Danas službeno kreće još jedan Tjedan mode u Londonu, a sigurno ste primijetili kako se oko istog već neko vrijeme ne stvara onaj buzz na koji smo godinama navikli. London je desetljećima bio kolijevka avangarde i mladenačke subverzije u modi. Od Vivienne Westwood i punk pokreta do Alexe Chung i estetski nekonvencionalnog stila s početka 2000-tih, britanska prijestolnica bila je sinonim za inovativnost. Međutim, posljednjih nekoliko godina Tjedan mode u Londonu ostao je u sjeni New Yorka, Milana, Pariza, pa čak i Kopenhagena. Kako se to dogodilo i koji je pravi uzrok slabljenja dominacije neukrotive britanske modne scene?
Od eksperimenta do marginalizacije
Londonski Tjedan mode (LFW) tradicionalno je bio platforma za mlade i neafirmirane dizajnere koji su kroz njega stjecali globalnu prepoznatljivost. Imena poput Alexandera McQueena i Johna Galliana upravo su na londonskoj modnoj pisti započela svoj uspon do zvijezda. Sve je zapravo počelo 1983. kada je osnovan British Fashion Council, a prekretnica je bila kada je PR stručnjakinja Lynne Franks odlučila stvoriti jedinstveni prostor za sve revije. Inspirirana konceptom šatora iz Milana i Pariza, pronašla je lokaciju ispred Commonwealth Instituta (današnjeg Design Museuma u Holland Parku). Od 1984. interes za sudjelovanje na Tjednu mode u Londonu, kako dizajnera, tako i brojnih sponzora, naglo je porastao, pa je britanska ready to wear moda konačno dobila globalnu pozornicu i zauvijek promijenila igru na međunarodnom tržištu. Ipak, u posljednjem desetljeću, mnogi od najvažnijih britanskih dizajnera prešli su na prezentaciju svojih kolekcija u Parizu ili Milanu, gdje je danas puno veća medijska prisutnost, infrastrukturna podrška i financijska stabilnost.
Jedan od glavnih razloga ovog pomaka leži u financijskim izazovima. Održavanje revije u Londonu postalo je znatno skuplje, a uz rastuće troškove proizvodnje i logistike, dizajneri traže platforme koje im omogućuju širu globalnu vidljivost. Pariz nudi prestiž i međunarodnu medijsku pokrivenost, dok Milano pruža komercijalnu stabilnost kroz suradnju s moćnim luksuznim konglomeratima.
Brexit i njegov utjecaj na britansku modu
Politički faktori također su odigrali ključnu ulogu u slabljenju utjecaja Londona na globalnoj modnoj sceni. Nakon Brexita, britanskim dizajnerima postalo je teže izvoziti svoje proizvode u Europu zbog novih carinskih barijera, administrativnih komplikacija i povećanih troškova. To je osobito pogodilo male, neovisne brendove koji su se oslanjali na europsko tržište kako bi osigurali održivost. Istodobno, mnogi međunarodni urednici, kupci i influenceri suočili su se s administrativnim preprekama pri dolasku u London, što je dodatno smanjilo globalnu prisutnost i interes za LFW.
Još jedan od faktora koji je doveo do pada prestiža londonskog Tjedna mode je odlazak etabliranih dizajnera. Brendovi poput Victorije Beckham i Burberry, koji su godinama bili oslonac LFW-a, sve više usmjeravaju svoje prezentacije prema internacionalnim tržištima, a mladi talenti, poput Grace Wales Bonner ili Martine Rose, često biraju alternativne platforme ili digitalne formate. Odsutnost velikih modnih kuća poput Jonathana Andersona ostavlja prazninu u kalendaru LFW-a i smanjuje njegovu atraktivnost za medije i publiku. Dok Tjedan mode u New Yorku uspijeva privući pop-kulturne ikone i sponzore, a Pariz i Milano osiguravaju prisutnost luksuznih modnih divova, London se oslanja na eksperimentalne pristupe i inovativne formate, no to nije dovoljno za održavanje globalnog prestiža.
Može li se londonska modna scena oporaviti?
Unatoč izazovima, London još uvijek ima potencijal za povratak na vrh. Britanska modna industrija poznata je po svojoj kreativnosti i spremnosti na rizik, a institucije poput Central Saint Martins i London College of Fashion nastavljaju proizvoditi dizajnere s vizionarskim pristupom. Nadalje, postoji i nekoliko inicijativa poput "BFC NEWGEN" programa koji pružaju financijsku podršku mladim talentima, a sve je veći naglasak na održivosti, što bi moglo biti ključno za budući razvoj.
Tu su i etablirana imena poput Di Petsa, Dilare Findikoglu, Simone Roche, Roksande Ilinčić, te Nensi Dojake koja još itekako imaju što ponuditi Londonu. Također, veći fokus na digitalne formate i inkluzivnost može privući novu generaciju modnih entuzijasta i vratiti London na modnu mapu svijeta. Za sada, Tjedan mode u Londonu ostaje intrigantan eksperiment - platforma koja pokušava balansirati između avangarde i izazova suvremenog modnog tržišta.
