Ni ovaj put nije iznevjerila; pastelno ljubičasta naslovnica romana „Intermezzo“ estetski aranžirana pored biljke sličnih tonova u kratkom je roku rezultirala s nekoliko lajkova i odgovora na story. Peak millennial content, hvala lijepo.
Irska spisateljica Sally Rooney nedavno je objavila četvrti roman koji je u svjetskim razmjerima već prozvan „savršenim“ (The Guardian“). A puno prije nego što je „Intermezzo“ uopće objavljen krajem rujna, društvene su mreže bile pune sadržaja o njemu i autorici, od Instagrama, BookToka pa sve do paparazzi snimaka Sarah Jessice Parker koja čita roman na snimanju nove sezone serije „And Just Like That“. Izabrani novinari, kritičari, influenceri i slavni, naime, dobili su svoj primjerak prije službenog objavljivanja knjige pa se hype stvarao mjesecima. Nakon što sam obavila svoju dužnost održavanja reputacije cool djevojke koja čita cool knjige i objavila Rooney na Instagramu, poznanica mi se javila u inbox da se požali kako je rezervirala „Intermezzo“ u svojoj knjižnici, ali je „deveta na redu“. I moj primjerak već je rezerviran za nekoliko prijateljica i kolegica s posla koje su zamolile da ga posudim nakon što ga pročitam.
Knjige Sally Rooney statusni su simbol, piše Madeline Diamond za Esquire povodom objavljivanja „Intermezza“, a isto je napisala Constance Grady na Voxu i to prije pet godina, nakon izlaska „Normalnih ljudi“, u tekstu znakovita naslova: „Kult Sally Rooney“. Za one koji nisu fanovi, već ovi pojmovi mogli bi izazvati negativne konotacije, i s razlogom.
Irska spisateljica dosad je bila nazivana „Salingerom za Snapchat generaciju“ i „Jane Austen prekarijata“, njezina djela „chick litom za ljude s doktoratom“, dok čitanje njezinih knjiga jamči status „književne it djevojke“. Rijetko je koja autorica imala takav utjecaj na kulturu na globalnoj razini kao 32-godišnja Rooney; „nijedan muški pisac ne može dobiti toliko pozornosti, baš kao što nijedna muška pop zvijezda ne može monopolizirati razgovor kao Taylor Swift“, piše B.D. McClay za The New York Times. Iako je kritičari vole, mnogi se pitaju zašto je Rooney, zapravo, toliko popularna? Kako je uspjela pokoriti književni svijet prije 30.? Je li moguće da spisateljica – žena, pri tome još i tako mlada – može pisati tako dobro i imati široku bazu obožavatelja i obožavateljica diljem svijeta? I naravno, ono što se zabezeknuti, mahom muški kritičari pitaju, je li to stvarno tako dobro?
Popularnost Sally Rooney nije slučajna niti se dogodila u društveno-političkom vakuumu. Ona svakako nije jedina ni prva, a vjerojatno ni najbolja spisateljica koja je u posljednjih pet do deset godina stvorila iznimne romane o svojoj generaciji koji su doživjeli uspjeh kod kritičara i publike. Njezinoj su popularnosti doprinijele i televizijske adaptacije prva dva romana, „Razgovori s prijateljima“ i „Normalni ljudi“, koje su bile iznimno uspješne. No, književni uspjeh duguje činjenici da je u svojim djelima na cjelovit način uspjela pogoditi zeitgeist, duh vremena, i bez pretencioznosti ili osuđivanja zapisati iskustva svih nas koji smo se suočili sa stvarnim svijetom odraslih u vrijeme najveće financijske krize u stoljeću. U trenutku u kojem se sve vrijednosti na kojima su nas roditelji odgajali raspadaju pred nama, kao i šanse da ćemo ikad moći kupiti stan ili osigurati financijsku stabilnost bez pomoći roditelja, istovremeno smo se morali suočavati i s intimnim krizama. Ostavljeni na milost i nemilost kasnog kapitalizma, jedva smo uspjeli detektirati kako je upravo društveni okvir snažno utjecao na naše odnose s prijateljima i ljubavnim partnerima.
U „Divni svijete, gdje si?“ Rooney kao usputno piše kako je jedna od dvije glavne junakinje tog ljeta bila na nekoliko oproštajnih tuluma prijatelja i poznanika koji su se masovno iseljavali uz Dublina jer više nisu mogli priuštiti život u metropoli. U kontrastu s time, njezina najbolja prijateljica, jako uspješna spisateljica, odlazi iz grada na selo zbog duševnog mira. U „Normalnim ljudima“ Marianne i Connell prekidaju jer si on ne može priuštiti ostati u Dublinu preko ljeta – za razliku od nje, koja živi u obiteljskom stanu, a ne želi je moliti da se preseli kod nje. To nije samo crtica o nedostatku kvalitetne komunikacije između njih dvoje, nego u potpunom izostanku razumijevanja za koje nitko od njih nije kriv, barem ne svjesno, nego je proizvod njihovih životnih okolnosti.
Neki su kritičari tek nedavno „otkrili“ da se njezina djela mogu čitati kroz marksističku teoriju, iako je Rooney otvoreno govorila o svojim lijevim uvjerenjima od samoga početka karijere.
O njima nije eksplicitno pisala pa je neiskusnim čitateljima to možda promaknulo: „Normalni ljudi“ na prvo čitanje samo su još jedan ljubavni roman, a „Intermezzo“ priča o tuzi i odnosu između dva brata. No, ono što čini njezine romane dobrima i vrijednima dobivene pozornosti upravo je društvena i kontekstualna kompleksnost naizgled jednostavnih rečenica i ne pretjerano ambiciozne radnje.
Ne imajući ovo na umu, mnogi su kritičari u početku odbacivali Rooney, i to ne na temelju čitanja njezinih djela, nego zahvaljujući činjenici da ih je napisala djevojka od 27 godina, tek izašla s fakulteta. Što bi ona mogla znati o životu, pitaju se (mahom muški) kritičari, oni koji s oduševljenjem dočekuju romane muških pisaca doslovno o bilo čemu, pa i o istim temama o kojima piše Rooney. Jer, kako ističe Maša Grdešić u eseju „Disciplina emocija“ objavljenog u knjizi „Zamke pristojnosti“, jedna je stvar kad žene pišu autofikciju, a sasvim druga kad to rade muškarci. Jer kritičari su svojedobno proglasili Rooneyjina djela priglupima i površnima, dok je Karl Ove Knausgard slavljen kao heroj jer piše o svom privatnom životu.
Pri tome, dakako, Sally Rooney već godinama uporno ponavlja kako ona ne piše autofikciju, odnosno da likovi i njihove priče u njezinim romanima nisu bazirani na njezinom životu, nego su u potpunosti fikcionalni, što je za autorice praktički nečuveno u svijetu književnosti. Istovremeno, kad pišu o svojim iskustvima, to je automatski označeno kao „ženska književnost“, pojam koji je u svojoj srži derogativan, jer nije univerzalan – kao pojam „muška književnost“, ili bilo što „muško“, kad smo već kod toga. Žensko je još uvijek drugo i drugotno jer se razlikuje od polazišta – od muškoga. Tako je u društvu, pa i u književnosti i cijeloj kulturi.
Žene su od malih nogu naviknule na to da se uživljavaju u muške priče i poistovjećuju s muškim likovima. Posebno se to odnosi na generaciju milenijalaca, odnosno milenijalki, kojoj pripada i Sally Rooney – nazivaju je prvom velikom milenijalskom spisateljicom. Nismo imale puno izbora, sadržaj je bio ograničen i uglavnom su ga radili dečki. Naučile smo tako čitati knjige o muškarcima i pronalaziti nešto za sebe u njima, kao što smo naučile čitati ženske likove koje su pisali muškarci, cijelo se vrijeme pitajući u sebi kako da postanemo takve žene, kako da ostvarimo tu fikciju. Tek smo kasnije shvatile da ne trebamo pokušavati oživjeti muške fantazije.
Obrnuta situacija ne funkcionira; muškarci, nenaviknuti na drugačiju perspektivu, potpuno su nezainteresirani za priče o ženama, žensku perspektivu, označujući sva djela koja su žene pisale ili izvodile, odnosno u kojima su žene i njihove priče u prvom planu, apsolutno nezanimljivima. Pa iako muškarci još uvijek drže najveći udio moći u književnosti i kreativnim industrijama, to se polako mijenja. Žene su sve obrazovanije i čitajući više od muškaraca, odnosno više konzumiraju kulturu, kako „visoku“, tako i popularnu. Sve manje ih zanimaju muške perspektive jer svakim danom postoji sve više sjajnih ženskih priča koje govore o našem iskustvu; žena koje su starije ili mlađe od nas, koje su manje ili više sretne, čije je iskustvo gotovo jednako našemu ili sasvim drugačije od njega.
Recite mi, što meni o životu može reći iskustvo muškarca u kasnim 40-ima koji, unatoč profesionalnom i privatnoj stabilnosti i uspjehu te bogatom društvenom životu s puno kokaina i viskija, ne može pronaći zadovoljstvo i sreću - osim u naručju svoje 21-godišnje ljubavnice? Kako da vam to jednostavno kažem, dečki – stvarno me ne zanima.
Srećom, nove generacije djevojčica i djevojaka danas imaju izbor sjajnih ženskih likova u svim kreativnim sferama, od književnosti, stripa, televizije i filma. Odrastaju s raznolikim spektrom ženskih likova s kojima se mogu poistovjetiti, kao i sve većim brojem sjajnih autorica koje dokazuju da hype nije ništa loše i da se iza popularnosti zaista može skrivati kvaliteta.
Kad neki kulturni proizvod postane globalno popularan, ili preciznije, puno popularniji od drugih, sličnih proizvoda, imamo tendenciju pretpostaviti kako se radi o precijenjenom sadržaju. Ako je voli masa, onda ne može biti dobro. Tako je u slučaju Sally Rooney i njezinih knjiga, baš kao i u slučaju spomenute Taylor Swift s kojom uspoređuju irsku spisateljicu. Nazivanje baze obožavateljica „kultom“ ili „sektom“ već je viđen postupak koji za cilj nerijetko ima potkopavanje kvalitete nečijeg rada, a često se u središtu nalazi mlada, talentirana i uspješna žena, i to nije slučajno.
Naime, u ovom kasnom kapitalizmu svakodnevno smo izloženi sadržaju koji veliča gomilanje brze mode i jednokratne plastike dok planet doslovno gori. Navode nas da mislimo kako sve namirnice u hladnjaku moraju biti savršeno posložene u malene prozirne kutije, inače smo loše osobe koje žive u svinjcu. Svi smo uvijek ukusno našminkani, isfenirani i ne deremo se na svoju djecu nego prakticiramo „nježno roditeljstvo“ dok prolazimo kraj odraslih muškaraca koji se mole za ukidanje naših osnovnih ljudskih prava.
U svemu tome, da knjige 32-godišnje Irkinje koja je diplomirala književnost postaju statusni simbol malena je pobjeda koja pruža toliko potrebnu utjehu, kao i u njezinim romanima. Ne možemo uvijek računati na sretan kraj, ali možda ostanemo normalni ljudi.
