Probudila sam se na psihičkom dnu. Kombinacija postblagdanskog bluesa, grozne južine i deset dana ležanja zbog bolesti rezultirala je jednim od najgorih psihičkih stanja u kojima sam ikada bila. Buđenje noću definitivno nije pomagalo jer se tada svaka crna misao množi s tisuću. Iako znam da su misli samo to – misli, a ne stvarnost, iako znam da će proći kakve god da jesu (baš kao i osjećaji), potpuno su me preuzele. Shvatila sam da proživljavam svoju osobnu inačicu Blue Mondaya, iako je bio Tuesday, i htjela sam napraviti nešto da si pomognem.
Prvo sam poduzela neke konkretne korake da riješim situacije koje su me mučile, no to nije bilo dovoljno. Ionako nije problem u onome što nam se događa, već u tome kako mi to doživljavamo, a ja sam sebe u tom trenutku vidjela kao najveći ljudski failure koji je ikada hodao Zemljom (malo dramatiziram, ali ne previše). Kako se moj unutarnji kritičar i ja poznajemo već dugo, imam provjerene metode kako ga utišati; ovaj put to je bio razgovor s ljudima koji me vole i nisu tako strogi prema meni kao ja sama. Zvuči jednostavno, ali nije. Otvoriti se do kraja drugim ljudima i izreći da se osjećamo kao šaka jada traži jednu razinu ranjivosti na koju naša #lovemylife generacija baš i nije spremna. Onda patimo u samoći i bude nam još gore.
Ja sam odlučila podijeliti svoju brigu i tugu s prijateljima. Prva osoba s kojom sam razgovarala mi je ponudila konkretnu pomoć. Iako to nije nešto što će se sutra realizirati, bilo mi je veliko olakšanje jer sam osjetila da nisam sama u svojoj muci, da imam „selo“ koje će mi držati leđa. Druga osoba mi je rekla: „Pa naravno da si loše. Koji bi normalan čovjek bio dobro nakon povratka iz La-La-Landa božićnih lampica, poklona, kuhanog vina i tuluma?“. Pa nitko, ali kad od sebe očekuješ da možeš sve (ja), teško se miriš sa spoznajom da si samo čovjek, sa svim ograničenjima koje to nosi. Ipak, suočena sa zdravorazumskim argumentima, priznala sam da je tome zaista tako i da je normalno da se osjećam loše, a čim sam prihvatila da je normalno da se osjećam loše, počela sam se osjećati bolje. Do definitivnog dizanja glave iznad vode me dovela treća osoba, moja divna prijateljica koja me podsjetila što sam sve u zadnjih nekoliko godina napravila, iz kakvih sam kriza izišla i da sve što proživljavam uopće nije fail, nego jedan normalan ljudski život.
I tako sam se promjenom perspektive vratila u psihičku normalu i postavila sama sebi pitanje – zašto si zapravo ne damo da budemo loše?
Mislim, naravno da se nitko ne želi osjećati loše, uvijek je bolje biti sretan nego nesretan (pozdrav Grunfu), ali zašto toliko bježimo od loših dana ako znamo da su oni sastavni dio života? E, upravo u tome je problem. U iluziji da postoji život u kojem si neprestano sretan i da je tvoja greška ako ga (još) nisi uspio ostvariti.
Živimo u doba emocionalnog perfekcionizma. Ne dopuštamo sebi loše osjećaje, ne pokazujemo ih drugima i vjerujemo da postoji neka točka u životu u kojoj ćemo doživljavati samo dobre osjećaje. Uostalom, Internet je pun coacheva različitih profila koji prenose samo lijepe trenutke iz svog života kako bi vam plasirali priču da postoji savršenstvo, da oni žive to čemu vi težite i da vas samo nekoliko stotina ili tisuća dolara uloženih eto baš u njihov tečaj dijeli od toga da to savršenstvo i dosegnete. Ali to je samo priča. Naravno da neki ljudi žive bolje, a neki lošije. Ne kažem da ne treba stremiti boljem životu, naprotiv, i sama to radim. Ali ne postoji ta točka koju ćete kao čovjek doseći u kojoj će vas zaobići baš svi zemaljski problemi. Ako ništa, svi ćemo izgubiti neku voljenu osobu i tugovati zbog toga. Ni jedan čovjek njih nije bez problema i bez loših dana, uključujući i sve ljude koji se bave vođenjem drugih ljudi prema sretnom životu. Ako vam se čini da netko stalno živi savršen život, to je vjerojatno zato što ga ne poznajete dovoljno dobro.
Da bi postojala sreća, mora postojati nesreća. Kako bismo inače sreću prepoznali?
Neko hipotetsko stanje trajne sreće postalo bi upravo to - trajno stanje - i onda, paradoksalno, ne bismo u njemu bili sretni. Zato vam neću davati savjete kako preživjeti Blue Monday, nego vam želim reći da danas imate pravo biti blue. Vraćate se u svakodnevicu koja gotovo nikome nije raj na zemlji. Da se ne lažemo, sama činjenica da se sa skijanja vraćate u ured dovoljna je da rastuži čak i one koji baš jako vole svoj posao. Svakodnevni život nije pjesma. On je skup dobrih i loših trenutaka, a ovih loših je, u pravilu, ipak manje za vrijeme praznika. Ako ih i imamo, utješimo se čašom kuhanog vina na Adventu, pjenušcem na partiju ili cjelodnevnim gledanjem Netflixa ispod dekice.
Emocionalni perfekcionizam je neprijatelj naše sreće. On nas sputava da svoje probleme podijelimo s drugim ljudima i tako doznamo da i oni trpe neku bol. Sprečava nas da dobijemo njihovo suosjećanje, a upravo je suosjećanje ono što će nam pomoći da se osjećamo bolje. Svi ljudi imaju probleme. Naravno, ako smo u lošem psihičkom stanju, trebamo potražiti pomoć. Prijateljsku, stručnu, koja god nam treba, zavisi o težini loših osjećaja. Ali nemojmo se bičevati što ne uspijevamo uhvatiti jednoroga. Savršenstvo ne postoji. Ni jedno stanje na svijetu, pa tako ni emocionalno, nije trajno. Sve se u prirodi odvija u ciklusima pa tako i naše raspoloženje. Trajno stanje se dosiže jedino u trenutku smrti. Činjenica da smo loše raspoloženi zapravo znači jednu jako lijepu stvar - da smo živi. I da će ponovo doći dan kada ćemo u svom životu uživati. Možda već sutra.
