Nasmijala sam se u sebi jer sam znala da moram reći „ne“ i shvatila da je njeno pitanje živa manifestacija te teme u realnom vremenu, teme koja mi je previše bliska i bitna da odbijem. „Rado, ali nemam vremena“, odgovorila sam. „Ok, onda idući tjedan“, brzo smo se dogovorile.
Zašto ovo pišem? Zato što ona Ana prije deset godina ne bi rekla da nema vremena. Rekla bi „da“ i onda mrzila i sebe i urednicu i cijeli svijet dok bi u pola noći pisala o tome zašto ne može(mo) reći ne. Baš kao tolike druge žene, izgovaranje riječi „ne“ izbjegavala sam u širokom luku. Ako sam nešto morala odbiti, smišljala sam isprike i pisale iscrpne opise situacija koje mi ne dopuštaju da pristanem, inače naravno da bih, pa kakva bih ja to osoba bila kada bih jednostavno nekoga odbila? Kada bih bez suvišnih zašto, bez uvijenih odbijenica poput „ne mogu“, „nažalost moram to propustiti“ i slično, jednostavno rekla ne ili još gore – neću? Iako je većina nas s vremenom naučila da je „Ne.“ cjelovita rečenica koja ne traži dodatno proširenje, svejedno je teško izgovaramo ako nije umotana u celofan isprika.
Odrasle smo žene, s muževima, djecom, karijerama, lovom, kreditima... Kada tako suvereno žongliramo izazovima odraslosti, zašto nam je tako teško reći jedno obično - ne?
A kako ste se provele kada ste prvi put u životu odbile nešto napraviti, kada ste kao malo dijete rekle „ne“? Što se dogodilo kad je recimo drugo dijete u parku htjelo voziti vaš romobil, a vi ste ga odbili? Nećemo nikada doznati jer ja nisam bila tamo, a vi ste premale da se sjećate, no prilično sam sigurna da su majčine riječi zvučale otprilike ovako: nemoj biti sebična, daj mu romobil, kakva si to prijateljica, i on se želi voziti, zamisli kako bi se ti osjećala na njegovom mjestu, nitko se neće htjeti igrati s tobom ako ne budeš htjela dijeliti... U biti, zaboravite, ovo je scenarij koji se možda događa u sadašnjosti nekom neosviještenom roditelju (ako takvih još ima). U prošlosti je to jednostavno zvučalo „Izvoli mu dat romobil!“, bez dodatnih objašnjenja (znate, generacijo Z, postojala su vremena kada roditelji djeci nisu objašnjavali svoje postupke). Ako ste pak bile baš jako uporne u tome da ne date svoj romobil jer je vaš i vi se želite voziti za pet minuta i zašto biste zaboga davale nešto svoje samo zato što je netko to poželio, možda su vas doma čekale i batine, ili ne daj bože na licu mjesta, pred drugom djecom. Da vas se dobro posrami i nikad vam više ne padne na pamet drugoj osobi reći ne. Ni za što. Batine su bile čaroban „dva u jedan“ jer su vas uz to naučile i da se ne suprotstavljate autoritetu, kao i da je normalno da vas osoba koja vas voli zlostavlja. Zvuči poznato?
Tako to krene pa se preslika na sve sfere života.
Nije naravno dovoljno da ste jednom bili kažnjeni za „nesuradljivost“ (taj strašan krimen za koji će mnoge žene odgovarati i u odrasloj dobi, na sudu). Postavljanje granica – a „ne“ je upravo to, granica, crta čijim prelaskom idete protiv sebe – moralo je biti opetovano zabranjivano i kažnjavano da biste od toga odustali. Neka djeca nisu nikad odustala pa smo ih zvali „zločesta“. Kad smo već kod zločestih, koliko puta ste čule “Budi dobra”? Tisuću? A “Kako se osjećaš?” Vjerojatno nula. Što ti želiš? Isto nula. Čak i kod elementarnih stvari poput hrane. Tko te pitao šta i koliko želiš jesti, jest ćeš šta je skuhano i pojest ćeš sve sto je tanjuru. Općenito, u prosječnom se balkanskom kućanstvu provođenje slobodne volje djeteta nije baš nagrađivalo. A koju su nam poruku slali klasici poput „dok god živiš pod mojim krovom, bit će kako ja kažem“? Onu da nije bitno što mi želimo, da naš mir ovisi o drugima i da nam je bolje da im ugodimo ako želimo živjeti mirno u vlastitom domu.
Budi pristojna, nemoj biti sebična, slušaj šta ti se kaže, pozdravi susjede... Mogla bih u nedogled sa svim briljantnim „uputama za život“ koje su nas učile samo tome da naše želje i potrebe nisu bitne, da naša sreća ovisi o drugima i da su drugi mjerilo naše vrijednosti. A ako su drugi mjerilo naše vrijednosti i uvjet našeg mira i sreće, teško da ćemo im reći ne. Mogli bi se naljutiti i misliti da nismo „dobre“, a to se nipošto ne smije dogoditi. Ako ugodimo roditeljima, ako budemo dobre u školi, ako sva rodbina i prijatelji kažu kako smo mi super jer smo poslušne, nitko na nas neće vikati, nitko nas neće tući. Ako ugodimo drugima, oni će nas voljeti i bit će nam dobro. Dobra i poslušna bile su glavni atributi djevojčice koja „vrijedi“. I tako je nastala žena koja ni s 50 godina u guzici ne može reći ne da ne bi ispala nedobra i neposlušna.
Ne možemo reći ne jer ne možemo živjeti s idejom razočaranja druge osobe. Ne možemo reći ne jer sami sebe volimo samo kad nas drugi vole, kad im ugađamo. Ne možemo reći ne jer se sami sebi sviđamo samo kad to sviđanje vidimo u očima druge osobe zato što smo udovoljili njenim zahtjevima, makar to bilo na našu štetu. Ne možemo reći ne jer ne možemo živjeti sa spoznajom da nas druga osoba možda neće voljeti, da će misliti da smo loši, sebični ili što već. Mislim, normalno je da se želimo svidjeti drugima. Pripadanje kolektivu je prirodna ljudska potreba; uostalom, izopćenje iz kolektiva bi davnih dana značilo sigurnu smrt. Ali moramo se moći svidjeti drugima onakvi kakvi jesmo. Autentični, čvrsto stojeći na svojim granicama. Oni koji nas vole, poštovat će naše granice.
Oni koji nas vole samo kad kažemo „da“ svim njihovim željama i potrebama nas ionako ne vole, nego iskorištavaju.
Ne možemo reći ne jer nismo naučili kako se to radi. Kako ne biti servilna, a opet biti zadovoljna sobom, lekcija je koje mnoge žene nauče tek u srednjim godinama. Kažu da to ima veze s padom estrogena. To ne znam, ali jedno znam - pustite spa vikende, masaže vrućim kamenjem i ostalo. Mislim, dobri su oni za uživanje i opuštanje, ali reći „ne“ kad nešto ne želimo je jedini istinski self-care. „Ne“ znači zauzeti se za sebe. „Ne“ je odbijanje svega što nam ne čini dobro. „Ne“ je postavljanje zdravih granica. „Ne“ je čin ljubavi prema sebi. Prakticirajmo ga češće.
