Puno su mi puta u životu rekli: prestani toliko misliti, opusti se. Uz nježni dodatak s pogledom u oči: Samo se opusti. Samo?Zvučalo je tako jednostavno. Ali ja kao da nikada do kraja nisam razumjela kako se to radi i što to uopće znači. Možda prihvatiti, imati povjerenja, popustiti kontrolu, otvoriti se, osloboditi se, prepustiti se, poslati sve k vragu. Ponekad sam taj svoj nedostatak opuštenosti shvaćala ozbiljno, kao konkretni problem koji zaista moram riješiti, jer ako se opustim, sve će sjesti na svoje mjesto i moj će se život konačno posložiti, u svakom svom segmentu, bez iznimke.
Neće više biti sumnji, strahova, loših slutnji, pogrešnih izbora, osjećaja da nešto propuštam, da se nalazim na pogrešnome mjestu, očekivanja najgoreg čak i kad se stvari kreću u dobrom smjeru.
S godinama se puno toga mijenjalo, završila sam dva fakulteta, napravila prilično uspješnu karijeru i recimo da sam našla svoje mjesto, koliko god da me nekad žuljalo, ali taj sveti „opusti se“ bio je konstanta, postao je kao neka mantra koju sam uzaludno ponavljala zajedno sa svima onima koji su mi ga nekad više, a nekad manje dobronamjerno upućivali. Opusti se, opusti se, opusti se. Ali zeznuto je to s tim imperativima, ima u njima nešto inherentno nalogodavno, neko moranje koje zastrašuje jer ti ne ostavlja mogućnosti. Pogotovo kada ne dolaze od tebe same, nego od drugih, koji su naravno u tome već uspjeli, a tvoja nemogućnost da ih izvršiš čini te manjkavom, nekako u zaostatku.
Jelena Kovačić
Drugi su već tamo, a ti nemaš pojma ni kako se tamo dolazi, u tu obećanu zemlju opuštenosti. Moraš se opustiti. Ne zvuči li to nekako paradoksalno? Nije li taj moraš u suprotnosti sa svime što bi opuštanje trebalo predstavljati? Kako da se opustim ako to moram napraviti? Svejedno sam, računajući na mogućnost neuspjeha (jer na neuspjeh uvijek možeš računati), vrijedno pokušavala. No kada bi kojim slučajem to žuđeno opuštanje i nastupilo, barem na trenutak, odjednom bi se pojavio neki „ali“. Ipak jedan „ali“ koji nisu izgovarali, ali su podrazumijevali, kao što se mnogo toga u životu prešutno podrazumijeva.
Opusti se, dobro izgledaš (ali vide ti se bradavice).
Opusti se, reci sve što misliš (ali biraj riječi).
Opusti se, imaš se pravo boriti za sebe (ali ne baš toliko glasno).
Opusti se, sve ćeš stići (ali moraš ispoštovati rok).
Opusti se, ako ti se sad ne da, ne da ti se (ali bilo bi dobro da dođeš).
Opusti se, popij još jednu (ali nemoj se baš oblokati).
Opusti se, ako ti se plače - plači (ali nemoj se osramotiti).
Opusti se, lupi šakom o stol ako treba (ali nemoj biti histerična).
Opusti se, samo polako (ali nemoj propustiti priliku).
Opusti se, takva si kakva si (ali trebala bi biti malo manje osjetljiva).
I tako unedogled. A „ali“ se mora ispoštovati. Pogotovo ako si žena. Opuštanje ipak nije bilo tako jednostavno. Postoje uvjeti, pravila, očekivanja u svijetu koji je jedno prilično nesigurno mjesto. Postoji puno tih „ali“, teško nam se praštaju pogreške, koliko god nas uvjeravali da se na njima uči, a najteže nam se praštaju godine. No godine su „greška“ koju ćemo sigurno napraviti. Dok ćemo se iz petnih žila truditi živjeti najbolje što možemo, istodobno se pokušavajući u svemu tome opustiti, starit ćemo. Tako to ide i tu se ništa ne može promijeniti
To zadnje „ali“ zvučalo je kao neka kletva koja se, naravno, ostvarila. Imam 43 godine, dakle neke su mi godine ipak prošle. Kad pogledam unatrag, bile su svakakve, vrlo intenzivne, ispunjene, gotovo nabijene. Po putu sam napravila neke greške, da budem iskrena, napravila sam ih mnogo, neke sam si oprostila, neke ne. Ali godine si nikad nisam imala potrebu praštati, kao da sam nekako intuitivno znala da rade za mene, da ću se upravo pomoću njih kad-tad opustiti, što god to značilo. Činjenica da prolaze bila je toliko neupitna da nije imalo smisla boriti se protiv nje. S opuštanjem je bilo nešto teže, to je bila prava borba, uglavnom nemušta i neuspješna, ali vrijeme nije marilo za nju. Prolazilo je i ostavljalo sve i svašta u prošlosti, ubrzavalo sadašnjost i obećavalo uvijek neku bolju budućnost. A onda mi je život ovo ljeto dobacio jednu lopticu iz prošlosti. Poslao me u studentski dom.
Posljednji sam put u studentskom domu boravila prije gotovo dvadeset godina. Imala sam 22 i kao studentica polonistike prijavila sam se na natječaj za semestralnu stipendiju u Poljskoj. Na natječaju smo prošle kolegica i ja. Jedna stipendija bila je u Varšavi, druga u Katowicama, odluku o tome koja gdje ide, trebale smo donijeti same. Obje smo, naravno, htjele u Varšavu, velika, široka prijestolnica nudila je toliko više od malih Katowica, a mi smo žudjele za mogućnostima. Nismo se mogle dogovoriti, i moji i njezini argumenti u korist Varšave bili su neoborivi, pa smo cijelu stvar prepustile u ruke sudbini. Ispisale smo imena gradova na dva papirića i onda izvlačile. Izvukla sam Katowice. Dvaput. Izvukla sam grad za koji nisam imala nijedan argument, ali morala sam se pokoriti toj odluci, ipak je bila sudbinska. Putovala sam vlakom preko Budimpešte s nekoliko kofera i torbi natrpanih hrpetinom stvari, knjiga, rječnika. Putovala sam satima, gotovo cijeli dan, osjetila sam svaki centimetar te udaljenosti. I kada sam napokon stigla, znala sam da sam daleko, daleko od kuće, od svojih, daleko čak i od sebe, barem onakve kakvu sam poznavala. Od Zagreba me dijelilo 750 kilometara. Bila je jesen, Katowice su bile mračne i, da budem skrena, bile su mi ružne. Srce Gornje Šleske, poljske industrij ske regije u kojoj je zrak bio natopljen nevidljivim česticama ugljena koje su se lijepile za sve - za ulice, za fasade, za odjeću, kosu, kožu. Bijeli veš nije bilo preporučeno sušiti vani jer bi u roku od nekoliko sati posivio. Trebalo mi je nekoliko dana da naučim disati taj zrak. Na kolodvoru su me dočekali jedan mlađi muškarac i jedna djevojka, ne sjećam se kako su se zvali, došli su sa zadatkom da me odvedu u studentski dom, nikada ih poslije nisam vidjela. Izlazili smo s parkirališta kolodvora, ja sam pomalo izbezumljeno gledala grad koji se preda mnom otvarao i kojeg sam se zapravo nekako instinktivno bojala (onako kako se bojimo stvari koje su nam nepoznate), kad mi je kroz prozor automobila pogled pao na jedan veliki billboard na kojem je žutim slovima bilo ispisano:
„U dobrim si rukama.“ Je li mi to i Poljska govorila da se opustim?
Ušla sam u studentsku sobu, svoju prvu studentsku sobu, dočekale su me dvije cimerice, obje Poljakinje, obje studentice anglistike, ali odmah je pao dogovor. Nećemo govoriti engleski, samo poljski, jedino ću ga tako zaista progovoriti. Na poljskom su mi objašnjavale koji je pohabani ormar moj, kako dijelimo kupaonicu, kakav je raspored korištenja zajedničke kuhinje, koje je radno vrijeme studentske menze, gdje mogu kupiti najjeftinije instant juhe i konzerve tunjevine, koji je portir ok, a kojeg trebam izbjegavati. S vremenom sam zaista progovorila poljski, osjećala sam se sigurno u tom jeziku, zavoljela sam i taj grad (a nije ga bilo lako voljeti), ali jesam li se opustila? Ni na trenutak. No dok sam u toj studentskoj sobici na četvrtom katu, u pauzama između predavanja, prevodila odličnu dramu Ingmara Villqista „Bez kisika“, s čijim sam se naslovom mogla tako lako poistovjetiti, nisam imala pojma što me sve čeka, ne samo u Poljskoj, nego i u svim tim godinama koje su došle nakon nje. Nisam imala pojma da ću se dvadesetak godina kasnije ponovno naći u jednoj studentskoj sobi. Ovaj put u Dubrovniku, ne u Poljskoj, ali ipak zbog Poljske. U Dubrovnik putujem avionom. U koferu opet imam rječnike. Zbog njih prelazim dozvoljenu težinu. Službenica na check inu mi to oprašta ne traži objašnjenja, samo me prijekorno pogleda i upozori da se drugi put pomnije pakiram. I iako je Dubrovnik bliži Zagrebu od Katowica, ne uspijevam osjetiti tih 599 kilometara.
Let traje kratko i kad izađem iz aviona, imam osjećaj da se nalazim na istome mjestu samo je scenografija radikalno drugačija. Ovdje sam zbog Dubrovačkih ljetnih igara. Radim kao prevoditeljica poljskom redatelju koji je iz okolice Katowica (onih istih Katowica za koje nisam imala nijedan argument!) i koji zajedno s ansamblom Zagrebačkog kazališta mladih postavlja Shakespeareovu komediju „Na tri kralja ili kako hoćete“, odnosno njezinu suvremenu adaptaciju. Većina ekipe, uključujući i mene, smještena je u studentskom domu koji se preko ljeta pretvara u hotel i tako i izgleda. Što je vrlo važno kad se u studentskom domu nađeš u četrdesetima. Sobe su nove, prostrane i čiste, nemaš cimerice i zajedničke tuš-kabine, u sobi si sama i imaš svoju kupaonicu zajedno s velikom kadom. Po hodnicima ne susrećeš studente nego turiste. Ali ipak to je studentski dom i ta me činjenica zabavlja, čak svakim danom sve više opušta. Ne, nisam još tamo, u toj obećanoj zemlji, ali cijeli set up djeluje obećavajuće. Osjećam se dobro. Možda zato što je za mene radni odmor idealan odmor. Možda zato što svakodnevno govorim poljski, jezik u koji sam zaljubljena. Možda zato što prvi put sudjelujem u kazališnom procesu u kojem nisam dramaturginja, ali mi ta činjenica ipak nevjerojatno pomaže. Možda zato što nakon toliko godina rada osjećam pripadnost toj kazališnoj zajednici. Možda zato što je Dubrovnik zaista prekrasan.
Možda zato što se svaki dan stignem okupati pa more, zajedno s mohitom koji pijemo u šumici pokraj plaže, ispere sve strahove. Možda zato što se puno smijemo dok prije spavanja pušimo zadnje cigarete u masliniku ispred doma. Možda zato što si prvi put dopuštam da dugo spavam jer su probe večernje i traju dugo, a razgovori nakon njih još dulje. Možda zato što ta dva tjedna živim u studentskom domu iako su moji studentski dani daleko iza mene. Možda zbog kombinacije svega toga, ne znam. Ali osjećam se dobro. Posljednji put u studentskom domu bila sam u svojim dvadesetima, sada sam opet u studentskom domu, u svojim četrdesetima. Ali ne, ta činjenica ne ide u prilog onim često ponavljanim internetskim naslovima da su četrdesete nove dvadesete. Takvi su mi naslovi uvijek zvučali uvredljivo. Što to uopće znači? Ne bojte se četrdesetih jer je to zapravo povratak u dvadesete kada ste još bile mlade? Misle da nas treba utješiti zato što starimo? Zato što vrijeme prolazi, a zajedno s njegovim prolaskom prolazimo i mi, nepovratno se mijenjajući.
Četrdesete nisu nove dvadesete. Nisu ni nove tridesete. Četrdesete su četrdesete. I sasvim su različite od naših prethodnih životnih desetljeća.
Naravno, nema ih bez dvadesetih i tridesetih. Da bi došla do njih, ne možeš ništa preskočiti. A kada jednom dođu, tu su i nema povratka. Malo te boli kraljež- nica ako predugo sjediš, malo teže čitaš ako su slova premala, malo pomnije biraš kremu za sunčanje, pogotovo onu za lice da ti depigmentacija iznad usnica što manje sliči na brkove, ali šanse da se opustiš nekako se povećavaju jer si dobro sa svim tim. Jer dok u dvadesetima razmišljaš o tome tko bi mogla ili trebala biti, a u tridesetima to, više ili manje uspješno, pokušavaš biti, u četrdesetima to jesi i nekako znaš da to nije završena priča pa se nađeš u studentskom domu.
I onda se dogodi, sasvim neočekivano - zato ne mogu smisliti bolji prijelaz iako sam dramaturginja (ali tješim se da je deus ex machina sasvim legitiman postupak). Sjedim na požarnim stepenicama na četvrtom katu (ponovno!) i palim cigaretu. Nigdje u domu se ne smije pušiti, ali pušači uvijek nađu neko tajno mjesto. Stepenice su napravljene od guste željezne mreže koja je snažna i čvrsta, ali kroz koju vidiš sve ono što je ispod tebe, sve do tla i ta provalija s koje ne možeš maknuti pogled djeluje prilično zastrašujuće. Znaš da ne možeš propasti, no prostor ispod tebe ipak sadrži i tu mogućnost. Vruće je, ali puše lagani vjetrić koji svako malo donese miris lavande i smilja posađenih ispred zgrade doma. Upravo sam za potrebe predstave prevela videomaterijal snimljen na ulicama Dubrovnika, mozak mi lagano kuha od te bilingvalne situacije, treba mi pauza, gladna sam i umorna, za sat vremena počinje proba na kojoj me ponovno čeka jezično žongliranje...
ali ja sam i dalje dobro, ne čekam da ovo iskustvo prođe, sasvim suprotno, želim da potraje.
I odjednom me, dok gledam kroz tu željeznu mrežu požarnih stepenica, obuzme jak osjećaj istodobne sigurnosti i opasnosti, mirnoće i uzbuđenja, spremnosti i straha. Postoji mogućnost da padnem, ali postoji ta mreža koja me ipak čuva, koja to neće dopustiti. Je li to to opuštanje? Je li ta mreža zapravo satkana od svih mojih proživljenih iskustava, odrađenih projekata, prijeđenih kilometara, ljudi koji su otišli ili ostali uz mene? Opasnost je prisutna, ali u dobrim sam rukama. I tada se sjetim onog poljskog billboarda. U dobrim si rukama. Ako je to i bila neka poruka, te ruke - to su zapravo bile moje ruke koje su s godinama isplele tu mrežu. I možda to zaista jest opuštanje. Iako znaš da postoji opasnost, istodobno znaš da si u dobrim rukama, svojim rukama i da ćeš se bez obzira na sve snaći. Sjećate li se one drame „Bez kisika“ koju sam prevodila s 22 u Poljskoj? Objavljena je prošle godine. Ali sada se više ne mogu tako lako poistovjetiti s njezinim naslovom jer ovdje ima kisika i lakše je disati. Biti žena koja se pokušava opustiti je zajebano, ali kad se to jednom dogodi, sve postaje tako nekako veličanstveno. Gledaš unatrag, puno je toga iza tebe, a još ima toliko prostora za prvi put. Pa kad izađeš na ulicu, bilo u šetnju, šoping, kod frizera, na posao, na dejt ili prosvjed, jer se još i u 21. stoljeću moraš boriti za svoja prava, pa i za pravo da se opustiš, znaš da tvoji koraci nisu bili uzaludni. Jer si u dobrim rukama i sve te vodilo k sebi.
Život ipak ima najbolju dramaturgiju.
Možda bi mi u mnogim situacijama bilo lakše da sam u to povjerovala ranije, u dvadesetima ili tridesetima. No tada to jednostavno nisam mogla. Sve ipak dolazi u svoje vrijeme i nema tu više nikakvog „ali“, a ako se i pojavi, sad nekako znaš što s njim napraviti. Pustiti ga da padne niz te požarne stepenice
