Zašto nas imaju potrebu plašiti strašnom budućnošću bez djece? Zašto odluka da nemaš djece - ili čak samo to što se „ne trudiš dovoljno“ - izaziva komentare?
Čaša vode
MNOGO SAM RAZNIH KOMENTARA U ŽIVOTU ČULA NA ČINJENICU DA NEMAM DJECE. BILO JE EKSTREMNIH I ZADRTIH, kao u opatice koja je u svojstvu medicinske sestre dolazila u našu kuću davati infuziju mojoj staroj i bolesnoj baki, a koja mi je rekla da ljutim Boga i trujem sebe. Bilo je po- grešno motiviranih sažalnih koji su, pogotovo u mojim tridesetima, mislili da venem kao neubrani cvijetak i patim zato što nisam našla dobrog muškarca koji bi se iz samilosti oženio mnome pa me učinio poštenom ženom i majkom. Bilo je i onih koji su, kad sam u ranim četrdesetima ušla u vezu u kojoj sam i danas, ODAHNULI uz komentar: „Valjda će sad konačno…“, a bilo je i onih koji su mi savjetovali da se manem muškaraca jer što će mi te budale, samo nek’ rodim i imam svoje dijete jer to je super.
Prvi među takvima bio je moj otac. Mrzio je svakog frajera s kojim sam hodala – neke s razlogom, neke bez. Jedva je čekao da prekinem sa svakim, ali svaki put kad bih rekla da me malo muči želudac, popratio bi to pitanjem: „Jesi li konačno već jednom trudna?“ Takve fore mi je počeo prodavati već negdje na prvoj godini faksa, a nije prestao do svoje smrti. Prilično sam uvjerena da bi nešto slično tupio i danas, u jeku mojeg klimakterija. No jedan od klasičnih komentara kojim su me uvjeravali da to što nemam djece nikako ne valja, a koji me oduvijek užasavao bio je: „A tko će ti u starosti čašu vode pružiti?“ Ajme majko! Mislim, kako godine prolaze i kako moji i tuđi roditelji stare, razbolijevaju se i ne mogu više mnogo toga što su prije mogli, vidim situacije u kojima su (sad odrasla) djeca realna pomoć i podrška. No vidim i situacije u kojima nisu. Čak i ne samo one u kojima su odnosi između roditelja i djece loši, odavno narušeni i nespojivi s „čašom vode“ kao metaforom za požrtvovnu skrb. Ne samo ni one u kojima su djeca i/ili roditelji jednostavno sebični šupci. Vidim i situacije u kojima djeca jednostavno NE MOGU pomoći svojim roditeljima. Žive daleko, rade previše, nemaju novca da bi angažirali nekog trećeg, i sami su bolesni… Ispada da ta famozna „čaša vode“ čak i nije tako logistički pouzdana. Osim toga, doista ne poznajem nikoga tko je STVARNO imao djecu s tom motivacijom. Pa bih na kraju krajeva rekla da cijela ta saga s čašom vode nije ništa drugo nego priča o baba rogi za nas koji nemamo djece.
Guranje nosa u tuđa posla
Ali zašto nas uopće imaju potrebu plašiti strašnom budućnošću bez djece? Zašto odluka da nemaš djecu – ili čak samo to što se „ne trudiš dovoljno“ – izaziva komentare? Ne bi li to trebala biti privatna, duboko intimna stvar o kojoj ljude ne ispituješ, jednako kao što ih ne pitaš kolika im je plaća, briju li međunožje, kakaju li ujutro, poslije ručka ili večere? Takva bi pitanja smjeli postavljati samo doktori, ono prvo samo porezna uprava, a ovo s djecom i oš neš Bangladeš samo partneri međusobno. Pa ipak, čak će te i pristojni, dragi ljudi koje simpatiziraš, ljudi kojima inače nikad ne bi palo na pamet pitati te ni koliko imaš godina ili kila – jer se to ne pita – bez pol frke pitati zašto nemaš djece. Ili ti prodati jednu od fora zašto bi trebala – na čelu s onom čašom vode. Ili će ti – što mene osobno inspirira na nabavu oružja – prigovoriti da kog vraga u kući držiš mačke (pse, hrčke, iguane, ubaci kućnog ljubimca po izboru), bilo bi bolje da si nabaviš dijete. Na stranu sad ovo „nabaviš“, koje meni redovito zvuči kao da postoje kavezi u pet shopu u kojima se drže djeca, činjenica je da će te to pitati i da će komentirati iako niti je pristojno niti ih se tiče. E, sad. Rado bih se na sve to razbjesnila i razvezla mizantropsku tiradu o tome kako su ljudi stoka, i mnogo puta u životu sam to i učinila, upravo zbog svega navedenog. No realno, nagon za razmnožavanjem jedan je od najjačih nagona ljudskih bića bez obzira na uzuse civilizacije, pristojno ponašanje i filozofiju po kojoj treba živjeti i pustiti druge da žive, a ne ih pilat’ time da su morali pridonijeti prirodnom prirastu naroda ili zajednice. Kao i mnoga druga prava koja smo stekli civilizacijom i ujedinjavanjem u društva, pravo da po svojoj slobodnoj odluci imaš ili nemaš djecu jedno je od temeljnih ljudskih prava, krasno je i pravedno, ali većina ljudi ne filozofira mnogo razmatrajući i promišljajući to svoje pravo, nego želi i ima djecu. Ne samo ljudskoj vrsti, nego i svim živim bićima na Zemlji razmnožavanje, održavanje vrste nije samo evolucijski imperativ, nego i sam preduvjet postojanja. Razmnožavanje, u ljudskom kontekstu rađanje potomaka, jedna je od osnovnih stavki definicije života samog.
Kolektivni nagon za održanjem vrste
Budući da su se kod ljudi – u kojih su se biološki procesi razvili do svijesti, inteligencije, razmišljanja o sebi i drugima, do civilizacije i društva – mnogi nagoni pretvorili u društvene norme, tako je i s rađanjem. Ono je dobro i poželjno za samog pojedinca i njegovu užu zajednicu – obitelj. Rađanje djece nastavlja lozu i, pjesnički rečeno, na neki nam način osigurava besmrtnost, nekakav nastavak onog što smo sami postigli za života. Rađanje je dobro i za širu zajednicu – njime se ona obnavlja, opstaje, mlađi članovi s vremenom preuzimaju vodstvo i produktivan rad od starijih. U osnovnim društvima tako su dolazili novi lovci koji će na ražanj dovući mamuta, a u suvremenom društvu to su oni koji će starijima zaraditi mirovinu? Ljudi su i razne oblike svojeg nagona za produljenjem vrste internalizirali i kao osobne, duboke osjećaje. Najdublji i najintenzivniji među njima svakako su majčinska i općenito roditeljska ljubav, no i većina ostalih pripadnika ljudske vrste – čak i mi koji nemamo djece – imat će potrebu zaštititi dijete, pobrinuti se za njega, pomoći mu. Odstupanja od toga – zanemarivanje, napuštanje, zlostavljanje djeteta – smatraju se (i jesu) teškim zločinima i dubokim poremećajima ljudskosti i ličnosti bez obzira na to gdje se na svijetu nalazili i kojoj kulturi pripadali. Zbog toga je, naravno, UOBIČAJENO željeti djecu. I zbog toga nečija svjesna odluka da ih nema izaziva znatiželju, pa i guranje nosa u tuđa posla. Iako većina onih koji postavljaju to pitanje nisu toga svjesni (barem ne na prvu), iz njih progovara evolucijski imperativ. Jer zapravo pitaju: Zašto ne želiš produljiti vrstu?
Zašto onda neki od nas nemaju djece?
Civilizacija i ljudsko društvo, naravno, odavno su već napredovali dovoljno (i previše) pa u njoj itekako ima mjesta za sve one koji nemaju ili ne žele imati djecu, a da se pritom bitno ne ugrožava opstanak ljudske vrste. Naći će se onih koji će reći da se zbog sve manje rođene djece na Zapadu dugoročno ugrožava opstanak nekih europskih naroda, ali nacionalizmom se ovaj put nećemo baviti. Na svijetu je sasvim dovoljno ljudi za to da neki od nas jednostavno kažu – e, baš neću, ne da mi se. Civilizacija i ljudsko društvo odavno su već napredovali dovoljno da nas se pritom ne gnjavi evolucijskim nagonom zamotanim u intruzivna pitanja, ali u svrhu dijaloga i međusobnog razumijevanja pokušat ću objasniti. Ljudi nemaju i/ili ne žele imati djecu iz različitih razloga. Ovaj se put neću baviti onima koji ne mogu. Toga je uvijek bilo – nikada svi pripadnici ljudskog roda nisu imali sve funkcije potrebne za razmnožavanje pa smo svejedno od desetak plemena razasutih na četiri strane svijeta narasli na goleme milijarde koje skaču Zemlji po duši.
Fokusirat ću se na nas koji možemo ili smo barem u nekoj fazi života mogli rađati djecu, ali, eto, nismo. Motivacije među nama su različite. Moja frendica Božena nikada nije htjela djecu jer je teška, nasljedna autoimuna bolest u njezinoj obitelji već bila odigrala svoj mračni pir, a Božena, koja sama nije oboljela od nje, nije htjela riskirati prenošenje tog gena djetetu. To je odlučila još u ranoj mladosti. Kad se udala, već se s idejom da nema djece toliko srodila da nije željela ni posvojiti. I druga je frendica, nazovimo je Katarina, u obitelji imala problematično genetsko nasljeđe, ali nije se zbog toga odlučila na život bez djece. Jednostavno je zaključila da nije tip koji bi uživao u majčinstvu. Život bez djece i danas joj se, u pedesetima, sviđa – doživljava ga slobodnijim, mladenačkijim, živahnijim. Neki koje znam govore o tome kako nisu htjeli donositi djecu na svijet koji je postao toliko užasan i opasan da je u njemu teško podizati dijete – ne znaš hoće li ga prije odnijeti kakva poplava zbog klimatskih promjena, psihički ga uništiti vršnjačko zlostavljanje preko chata ili kakva nova, grozomorna bolest. Znam i one koji ne žele djecu zbog vlastitog ružnog djetinjstva i trauma
„A šta ja znam“
No znam i one koji su kao ja. One koji nemaju djecu, a za to nemaju nikakav poseban razlog. Kad bih, naime, svoje „neimanje“ djece trebala sažeti u jednu rečenicu, bila bi to prilično glupa i prazna rečenica. Glasila bi: „A šta ja znam.“ Uopće se ne šalim. Nikada nisam bila tip koji je posebno želio djecu. Okej, u djetinjstvu i ranoj mladosti znala sam sanjariti o kućici u cvijeću, princu na bijelom konju koji bi mi je izgradio, troje prekrasne dječice koja bi brala cvijeće u dvorištu, mačićima i psićima koji bi trčkarali oko njih i o sebi koja bih to sve gledala s trijema i jela čokoladu. No to je bila generička djetinja fantazija od koje je vrlo brzo ostala samo čokolada (u kasnijoj se dobi pokazalo i – mačići). Ubrzo sam shvatila da ne želim nikakvu glupu kuću – radije bih, ako već sanjamo, penthouse s pogledom na Donji grad ili renovirani starinski salonac negdje blizu Keglića. Cvijeće ionako mogu imati samo u vazi – sve biljke u tegli mi krepaju, a u vrtu mi se ne bi dalo robijati osim ako je za hranu. Što se tiče princa na bijelom konju koji MENI gradi kuću – no comment. Moj današnji feministički mentalni sklop ne može se do kraja sklopiti oko te ideje. Tako da me ta fantazija pustila puno prije početka seksualne aktivnosti, dokad sam i bez neke posebne edukacije i nagovaranja starijih i odgovornijih već imala pripremljenu kontracepciju koju sam, u raznim oblicima, uglavnom poslušno i koristila. Čisto kao tehničku napomenu dodatću da nikad u životu nisam zatrudnjela. S druge strane, nikada nisam bila ni tip koji posebno NIJE želio djecu. Da, kao što rekoh, uglavnom sam se čuvala kontracepcijom, ali da sam se u dvadesetima ili ranim tridesetima našla u vezi koju bih doživjela kao pravu ili trajnu ljubav, mogu zamisliti da bih možda bila zatrudnjela, rodila i bila sretna s takvim životom. Ne mislim da bi me rađanje i podizanje djece osobito traumatiziralo, iako sam strahovito komotna i na sebe usredotočena osoba. Gotovo sam sto posto sigurna da bih se prilagodila i podigla dijete/djecu koje bih voljela i na koju bih do ovog trenutka u životu vjerojatno bila ponosna kao na odrasle ljude izašle iz moje „radionice“. Mislim, naravno, nikad ne znaš,i najboljim se roditeljima dogode nepredviđene katastrofe, djeca koja, nemam pojma, neće učiti, upadnu u loše društvo ili što već, ali ne doživljavam sebe kao osobu koja ne bi bila u stanju odgojiti funkcionalno ljudsko biće niti kao osobu kojoj bi to bila veća tlaka nego drugima.
Fora je samo u tome što ja to nikad nisam BAŠ ONO SKROZ željela. Kažem, da mi se dogodilo u sklopu neke ljubavi, romantike i trlababalan, bilo bi mi okej, a bilo bi mi vjerojatno okej i da su ljubav i romantika minule, a ja ostala samo s potomcima. No nije se dogodilo. Moje veze u dvadesetima i tridesetima bile su takve da s tim likovima ne bih poželjela ni abortus, a kamoli dijete. Znam da zvuči brutalno, ali i kad odabereš abortus – osim ako si ostala trudna s nekim usputnim likom kojeg jedva poznaješ – i to iskustvo obično podijeliš s osobom s kojom si u vezi, a ja sam imala veze u kojima ne bih bila sretna dijeliti čak ni tu razinu intimnosti. Zadnja velika ljubav s dobrim dečkom kojeg sam i cijenila i voljela i bila bliska s njim završila je na drugoj godini faksa, a nakon toga… bože sačuvaj. Jest, bila sam i zaljubljena, bilo je tu i nešto dugotrajnijih veza, ali svakoj sam kraj dočekala s olakšanjem. Svakoj. I ni u jednoj mi nije palo na kraj pameti ni na sekundu prestati koristiti kontracepciju. Ljubav svojeg života upoznala sam u ranim četrdesetima. On je šest godina mlađi od mene pa bi se moglo reći da je još bio u najboljoj dobi za osnivanje obitelji, a sigurna sam da su mnogi pomislili da sam mu ja, stara baba na pragu klimakterija, i oduzela tu mogućnost. Istina je, međutim, da sam, kada smo se upoznali, ipak još bila u reproduktivnoj dobi, da žene u današnje vrijeme najnormalnije rađaju s 40, 41, 42 i tako dalje pa smo, da smo htjeli, mogli imati zajedničko dijete. Naša je veza definitivno dovoljno kvalitetna za to, a bili bismo vjerojatno i sasvim dobri roditelji. Oboje smo emotivni, nježni, oboje volimo voljeti, oboje volimo ljude, ali… ni on ni ja u tom razdoblju svojeg života više uopće nismo htjeli djecu. On ih, kaže, nikada nije ni htio pa ih nije ni imao s partnericom s kojom je bio prije mene. Kod meme se pak do ranih četrdesetih onaj „a šta ja znam“ pretvorio u: „E, sad više ne.“ Vrlo nesavršen i u mnogočemu nestabilan život koji sam dotad izgradila jako mi se sviđao i voljela sam ga. I kod njega je bilo tako. Ljubav, visoka kompatibilnost i prilagodljivost omogućili su nam da u te svoje živote uklopimo jedno drugo pa stvorimo novi, zajednički, ali djeca nam ni u jednom trenutku nisu padala ni na kraj pameti.
Koliku smo žrtvu spremni podnijeti?
Ima tu i još jedna stvar. Do trenutka kada sam upoznala čovjeka svojeg života i svojeg sadašnjeg partnera, iako sam još mogla rađati djecu, za to bi mi vjerojatno bila potrebna mala pomoć. Neki miomi i slični problemi vjerojatno bi zahtijevali intervenciju prije nego što bismo pokušali zatrudnjeti, a to se meni ni tada, a ni ikad prije, ne bi dalo. Uvijek sam potpuno podržavala sve svoje prijateljice i poznanice kojima je bila potrebna pomoć u tome da zatrudne, bez obzira na to je li bila riječ o medicinski potpomognutoj oplodnji ili nekom drugom procesu.
Za svaku bih navijala i, da je trebalo, svakoj bih pomogla, jednako kao što bih pomogla i podržala svaku koja NE ŽELI roditi. Kao što vjerujem u pravo svake žene da NE rodi kad zatrudni, tako vjerujem i u pravo svake žene da rodi ako to želi te da joj u tome bude pružena sva pomoć i podrška. No nikada nisam osjetila toliko snažnu želju za djetetom da bih pomislila kako bih i ja bila spremna na to. Pregledi, intervencije, injekcije, inseminacije, implantacije… nope. Shvaćam i podržavam svaku ženu koja prolazi to zato što istinski želi dijete, ali da je meni netko rekao da je jedini način da rodim dijete – sve to, moj bi se „a šta ja znam“ već u tom trenutku pretvorio u „OK, onda ništa“. I to bez žaljenja. Kao što ni ovako ne žalim što nisam imala djece.
Ako voliš život…
Ponovit ću još jedanput – čisto zato što sam tijekom života naučila da me zbog takvog stava znaju smatrati čudovištem, manjkavom ženom, Bogu nemilom, ali vragu nemrskom – prilično sam sigurna da ne bih žalila ni da sam imala djecu. Moj stav o djeci čitavu je idealnu reproduktivnu dob bio „može i ne mora“.
Ponekad je to teško prihvatiti, ali neki ljudi koji se naizgled čine vrlo obični i konvencionalni u nečemu se razlikuju od većine. Ja sam, eto, takva kada je riječ o djeci. Volim svoj život, iako u njemu nema djece. Nemojte me zato pitati tko će mi u starosti pružiti onu nesretnu čašu vode. I da, znam da mi je neće pružiti mačke koje moj dragi i ja toliko volimo i s njima živimo, iako to nismo očekivali ni planirali. Ako ćemo baš iskreno, ne samo da ne znam tko će mi u starosti pružiti čašu vode, ne znam ni tko će mi dati penziju ni hoću li imati gdje živjeti i hoću li uopće dočekati starost. Ne znate ni vi. I djeca, iako u mnogome JESU naša budućnost, nikome takvo što ne garantiraju. Imate ih zato što ste ih željeli – planirano ili neplanirano, i zato što ih volite. Ja ih nemam, ali svejedno volim druge ljude, bića i stvari, u životu mi ne nedostaje ljubavi. Na kraju krajeva, moram citirati svoju mamu i njezin odgovor kad sam je upitala može li zamisliti svoj život bez djece. „Život bez tebe i tvoje sestre sad više ne mogu zamisliti“, odgovorila je. „Ali mislim da bih lijepo živjela i da vas nikad nisam imala.“
