Kažu da je kriza srednjih godina kad se napokon popneš na vrh ljestvi i shvatiš da su naslonjene na krivi zid. I zaista, čitavi naši životi se sastoje od nekih stepenica na koje se moramo popeti. Dok to radimo, za svaku koja stoji pred nama mislimo da će nam baš ona eto napokon donijeti sreću. Prva stepenica je završiti školovanje. Iduća je naći posao. Onda ide standardni paket: oženiti se, dobiti dijete (ok, ove dvije stvari su napokon postale opcionalne), zatim naći bolji posao, kupiti auto, stan, pa kupiti veći stan ako si dobio djecu... Sve su to neke životne prekretnice za koje, dok ih još nisi odradio, misliš da su jedino što te dijeli od toga da napokon živiš život kakav želiš. A jednom se okreneš iza sebe i shvatiš da si ih zapravo sve prošao, da je ovo što sada živiš onako kako će tvoj život manje-više zauvijek izgledati i da nema nove stepenice koja obećava sreću, a ti si i dalje nesretan, tu nastupa kriza srednjih godina.
Jer shvatiš da ti je jedina iduća stepenica smrt. E, pa slično je i s godišnjim odmorima.
Cijele godine radimo kao konji, bude nas alarmi (još netko osim mene misli da je to stres za organizam koji bi trebalo zabraniti?), radimo zbog novaca, ne ljubavi prema poslu, žongliramo te iste poslove s kućanskim obavezama i djecom ako ih imamo, a ako ih nemamo već će se naći neka druga komplikacija koja će učiniti da nam dani gotovo ni minute ne izgledaju onako kako bismo željeli. Osim tu i tamo nekog ukradenog vikenda, ali i njega realno provedemo u nabavkama, kuhanju, čišćenju, Netflixu, ponekoj kavi i izlasku. Zaista ništa čemu bi se čovjek posebno radovao. Ali zato pred sobom imamo ekvivalent životne stepenice koja nam donosi obećanje sretnog života – godišnji odmor.
Chanel SS19
Da, loše mi je, da, umorna sam k'o pas, da, živciraju me i muž i djeca i kolege, ali kad dođem na godišnji... E, to će biti život iz snova. Pa zavisno o financijskim mogućnostima uživamo u planiranju gdje ćemo provesti ta dva božanstvena tjedna i unaprijed se veselimo bezbrižnom životu koji nas čeka kao nagrada za cjelogodišnje satiranje, toj neopisivoj sreći života u kojem će biti, mislimo si mi, sve po našem. I kad napokon dođe taj dugo iščekivani i krvavo plaćeni godišnji odmor (molim vladajuće da me ne gaslajtaju s mjesečnim stopama inflacije, sve je naprosto duplo skuplje nakon uvođenja eura), shvatimo što je mislila Desanka Maksimović kada je rekla da je sreća lepa samo dok se čeka.
Na godišnjem naš život izgleda apsolutno najbolje kako može izgledati. Gdje je onda problem? Pa upravo u tome.
Jer ako ta dva-tri tjedna ne budu savršena kako smo ih zamislili - a najčešće ne budu jer sve svoje sa sobom nosimo pa tako i probleme, koliko god ljetni kokteli djelomično otupjeli njihovu oštricu - godišnji odmor može učiniti da se osjećamo gore nego ikad. Jer znamo da bolje ne može. Znamo da nema iduće stepenice, novog obećanja sreće. To je to, ovo je najbolja verzija tvog života. I, kako ti se čini?
Ne, tvoj odnos s partnerom se neće popraviti na godišnjem odmoru, i dalje ste isti onaj par koji ste bili i prije. Možda će se i pokvariti jer ste sada 24 sata dnevno zajedno i sve što ti je do sada išlo na živce samo pomnoži s tri. Ne, tvoja djeca neće naglo postati mirna i poslušna, i dalje su bučna i zahtjevna i hiperaktivna (hvala modernom roditeljstvu, baš nas je usrećilo), samo sad i oni imaju 24 sata na dan da beskonačan broj puta izgovore riječ „mama“. Ako imate sasvim malu djecu, to neću ni komentirati. Moja sućut s nošenjem sedam kubika stvari na plažu, ali dobro, to će stvarno jednog dana prestati. Ne, ni tri tjedna godišnjeg (maksimum koji u komadu dobiju rijetki privilegirani) neće učiniti da zavoliš svoj posao ako ga do sada nisi voljela. I kao da nije dovoljno što se sa završetkom godišnjeg vraćamo u hrčkovo kolo svakodnevice, još smo i suočeni s činjenicom da je to bilo to, nema dalje, nema bolje.
Godišnji odmor je mini kriza srednjih godina – suočavanje s istinom koliko smo zapravo zadovoljni sa životom.
Ako se za vrijeme godišnjeg osjećate loše, želim da znate da niste jedini i da vaš život nije promašaj. Uostalom, život nije statičan, ponekad nam je najljepše, ponekad najteže, samo što ono najteže dijelimo samo sa zaista bliskim ljudima dok ostali od nas dobivaju Instagram slike s hashtagovima #blessed #lovinglife i slično, misleći kako nam je najbolje ikad i zavideći nam na životu koji zapravo ne postoji. Ono kako se osjećamo često ima najviše veze s očekivanjima, u svakoj situaciji u životu, pa tako i na godišnjem odmoru. Dovoljno je da ste si postavili prevelika očekivanja i možda se vratite kući u lošijem stanju nego kad ste krenuli. I to je ok, samo putokaz da nešto trebate mijenjati. Da li očekivanja ili život, to vi sami najbolje znate.
Za kraj, ne mogu ne primijetiti sličnost između koncepta ubijanja od posla 47 tjedana u godini za 5 tjedana godišnjeg odmora s ciklusom zlostavljačkih veza. U njima vas u vrlo sličnom ritmu povremenih izljeva „ljubavi“ zlostavljač ostavlja zatočene u iluziji da će jednom ipak nekako svi tjedni naše godine biti poput onih „na godišnjem odmoru“. Neće. Godišnji odmor ne bi trebao biti slamka spasa za utopljenike, nego samo šlag na torti naših, i inače dobrih, života. A kapetani tih života smo mi. Pa uzmimo kormilo u ruke. Nećete se utopiti, vjerujte kapetanici na riječ.
