Saznala sam da sam trudna na dan obrane teme doktorskog rada o suvremenom autobiografskom diskursu o majčinstvu u kojem istražujem odnos kreativnosti, majčinstva, tijela, traume i pisanja pomoću feminističke i postkolonijalne teorije, a glavna tema je sam postanak majkom. Kada sam se opredijelila za tu temu, duboko u sebi znala sam da ću tijekom pisanja ovog doktorata postati majka i očito je to bilo samoispunjavajuće proročanstvo. Pisanje i majčinstvo čini se da su neraskidivo povezani, kao što i pisati sebe, znači pisati svoje tijelo. Kada si na putu da postaneš majka, nije lako saznanje da je majčinstvo prekrasna, ali i okrutna uloga u svijetu u kojem živimo jer je i dalje obilježena patrijarhalnim očekivanjima. Za mene je taj put obilježen intenzivnim osjećajem snažnih promjena identiteta koje osjećam u tijelu, na svojoj psihi, na algoritmu društvenih mreža, u svim društvenim interakcijama te poslovnim prilikama, a to malo biće koje stiže - upoznat ću tek početkom svibnja.
Kontradiktornost društva
Imam 27 godina, a na svim pregledima jedna sam od najmlađih budućih mama. Zanimljivo je da svi to uvijek istaknu kao kompliment, kao uspjeh i pravi put jedne mlade ženske osobe u Republici Hrvatskoj. To mi smeta jer je odluka hoćeš li i kada postati majka individualna i ne definira ženu, iako joj suštinski mijenja život. Odluka da postanem majka u dvadesetima prilično je subverzivna za krug u kojem se krećem (a to je zagrebačka kulturna scena). Još dok sam studirala na Akademiji, mnogo sam puta čula od profesora da će moja karijera završiti kada postanem majkom. I da više nikada neću moći dosegnuti svoj puni umjetnički potencijal. Za neke od njih majčinstvo predstavlja najveću uvredu profesiji kazališne režije. Čula sam vrlo podrugljive opaske na račun majki redateljica, koje su često bile daleko uspješnije od svojih kritičara. Biti trudna na početku karijere, taman kada ti je krenulo (iako je uspjeh tako relativan pojam) sve je začudilo, posebice jer je to bila moja odluka, dogovor između mene i mog muža, život koji smo odabrali.
Mnogima je bilo nespojivo da jedna ambiciozna osoba koja se tek probija na umjetničkoj sceni, koja raspisuje projekte za svoju umjetničku organizaciju, jedna glasna feministkinja, redateljica koja je beskompromisna kad je riječ o umjetnosti i predstavama te kojoj je očito karijera važna, odjednom odluči postati majka.
Mislim da nitko ne bi trebao unaprijed govoriti kako će nam život izgledati kad postanemo majke. Svi ti glasovi mojih kolega, umjetnika i umjetnica, upisuju se u moje tijelo iako ih nisam pitala za mišljenje ni tražila savjete. S druge strane, za veći dio Hrvatske moja je odluka normalna, tradicionalna, predstavlja uobičajeni prirodni put mlade ženske osobe u braku. To je nešto što društvo očekuje. Kad si mlada umjetnica, freelancer, u braku s glazbenikom freelancerom, biti mama u dvadesetima čini se kao ludost i možda otpor, no u čekaonici bolnice, pored tolikih drugih žena koje žive drugačije živote, moj se feministički identitet briše jer je odabir da rodim dijete potvrda da ipak nisam abnormalna, već da pridonosim demografiji društva. Majčinstvo je od samih početaka obojeno kontradikcijama: za neke je ovo tema vrijedna pisanja kolumne, za druge je ovo status quo. Svi imaju neka očekivanja, a ti ih kao mama nikada ne možeš ispuniti.
Što sam otkrila kad sam ostala trudna:
1. Htjela to ili ne, moj algoritam na društvenim mrežama odjednom je bombardiran svime što treba i ne treba za male bebe. Shvatila sam da je majčinstvo kapitalizirano do te mjere da bi jedna od važnijih zadaća feminizma trebala biti upravo borba protiv tog kapitalizma koje parazitira na majčinstvu. Tvoja vrijednost kao majke određuje se prema količini novca koji imaš i koji si spremna izdvojiti za osobnu edukaciju, ali i za sve proizvode namijenjene budućim i novopečenim mamama. Ako nisi spremna ulagati, već kaskaš i zaostaješ, cijeli internet učinit će da se osjećaš kao loša mama. Iako još nisi ni primila svoje dijete u ruke.
2. Kad si freelancer čini se gotovo nemogućim postati majkom i (pre)živjeti. Budući da nisam na burzi nego dobivamhonorare, nisam ni zaposlena ni nezaposlena. Mučim se tragajući za odgovorima koja su moja prava, koju ću porodiljnu naknadu dobiti. Nakon tisuću poziva HZZO-u doznajem da bih šest mjeseci do godinu dana trebala živjeti s oko 309 eura mjesečno. Ako si kojom srećom samostalna umjetnica (što ja nisam), dobit ćeš 530 eura mjesečno. Još k tome dodaj da ne možeš ništa honorarno odraditi, nikakav mali projekt, čak niti pisati tri teksta mjesečno za Elle, jer ne smiješ primiti ništa preko autorskog ugovora. Što znači da ovisiš o svojem partneru i državi, koju očito nije pretjerano briga za tebe. Ako ne radiš u firmi i nemaš tradicionalni posao ili ako se nisi bogato udala (kao što su mi neke kolegice savjetovale), biti roditelj gotovo je nemoguće u Hrvatskoj. Sustav će te prisiliti ili da ostaneš kod kuće i živiš na crkavici, ovisna o svojem mužu, ili da odustaneš od umjetnosti i zaposliš se negdje drugdje ili da skratiš porodiljni i počneš raditi projekte i zbog toga budeš osuđivana da ti dijete nije prioritet, nego da si ambiciozna karijeristica.
3. Ništa nije onako kako zamisliš. Moraš se riješiti svake ideje kontrole. Ona je i tako oduvijek bila prividna, samo ti stvaranje novog života unutar vlastitog tijela to potvrdi na tisuću različitih načina. Kada sam ostala trudna, bila sam uvjerena da ću sve do kraja trudnoće raditi. Nitko me nije mogao pripremiti na to da će mi pet mjeseci biti 24/7 zlo i da ću se na probama u kazalištu skrivati u WC-u dok povraćam. Nitko me nije pripremio na to da će biti puno teže raditi na dvije nove velike predstave jer je umor nezamisliv. Savjetovali su mi da sve pustim, ostavim sa strane, odmaram se, spavam šesnaest sati dnevno, da budem sama sebi prioritet. Kako? Kad sam freelance kazališna redateljica i spisateljica, projekte ne mogu pauzirati, moram nastaviti, imam rokove, odgovorna sam prema Gradu, Ministarstvu i ekipi s kojom stvaram, ne mogu biti neprofesionalna. Čini se da ću zaista raditi do samoga kraja, ali ne zato što sam u kontroli i što ja to tako hoću, nego zato što su kapitalizam, majčinstvo i umjetnost u kombinaciji okrutni.
4. Osjećaj krivnje je društveno nametnut i ne možeš ga izbjeći jer će ti svatko šakom i kapom dijeliti svoje mišljenje: koje sve knjige moraš pročitati, koliko dugo moraš trenirati i vježbati, što moraš jesti u kojem tjednu trudnoće, kako trebaš roditi, u kojem rodilištu ili možda kod kuće, trebaš li uzeti epiduralnu ili sve prirodno, moraš imati doulu, moraš ići na pripreme za porođaj, moraš vježbati disati, moraš imati ovaj krevetić, ova kolica, ove proizvode, proizvode, proizvode. Trebaš ostati kod kuće s djetetom, nemoj ostati kod kuće s djetetom, ono mora ići u jaslice, ne želiš da bude čudno, a i financijska ovisnost je najvažnija. Svaka tvoja odluka, svaka tvoja misao, svaki tvoj instinkt je pogrešan. Jesam li nemajka što se i dalje više veselim kazališnim probama, čitanju romana i poezije nego knjigama o porođaju i odgoju djeteta? Jesam li nemajka jer, iakosam sretna što sam trudna, puno mi toga teško pada, kao i promjene koje moje tijelo doživljava te sam uvjerena da su termin blaženo stanje izmi slili muškarci?
Kad sam doznala da nosim sina, osjetila sam da je moj feministički identitet na velikom izazovu.
5. Odluke koje moram donijeti u trudnoći teže su i složenije. U posljednje vrijeme dobila sam neke ponude za projekte. Jedna od njih uključuje odlazak u drugu državu da režiram predstavu u trenutku kada će dijete ima osam mjeseci. Iako još ne mogu zamisliti kako će mi izgledati život s djetetom i ne znam što me sve čeka, odluku moram donijeti sada - jer tako funkcionira tržište. To je umjetnička prilika koju ne želim propustiti. I već sad, mjesecima unaprijed, osjećam se krivom i nedostatnom.
Postat ću majka za četiri mjeseca. rodit ću sina u godini zmaja. to je prvi dječak u našoj obitelji. Kada sam to saznala, uplašila sam se, osjetila sam kao da je sav moj feministički identitet na jednom velikom izazovu. Smiješno, zar ne? Hoću li znati odgojiti dobrog sina, nježnog, koji poštuje sva živa bića, koji nije agresivan, već je hrabar i bori se za ugroženije od sebe? Znam samo da je za majčinstvo potrebno puno ljubavi, ljubav je u svemu najvažnija - u stvaranju predstava i života. To me mama naučila. To ću i ja svog sina naučiti. Prihvaćam sve.
U redu je bojati se hoću li ikada više nešto napisati, hoće li me majčinstvo toliko obuzeti da ću se u umjetnosti izgubiti, hoće li mi iduće predstave biti loše, hoću li ikada doktorirati, hoće li me svi na sceni zaboraviti.
U redu je bojati se svih promjena na tijelu, neprospavanih noći i pogrešnih odluka. U redu je bojati se hoće li sve biti u redu, hoću li imati dovoljno novca, posla, vremena, hoću li biti dobra mama, hoće li svijet biti dovoljno dobro mjesto za tu novu dušu. Ali sada kada postajem odgovorna za nečiji život, znam da se moram boriti, osjećam to jače nego ikada prije. Moram se boriti za pravedniji sustav, za prava radnika, za svijet u kojem su muškarci i žene ravnopravni i svjesni da je patrijarhat jednima i drugima naštetio, moram se boriti za svijet u kojem je ljubav najvažnija vrijednost. Iako ću sigurno griješiti, nisam sama u tome. Imam muža koji me voli, koji nije samo moj ljubavni, već i umjetnički partner, a sad i partner u odgoju jednog novog bića. Zeznut ćemo to dijete, kao i svi roditelji, ali bit ćemo tu i voljeti ga i truditi se biti najbolji prema sebi za njega. I neću odustati od svojih snova: pisat ću, režirati, stvarati svjetove, raditi velike ansambl predstave i bit ću mama - sve istodobno jer to je život i može se jer se mora moći. (A prihvatit ću i svaku pomoć koja mi se nudi, pomoć sestara, mame i tate, jer biti privilegiran velikom obitelji čast je i luksuz koji nemaju svi.)
