Ako je pretpostavka je majka svakog z****a, očekivanje je majka svakog razočaranja. Tu ne govorim samo o velikim, životnim očekivanjima; čak i ona banalna tipa kako će nam se dan razvijati i što ćemo sve napraviti često su put u pakao frustracije i živciranja. Znate kako kažu, Bog se smije kad ti radiš planove.
Planovi nas mogu vinuti u neslućene visine kada ih ostvarimo i gurnuti u nepotrebno dno kad se izjalove. Ako ste odrasla, funkcionalna osoba, primjerice zaposlena majka, sigurno u svaki dan ulazite s povećom to-do listom. I što se desi kad nešto s to-do liste pođe po zlu? To je valjda ona muka iz poslovice na kojoj se poznaju junaci, a ja izgleda nisam među njima. Te sekunde u kojima dođem od potpune smirenosti do ruba nervnog sloma i Rimac i Musk sa svojim automobilima mogu samo sanjati. Pritom naravno ne mogu unaprijed znati koji plan će mi se ostvariti, niti mogu promijeniti svoj temperament. Pa što ću onda? Svaki dan gubiti živce zbog nečega čega se za godinu dana neću ni sjećati?
Dugo sam to radila, a onda sam odlučila prestati. U borbi s vlastitim slabostima otkrila sam princip kako rješavati sve frustracije i razočaranja. I ne samo to, shvatila sam da je taj princip primjenjiv na sve aspekte života i predstavlja ključ koji nas dijeli od života u sreći i zadovoljstvu, umjesto da ga provodimo u očaju, nerviranju i frustraciji. Princip je vrlo jednostavan i zove se – plan B.
Plan B znači da onog trena kad tvoj inicijalni plan, plan A propadne, ne gubiš vrijeme i živce ruminirajući kako je sve otišlo kvragu i zašto zaboga bar jedan dan ne može sve ići kao po loju, nego prihvatiš to stanje kao zadanu varijablu i smisliš plan B.
To je zapravo ono što duhovnjaci zovu živjeti u sadašnjem trenutku – prihvatiti ga onakvim kakav jest. Kad razmisliš, skroz je logično. Plan A je propao i ne možeš apsolutno ništa napraviti da to promijeniš. Možeš se nervirati od nemila do nedraga, psovati svoju zlu sreću, ali to će samo učiniti da se osjećaš još lošije.
Kako funkcionira plan B? Recimo da si večeras trebala kod prijatelja na rođendan, ali ti se dijete razboljelo. Plan B ne znači da ćeš sama sebe gaslightati da je to zapravo super. Nećemo se lagati, bolje je u dva u noći piti šampanjac, nego čistiti ispovraćani stan, ali šta je, tu je. Živciranjem oko toga samo će ti biti još gore. Razmišljanjem kako sad patiš, umjesto da plešeš na hitove Abbe, samo ćeš ionako tešku situaciju učiniti još gorom. Tu stupa na snagu plan B: večeras sam doma i liječim bolesno dijete, a plan će biti uspješno izvršen kad mu padne temperatura i zaspe. Znam da nije fora. I ja sam planirala da ću danas cijeli dan sjediti na terasi, gledati u more i čitati knjige, ali jugo je reklo „e, nećeš“. Budući da mi je plan A propao, brzo sam napravila plan B – zavukla sam se u kuću, upalila grijanje i pišem ovaj tekst. A jednom kad ga napišem, bit ću otprilike jednako zadovoljna kao da se plan A ostvario. E, da. Plan B se ne radi unaprijed, posebno ako ste overthinker. To bi bila samo još jedna komplikacija da vam optereti mozak i uništi dan. Ne, plan B se radi momentalno, kad i ako plan A propadne. I na njega ne treba potrošiti više od 15 sekundi. Ali kad se radi o životnim planovima, tu se već stvari jako kompliciraju.
Životni planovi B su vrlo teške odluke. Jedan od najtežih planova B koje čovjek ikada mora napraviti je razvod. Tu se ne radi o promjeni dnevnog, tjednog, mjesečnog, ma ni godišnjeg plana. To je promjena plana cijelog ostatka života. Trenutak kad uvidiš da što god napravio, koliko god na glavi dubio, partnerski odnos koji imaš nikada neće biti dovoljno funkcionalan da u njemu ostaneš, jedan je od najbolnijih u životu. Kao smrt bliske osobe – smrt odnosa i vizije budućnosti za koju je sad očito da se nikada neće dogoditi, treba odžalovati. Zato od trenutka u kojem shvatiš da ti brak ne funkcionira do trenutka kada ga zaista prekineš često prođu godine.
Još je teže izići iz zlostavljačkog braka. Prihvaćanje plana B ključno je za prekid svih toksičnih veza. „Kako sad plan B, pa on je na početku veze bio sve što sam ikada htjela?“ Kako da ti kažem… Nije, to nikada nije bio on. Ovo što sada vidiš, to je pravi on. I da, upravo je toliko užasan. Počni raditi plan B.
Prihvaćanje činjenice da je ono čime te cijelo vrijeme drži zakačenu - love bombing koji stalno iznova nakratko dolazi obećavajući sretan kraj - samo udica čija je jedina svrha bila da te ulovi, stavi u kantu s ostalim ribama i na kraju pojede… to je jedna od bolnijih spoznaja u životu. Osjećaš se glupo, prevareno, slijepo i ne možeš si oprostiti da si vidjela samo ješku, a ne i udicu. Ne možeš si oprostiti da nisi bila „pametnija“ od obične ribe. Ne možeš si oprostiti jer si inače tako pametna, tako sposobna, jednostavno ne možeš vjerovati da se tako nešto može dogoditi tebi. A može, dogodilo se, kako tebi tako i tisućama drugih žena. Još pametnijih, još sposobnijih, onih za koje nikada ne bi ni pomislila da bi se mogle tako krvnički zeznuti u životu. Jer odluka o izboru partnera nema veze s pameću, samo s emocijama.
Nisi kriva, nisi pogrešna. Ne možeš prepoznati nešto za što ne znaš da postoji. Ako nikada prije nisi bila sa zlostavljačem, ne može ti ni u sedam života pasti na pamet da se iza najljepše fasade na početku veze krije nešto najmalignije što će ti se ikada uvući u život. Ako te nitko u životu nije naučio da postoji, štajaznam, koza, ako nikada nisi čitala o njoj, vidjela je ni na slici ni uživo – kako bi zaboga mogla znati kako će se ponašati? Nikako. Vidiš neku simpatičnu životinjicu, a kako inače imaš dobro iskustvo sa životinjama i vidiš da želi društvo, ti je pustiš u svoj dom. A ona ti demolira čitavu kuću i napravi najveće sranje koje možeš zamislit. To nema veze s tobom – koze to jednostavno rade, to im je u naravi. I ne možeš ih spriječiti, nikako.
Oprostiti sebi je užasno teško. Posebno ako si rasla s osjećajem krivnje, a sve i ako nisi, on ti ga je usadio jer je to dio spektra zlostavljačkih tehnika.
Kad smo već kod oprosta, moram napomenuti da - suprotno popularnom mišljenju - njemu ne moraš nikada oprostiti. Ako ti slučajno nekada u životu zatreba ova informacija, želim da znaš da nema apsolutno nikakvog razloga da sebe tjeraš na opraštanje osobi koja ti je nanijela zlo. Zbog čega? Jer je oprost danas popularan kao put do vječne sreće? Da se dodatno osjećaš krivom što nisi „veća osoba“ pa ne možeš oprostiti? Ma daj, molim te. Ja nikada nisam oprostila neoprostivo, ali ni ne hodam okolo zatrovana zamjeranjem. Jednostavno, vrijeme je prošlo, spoznaje su došle, i sve što je ostalo iza mene gledam kao životni put koji me danas doveo tu gdje jesam. A s tim sam više nego zadovoljna.
U tome je ključ - dobro i loše su dvije strane iste medalje. Ono što mi je donijelo najveće traume u prošlosti odvelo me na najljepša mjesta u sadašnjosti, a dok se događalo, sve što sam htjela je da prestane. Tako sam naučila da nikada ne mogu znati je li ono kroz što sada prolazim zapravo dobro ili loše. To sam doznala tek s protekom vremena. Planovi B koje sam silom prilika morala skovati, situacije koje da mogu birati ne bih nikada ponovila, pokazale su se, na koncu, možda i najboljom stvari koja mi se desila.
Kakva god da te nevolja trenutno snašla, želim da znaš da će proći. I možda je tvoj plan B koji upravo u suzama radiš samo stanica na putu tvog životnog plana A, samo to još ne znaš.
