Svake godine ista priča. Dođu ljetne vrućine, ja bih se kupala, a s obzirom na to da nisam nudistica jer mi se ne da klamparat do udaljenih uvala, nego se kupam pred svekrvinom kućom u jednom dalmatinskom gradiću – treba mi badić.
I okej, priznajem, ne treba mi samo zato što nisam nudistica. Treba mi badić koji mi se sviđa.
Tekstilna industrija diljem svijeta, međutim – poduprta i popularnim stavom & mišljenjem – odlučila je da ja ne mogu i ne smijem nositi badić kakav se meni sviđa. Nosim, naime, badić veličine XL, u nekim životnim fazama i XXL ili XXXL. Pritom još i nosim grudnjak mnogo manjih košarica nego što bi se to očekivalo od žene moje boksačke kategorije. Drugim riječima – debela sam, ali imam male sise. Trećim riječima – no soup for you, sister.
O, da, naravno, postoje badići točno za moj tip tijela. Na primjer, burkini. To vam je badić koji zapravo izgleda kao ronilačko odijelo, ali još ima i kapuljaču. Za žene koje žele ili moraju biti pokrivene čak i na plaži. Što ispada da nije diktat samo religijskih zajednica, nego i diktat dopuštene plažne estetike. 'Bilo bi najbolje da se pokriješ od glave do pete', govori mi burkini sa šarenom sličicom Pokemona na trbuhu koji pronalazim u online trgovini pod rubrikom „plus size“ dok se ja pitam zašto je Pokemonu dopušteno biti gol na odjevnom predmetu koji se aktivno bori protiv bilo kakvog pokazivanja gole kože. I on je debeo! No čini se da njegova debljina ne vrijeđa ničija religijska uvjerenja ni estetske kriterije.
No ajde, dobro, nije burkini jedini. Postoje i jednodijelni badići. Što veći konfekcijski broj, to JEDNODJELNIJI. Model tipa „pričepi mi grkljan i dodirni mi koljena, to bi baš voljela“.
To što ja mrzim jednodijelne badiće jer me i je užasan osjećaj mokre tkanine na pupku nikoga se ne tiče jer šta ja imam voljet i mrzit. Kao u onom košmarnom pokušaju nekog bugarskog priobalnog mjesta da zabrani topless svima starijima od 40 (i, naravno, ženskog spola, jer viseće muške sise nikog ne vrijeđaju ni ako su triput veće od ženskih) – dvodijelni kupaći kostim na debeloj ženi valjda je javna sablazan ili duboko uvredljiv prizor. Jer svi znamo da su žene na plaži zato da bi nekome bilo lijepo gledati ih.
Launchmetrics
Ako kojim slučajem i postoji dvodijelni kupaći kostim u višem rangu konfekcijskih veličina, onda ima GAĆE SA STEZNIKOM I GRUDNJAK S OKOVIMA! Gaće sa steznikom za trbuh nisam u životu stavila na sebe čak ni kad sam u posebnim prilikama odijevala finu i relativno pripijenu odjeću pa ne znam zašto bih se mučila na plaži, gdje se dolazim opustiti i kupati u moru. Grudnjak s fišbajnima inače znam nositi, ali nijedan nije tako elaborirano „fišbajniran“ kao oni u sklopu badića za deblje žene. Ozbiljno, zbog nekih mi je došlo da ih prijavim Zavodu za javno zdravstvo jer mislim da predstavljaju ozbiljan rizik od oboljenja dojke. Nema šanse da se time okujem za kukpanje u moru.
Druga stvar koja mi nije jasna kod ponude kupaćih kostima u većim konfekcijskim brojevima jest dezen onih koji su dostupni. Gotovo svi se furaju na filozofiju – 'debeli ste, dakle – CVIJEĆE!'
Dok nas s jedne strane uvjeravaju da ako imaš gram preko 65 kila, najbolje da se zaviješ u doživotnu crninu jer to 'stanjuje i izdužuje figuru', proizvođači badića markirali su taj sat u školi modnih zakona pa čim pređu konfekcijski broj 38, stanu po gaćama i grudnjacima od brzosušećih materijala printat ruže, gardenije, japanske ljubičice i božure k'o pomahnitali. Ne mogu nikako proniknuti u tu logiku. S jedne strane me pokušavaju uvjeriti da bih svoju debljinu morala sakriti sa što više tkanine jer ljudi to ne žele gledati na plaži, a s druge strane drugarice posadimo cvijeće koje je toliko upadljivo da nema šanse da vas na plaži ne primijeti čak ni netko s dioptrijom minus petsto. I nema šanse da ne posegne za tabletama protiv alergije u strahu od silne peludi.
Treća stvar je poimanje veličine. Kao i u slučaju hlača, a ponekad i majica, proizvođači badića misle da ako si debeo, onda sigurno imaš tristopedeset kila, visok si šest metara, a dojke ti eventualno stanu u grudnjak broj dvjestopedeset obujam, košarica Ž. Nema tu „treba mi NEŠTO veće od standarda“, još manje „debela sam, ali nisam krupna“. Zaboravi. Izvoli ovaj badić veličine XL, koji će ti, iako si popriličnog obujma, gaćama prekrivati tijelo od koljena do pazuha, a grudnjakom si, osim sisa, ramena i vrata, možeš pokrit cijelu glavu. Šta fali?
Četvrto. Debele žene s malim grudima NE POSTOJE. To svojim djelima tvrde svi proizvođači koji u svojem asortimanu imaju badiće veće od konfekcijskog broja 40. Ako si se već nadebljala više nego što je dopustivo u pristojnom društvu, ima i da uzgojiš sise do susjednog dvorišta. Manje od košarice D ne priznajemo. A mi ćemo ih lijepo okovati žicama koje će ti pri prvom kraul-zamahu izbit rebro. Jer šta ti imaš plivat kraul? Debela si. Sjedi tamo i pokazuj svoje velike, okovane sise začuđenim kupačima sa susjednih ručnika.
Peto i zadnje. Ako i uspijem pronaći badić kakav želim, normalne plus-veličine u rasponu od 44-48 s grudnjakom šireg obujma, ali košarice B-C, ako taj badić nema armaturu u grudnjaku ni gaće od pupka do koljena – onda košta pet milijuna eura.
Samo gornji dio. Donji dio dva milijuna. Jer ono, deset centimetara više rastezljive tkanine od sto posto NIKAD RAZGRADIVE plastike sigurno na svjetskom tržištu kotira k'o barel nafte. Još da je pritom riječ o kvaliteti koja odgovara cijeni pa da ti veći badići, kao skupi badići za mršavije žene, uspiju izdržat dulje od jedne i pol ljetne sezone + dva kupanja u hotelskom bazenu – ajde. Ali ne. Ovdje je skupoća porez na debljinu, a ne jamac kvalitete ili dizajnerski potpis.
I tako ja svake godine tamo negdje od tridesete (do tridesete sam se još uspijevala ugurati u viši rang standardnih konfekcijskih brojeva). U dvadeset trećoj godini borbe s pronalaskom odgovarajućeg badića, dakle, već sam pomalo ljuta i na rubu toga da osnujem stranku. Već imam i ideju za slogan. Kao onaj legendarni feministički: „Neću ruže, hoću ravnopravnost“, ovaj bi glasio: „Neću Ozempic, hoću badić!“
Ali ne bih se bunila ni na oboje.
