Američki san je mrtav, živio američki san. Nije to izravan citat iz knjige „Rekvijem za američki san“ koju potpisuje Noam Chomsky, no ovaj dramatični uzvik, čiji korijeni potječu s francuskog dvora, adekvatno sumira sada već ustaljeno pesimističnu i skeptičnu društvenu klimu. Američki san, onaj u obliku medijske predstave i mita sreće, u kolektivnu je svijest čovječanstva uspješno ugrađen prije gotovo stotinu godina.
Međutim, jaka vjera da će isključivo rad, požrtvovnost i poštenje na kraju balade rezultirati sretnim životom u jednakosti, kućom u cvijeću, sretnim brakom i djecom već je nekoliko godina za neke samo mit. Stari ideali, koje je svijetom proširio kulturni imperijalizam, danas su rasuti kao polomljena keramika kojom je popločen put do anarhije. Moda nerijetko izbjegava suočavanje s takvim stanjima pomoću glamuroznih i nadrealnih kolekcija, no ponekad nam veću pažnju zaokupe oni koji taj mrak prigrle i transfiguriraju ga u nešto impresivnije.
Malo je dizajnera koji se usude pogledati u ponor palih civilizacija a da ih to istodobno ne uplaši kada uoče paralele s našom. No kako nam govori sama povijest, porušeni komadi jedne civilizacije su od početka vremena postajali građevinski materijali za rađanje nove utopije koju jednog dana čeka ista sudbina. Isti je slučaj s polomljenim američkim snom i ambicijama. Stari, tradicionalni i heteronormativni ideali savršenog života se danas odlamaju u cigle koje su sastavile novi pojam sreće. Taj san danas izgleda kao isklesani šezdesetogodišnji Amerikanac crne kose i još crnje odjeće koji je u otvorenom braku s misterioznom ženom crnih prstiju i zlatnih zubi kojoj nitko ne zna pravu dob.
Rick Owens, punim imenom Richard Saturnino Owens, jedan je od onih dizajnera koji je svoj život i karijeru izgradio na metafizičkim ruševina svojih i tuđih ideala. Dok je talent za krojenje i konstrukciju odjeće naslijedio od majke, afinitet prema anarhizmu izazvao je strogi otac zbog kojeg je upisan u katoličku školu zatvorenog tipa. Dok je najveći problem predstavljao izostanak vlastite kontrole i samostalnosti, koncept katoličkog tumačenja onostranog je Owensa inspirirao na više od jednog načina, što je vidljivo u njegovu radu od samih početaka.
Slobodu od vlastita oca pronalazio je isključivo u neprestanom iščitavanju knjiga o povijesti, filozofiji i sociologiji, što je Owensov um od najranije dobi bacilo u razmišljanja o religiji, egzistenciji i ljudskoj smrtnosti. Možda ovdje igra ulogu i činjenica što je rođen u znaku Škorpiona koji fascinira istodobnom zatvorenošću i otvorenošću te interesima za mračne strane ljudskog iskustva.
Sve su te teme prisutne u njegovu radu. Seks, smrt, moć, kontrola i bezvlađe samo su neki od motiva koji se mogu prepoznati u njegovim isprva minimalističkim radovima. Iako je u doticaju sa svijetom mode još od osamdesetih, njegova je prva službena kolekcija bila za proljeće 1998. pod nazivom Monsters. Nije imala prezentaciju u obliku revije, nego su njegovi rani komadi fotografirani na osebujnim osobama iz raznih supkultura tadašnjeg Los Angelesa. Što zbog manjka sredstava, što zbog njegova odlučnog odbijanja svakodnevnog, normalnog i tradicionalno lijepog. Istog se trenutka vidjela njegova sposobnost konstruiranja na haljinama kosog kroja, njegove kožne jakne su od početka bile hit, a većinu jeftinih materijala sa svojih početka je jedinstvenim načinom obrade podigao na puno veći nivo.
Iako nije bio prvi koji je kreirao na takav način te su njegovi rani radovi često uspoređivani s kolekcijama Ann Demeulemeester, Yohjija Yamamota i Helmuta Langa, Owensov avangardni minimalizam je od početka isijavao jakom simbolikom. Njegovi su krojevi govorili umjesto njega. To je još 1994. zapalo za oko Charlesu Gallayu, vlasniku trgovine koja je među prvima u Los Angelesu prodavala rane radove Giannija Versacea, Thierryja Muglera i Claudea Montane. Gallayu se tada rizično ulaganje u Owensa itekako isplatilo, a upravo je u njegovu izlogu Owensove komade uočio Andre Leon Talley, modni urednik američkog Voguea, koji je uvjerio Annu Wintour u njegov potencijal. Američki Vogue je potom sponzorirao Owensovu prvu službenu reviju za proljeće 2002. na njujorškom tjednu mode.
Owensov svijet je svijet za sebe. Iako je velika figura i zvučno ime u svijetu mode više od dvadeset godina, istodobno kao da i nije dio njega. Njegov je rad vječna borba između antike i avangarde, između nasilnog ega i konformizma. Pojava istih oblika i silueta u kolekcijama za muškarce i žene je odrješito odbijanje rodnih normi i pogled u jedinstvenu, androginu budućnost.
Owens se, bez obzira na to, redovito igra konceptom tradicionalne senzualnosti i tjelesnosti, posebice u kolekcijama za jesen 2015. gdje su određeni komadi otkrivali intimu modela te onom za proljeće 2016. kada su modeli nosili jedni druge kao simbol feminizma i majčinstva.
Iako ga zbog svog ponekad okultnog ritualizma kolokvijalno prozivaju „mračnim vladarom mode“, njegovi radovi uvijek imaju važnu poruku, često pozitivnu i društveno odgovornu.
Religijsko i okultno se uvijek proteže kroz njegove kolekcije, lokacije te imena kolekcija. Vjerovanja drevnog Egipta, arhitektura mezopotamijskih civilizacija, prerađena estetika aztečkih svećenika i praznovjerni amuleti pračovjeka samo su neki od bezbroj motiva koji inspiriraju Owensa. Ipak, njegove religijske fiksacije, koje koristi u svrhu avangardnog anarhizma, najčešće se pronalaze u odjeći katoličkih svećenika - prenaglašene siluete u obliku svećeničkog ogrtača, modni dodaci koji se referiraju na redovnice, dugački pojasi redovničkih habita u ulozi pojasa na hlačama, pokrivala za glavu inspirirana papinskom mitrom. Ove reference redovno provociraju i prozivaju status quo, posebice kada ih poveže s bondage i restriktivnim oblicima, no nikada ne pretjeruju do točke vrijeđanja. Rickov mrak je, ipak, donekle pristojan.
Put kroz portal koji vodi do Owensove genijalne dimenzije ne bi bio moguć bez Michèle Lamy, njegove u istoj mjeri poznate i mistične poslovne partnerice i supruge. Dok će nekima njihov brak koji traje gotovo dva desetljeća biti šokantan, posebice zbog činjenice što ih je u devedesetima upoznao Rickov tadašnji partner, on ima potpunog smisla u svoj svojoj naizglednoj bizarnosti. Ako ćemo vjerovati u koncept srodnih duša koje su u prošlom životu čvrsto odlučile da će se ponovno susresti u idućem, Michèle i Rick bi vjerojatno bili najpoznatiji primjer toga. Poput njegovih kreacija, ovaj poslovni i privatni odnos je odavno obesmislio granice seksualnosti, međuljudskih odnosa i onoga što društvo smatra prihvatljivim.
Michèle Lamy je žena za koju bi se reklo da je proživjela bezbroj života. Dobro poznata modnim insajderima i veliki šok za autsajdere, Lamy je od rođenja bila povezana s modom. Njezin je djed izrađivao modne dodatke za Paula Poireta, jednog od najpoznatijih francuskih modnih dizajnera. Studirala je pravo, a nakon studija je nekoliko godina radila prije nego što se preselila u Los Angeles. Ondje je pokrenula vlastitu liniju odjeće i dodataka te imala trgovinu i malu tvornicu. Osim toga, bila je plesačica, pjevačica, producentica te je početkom devedesetih zaposlila tada još nepoznatog Ricka Owensa kao krojača. Lamy je brzo shvatila da s Owensom ima pravi talent u rukama te je nedugo nakon toga započela njihova poslovna suradnja koja je stvorila Owensov brend.
Rijetkost je vidjeti nekoga kako u stvarnom vremenu kontinuirano kreira vlastiti svemir, no Owens i Lamy su u tome uspjeli.
Njihov stil je nepogrešiv, mješavina je grube sirovosti i elegancije, nomadizma i visoke gotike koja čini vrstu kreativne destrukcije na kojoj im zavidi cijela modna industrija i šire. Njih dvoje se, jednostavno rečeno, savršeno nadopunjuju. Lamy je kreativna sila sama po sebi. Zadužena je za dizajn i proizvodnju veoma cijenjenog namještaja Rick Owens, koji seže od dnevnih kreveta od mat crne šperploče, brutalističkih mramornih stolica do klupa od čeličnog okvira s jastucima prekrivenim devinom dlakom.
Upravo je zbog njih dvoje Rick Owens kao brend još zanimljiviji, od početka privlačan širokim masama, a svoje kupce pronalazi u svim mogućim demografskim skupinama. Od starije populacije koja cijeni kvalitetne materijale i bezvremensku izradu, preko svijeta glazbenika i glumaca koji uvijek mogu računati na upečatljiv komad pa sve do najobičnijih ljudi koji možda i ne prate modu, ali u Rickovim komadima vide nešto posebno.
To je potpun i jedinstven svemir koji, neovisno sviđao se nekome ili ne, fascinira svojom tamom i misterijem koji obavijaju iznenađujuće duboke, intelektualne teme. Svaki Owensov komad skriva priču koja svojim otkrivanjem nerijetko šokira, uveseljava ili rastužuje. Dodamo li tome da su Rick i Michèle među rijetkim primjercima u modnoj industriji koji i dalje imaju većinsko vlasništvo nad brendom te potpunu kontrolu nad proizvodnjom i distribucijom, nije čudno što sve više ljudi želi pripadati takvom jedinstvenom svemiru nošenjem njegove odjeće.
Owens i Lamy imaju vjernu i veliku bazu obožavatelja koji se međusobno povezuju po pitanju mode, estetike i ideala. Na mnogim društvenim mrežama postoje zatvorene grupe prepune kupaca, kolekcionara i obožavatelja koje spaja ista stvar – ljubav prema ovoj izvanzemaljskoj estetici. Owens nerijetko svoju modu opisuje kao oklop, a svoje vjerne kupce kao pripadnike proširene obitelji. Dok ćemo odmah sa stola skloniti razne teorije zavjere o potencijalno opasnom modnom kultu, treba istaknuti jednu iznimnu činjenicu. Svaka modna kuća na svijetu bi sigurno ponudila nezamislive cifre kako bi imala barem dio ove količine vjernosti jednom brendu.
Čini se da je Rick Owens jedini dizajner današnjice koji je uspio ostvariti taj naizgled nedostižan, neotribalistički san. Kako im je to pošlo za rukom? Razloga je puno, poput fenomenalnih i konzistentnih kolekcija, izbjegavanja tradicionalnih marketinških strategija i obožavatelja iz svijeta hip-hopa i rapa, no prije svega stoga što njihov stil života nije teško emulirati. Odnosno, vrlo je težak, ali to ovisi od osobe do osobe. Rickova privatna odjeća i njegove kreacije su, koliko god se možda činilo apsurdno, iznimno osobne i proizlaze iz njegovih iskustava. Michèle Lamy tome svemu dodaje dobru dozu realne magije.
Magije koja se zapravo sastoji od potpune iskrenosti prema sebi i drugima, bez obzira na križeve iz prošlosti te usmjerenost na mijenjanje sebe i svijeta nabolje. Michèle i Rick nisu mračni čarobnjaci koji su raznim ritualima došli do bogatstva. Možda je jedini ritual koji im je pomogao doći do njihova neotribalističkog, naizgled okultnog američkog sna novog doba – radikalno prihvaćanje samih sebe.
