ne znajući da će to potrajati gotovo dvije godine. U te dvije godine svaki put kad bih otišla kući vidjela bih one koje volim. Grad i dalje „bruji“ iako sam low profile, jer nitko ti ne prašta „uspjeh“, a i da ne izazivam ljubomoru onih ljubomornih. Jako malo ih zna gdje sam i što radim, no i ne zanima ih previše.

Zanima ih jedino – kako sam mogla ostaviti djecu?! Uskoro punim 50 i odavno me ne zanima što ljudi misle o meni. Zbog tog osjećaja slobode vrijedi starjeti, prolaziti kroz menopauzalna sranja. Oni koji me poznaju to dobro znaju. No kada te više ljudi koje sretneš u roku od nekoliko sati pita isto – Kako si mogla ostaviti djecu? – a ti ne znaš ni kako bi odgovorila na to pitanje, jer ga ne razumiješ, mozak te ne pušta na miru. Pisala sam više puta pa, evo, i ovdje ću. Kada muškarac zbog posla ode u drugu državu, što je ranije bio čest slučaj, ostavi obitelj (pritom, naravno, ne mislim napusti), on se žrtvuje. On je heroj. Brine se o obitelji. Kada žena učini isto, ona je loša majka, loša supruga, sebična. Uživa. Kurva se. Sigurno su se razveli. To je sljedeće što sam čula. Ušla sam u lift, tri super sređene žene pričaju o meni i mom suprugu. Ne znaju ni kako izgledam. Jedna kaže: „Ma čula sam da su se oni razveli.“ „Jel“, kaže druga. „Ma ništa čudno, uživa, vidjela sam na Instagramu.“ Jer na Instagramu je baš sve tako kako „izgleda“. Svoje slobodne dane provodila sam u hotelskoj sobi. Plačući jer ih ne mogu dobiti na telefon. Nisam neka plačljivica, ali kao da ti nedostaje ruka, dio tijela. U školi su, suprug na poslu, a ja bih pričala s njima. Radim četiri različite smjene – kad sam ja budna, oni spavaju, kad su oni budni, ja spavam nakon noćne. Čekam ugovor. Ono što su uspjeli jest da se osjećam krivom. Jer sam ih ostavila.

privatna arhiva

Pa bih se kažnjavala tako što nisam htjela „uživati“, otići na kavu, u muzej. Jer sam ih ostavila. Ostavila sam ih s drugim roditeljem. Ne na ulici. Ostavila sam ih s ocem, s kojim sam donijela odluku da prihvatim taj posao. Posao u vijestima ubija. Dakle, na televiziji koja emitira vijesti iz cijeloga svijeta 24/7, ratove, kada brojiš mrtve cijeli dan, brineš jesu li ti kolege živi, kada izgubiš kontakt s njima, nemaš prostora razmišljati „što selo priča“. U rudniku si. Radim. Jako puno radim. I dobro radim. Brinem se za svoju obitelj i, ono što je najvažnije, učim ih da, iako si žena, ili lately popularno ženica, ne znači da si SAMO majka, da si SAMO supruga, SAMO kći ili sestra, možeš biti sve što poželiš i više od toga. Da radom dođeš do zasluženog. Jasno, put je teži i rijetko tko ti ga olakša. Pitali su i njega. „Kako si je pustio?“ KAKO SI JE PUSTIO? Jednako je zanijemio svaki put, jer dolazilo je od ljudi koji su pitali i kako to da te ona vozi i tko je kupio auto. Ljudi svašta pitaju. Odgovorio je svaki put, jer bolje vozi od mene. I nema problem s tim.

Quote icon Black quote icon

Kada muškarac ode, radi posla, primjerice u drugoj državi, on se žrtvuje. on je heroj. brine se o obitelji. kada žena napravi to isto, ona je loša majka, loša supruga, sebična.

Bila sam uvjerena da ćemo do 2020. letjeti u automobilima. 2024. je, a mene još pitaju kako si mogla ostaviti djecu. Kako sam mogla ostaviti djecu. Mužu. Ocu. Fast forward, da ne gnjavim. Potpisala sam ugovor. Djeca su napokon tu, sa mnom. Naravno da mi je lakše, barem u smislu razdvojenosti. Odradila sam golem posao, vjerujem. Krenuli su u međunarodnu školu. Hrabri su, kao što sam i ja bila hrabra: ne žale se, ne prigovaraju. Ponekad, jednom mjesečno, zagrle me pa zajedno nazovemo tatu i plačemo. Bila sam na desku u Dohi kad mi je mama umrla. Oprostile smo se nekoliko mjeseci prije, kad mi je rekla da ne dolazim više jer ne želi da je gledam takvu. Nakon očeve smrti jednostavno je odustala, željela je što prije umrijeti. Rijetko je išla na kave s prijateljicama, a kad bi i otišla, osjećala se krivom jer kućni posao čeka.

Tjerala sam je, pokušavala uvjeriti da ona to zaslužuje, da nema ništa loše u tome ako je kupaonica „prljava“ a ona sjedi na kavi i „gubi vrijeme“. Gledala me je bespomoćno pa i osuđujući jer ja na to nisam pristajala. Iako, trebalo mi je neko vrijeme da se, umjesto na pospremanje stana i jebenih legića, barbika i plišanaca po cijelom dnevnom boravku, odlučim za park (park!) s klincima, izgledajući kao beskućnik raščupane kose, s rupama na majici. Bila sam na desku u Sarajevu kad mi je tata umro. Nisam se stigla oprostiti. Zbog djece i posla sam kalkulirala, krenuti za Zagreb ili ne, čekati slobodan dan. Zakasnila sam. Dolazio mi je u san kad bih napokon zaspala u hotelu s 5 zvjezdica, naših otprilike 15. „Uživa.“ To je ta slika. Ušao bi u sobu, zagrlio me i tješio. Govorio mi: „Ja znam da ti to možeš. I ti znaš. Postigla si puno, svojim trudom, znanjem, rukama…“ I otišao.

Kako sam izdržala? Eto tako.

Kada ti netko kaže – snažna si – što to točno znači? Je li vama to kompliment?

Stanite sad. Ne čitajte dalje. Razmislite.

Snažna si.

Što to jebeno znači???

Meni kompliment odavno nije. Upravo iz tih razloga o kojim sada razmišljate. O nemoćnim ženicama i srednjem prstu. Pokazivanje srednjeg prsta uvijek sam smatrala vulgarnim. Prvi sam ga put pokazala u 45. godini. I osjetila takvo oslobođenje. Dakle, srednji prst pokazuješ kad više nemaš riječi, odgovor na primitivizam, na pitanja koja nitko normalan ne postavlja.

Što se dogodilo s onim – živi i pusti druge da žive? Pa zar nam je stvarno toliko dosadno u životu? Uz sve trčanje, brojenje mrtvih, zgražavanje na tamo neki rat, gladnu djecu i kada 24 sata nije dovoljno, jer posao i zadaće, mailovi i poruke iz škole, rođendani, roditelji koji se ne mogu dogovoriti koji poklon kupiti učiteljici za odlazak u mirovinu, majstore u stanovima, kućama, jer stalno nešto curi, doktore, hormonske terapije, jer usput prolaziš kroz menopauzu ili si „samo luda“, mamograme i ultrazvuke, zar se zaista još stignemo baviti tuđim životima, poslovima, sobama i krevetima? Nikad me nisu zanimali tuđi životi, često postavljam glupa pitanja, jer ne stižem pročitati s kim hoda Taylor Swift, i zašto se Kim rastala in a first place, koliko je godina Tom Hanks u braku i kako mu je to uspjelo, zašto je Jelena Veljača odrezala kosu i je li Demi pretjerala s botoksom. Nije da me zanima. Ne stignem više ni film pogledati u komadu – ili ga gledam mjesec da na po 5 minuta dnevno ili na kraju odustanem jer ne znam više ni o čemu se radi. Još ako je „Oppenheimer“, jebi ga znam da će sranje svakako eksplodirati.

Tko što radi, kako živi, je li ispravno ili ne, APSOLUTNO me ne zanima. Je li ispravno kako ja živim i radim, kako odgajam djecu, koliko često viđam obitelj, muža i kako to funkcionira – nemam pojma, ali to je moj život i živim ga onako kako najbolje znam. I to mi je dovoljno. A djeca? Samo neka ne sjede na betonu. Našli smo stan, smjestili smo se, upisala sam ih u školu, krenuli su u školu. Ni tjedan nakon toga dolazi mi poruka šefice: „Ideš u Libiju.“

Mislite li da sam odbila?

Elle stav