Sigurno vas nije zaobišla Internet rasprava o tome što čini ženu: kromosomi, osobna odluka, život u određenoj rodnoj ulozi, genitalije koje je liječnik vidio na ultrazvuku ili prilikom poroda. Ženski boks ikada nije bio „popularniji“: svi smo se uključili u borbu; ne baš onu u ringu, ali verbalnu i mentalnu odluku o tome smije li alžirska boksačica biti u njemu rijetko tko od nas nije imao potrebu donijeti. U svijetu u kojem se spol i dalje „dodjeljuje“ pri rođenju, sadržaji su se nevjerojatno pomiješali, toliko da se jedva snalazimo: do sada isključivo binarna konzervativna struja zaziva medicinsko utvrđivanje spola testovima, kao u nekoj čudnoj šali: Promijenimo joj spol na licu mjesta, pred cijelom javnosti, ili, čak čudnije: Ja sam protiv promjene spola, samo utvrdimo da je Khalif muškarac, recimo joj to pred cijelom X-om, izbacimo ju s Olimpijade i vratimo u Alžir kao ženu.
Druga linija, ona liberalna, iz koje se pak isključuju (radikalne?) feministkinje, propovijedaju o rodu. Sjajno je što će Imane Khalif, čini se, pomoći tom pojmu da se mrvicu rasvijetli. Malo smo manje razmišljali i razgovarali o uzavreloj, nepodnošljivo tenzičnoj situaciji u Velikoj Britaniji, gdje su još jedan masovni pokolj i dezinformacije u medijima dovele odnos prema migrantima do pred pucanje; ali kad se dogodilo otkazivanje Taylor Swift koncerata u Beču, uključili smo se i mi s margine svijeta u razgovor. Većinom su društvene mreže plakale i snimale se, najbolje što znaju, kako plaču zbog propuštene prilike za koncert života. Cijeli se tjedan na mrežama mogu vidjeti videi propuštenih outfita, narukvica, poruke Beču. Ne mogu reći da ne suosjećam s osjećajem duboke razočaranosti; zamišljam djecu i njihove roditelje, zatim tinejdžere i adolescente i djevojke u dvadesetima i tridesetima koje su highly motivated načinom na kojih Swift pjeva svoju istinu (glasno, jasno, s puno empatije na pozornici) koji su preorganizirali svoje ljeto (tradicionalno, 10.8. nije najbolje vrijeme za putovati na koncerte) i koji su zgrabili karte. Razumijem nabrijanost.
Osjećam se tako prije gotovo svakog putovanja koje, uz dijete, uspijem organizirati - i pred put mantram „samo da se netko ne razboli“. U redu, ne snimam se za TikTok, ali, to je sad već pitanje generacijskog jaza. Dovoljno sam stara (odrasla?) da pamtim histeriju na aerodromima nakon 9/11. Dovoljno sam brzopleta (ostrašćena?) da sam tu i tamo (često?) u javnom prostoru uspjela izgovoriti nepopularnu stvar. Doživjela sam i hejt i online bullying, i prijetnje. Svađala sam se, i nisam, pozivala na promjene zakona sa pozornica (zakoni su promijenjeni), a desetak godina prije toga, taksist me skoro izbacio iz vozila jer me prepoznao kao jednu od autorica „one serije u kojoj su ustaše negativci“. Ne, nije me izbacio, jer je slava iznad ideologije, ali ta tema zaslužuje svoju kolumnu, pa ćemo je zasad ostaviti da spava.
Da sam Amerikanka, rekla bih: I've been around, i uspjela sam se, karaktera radi, posvađati oko bilo čega što je bilo na stolu.
Zato moram reći da mi je bilo neopisivo drago što mi se na tren učinilo da se svađamo oko nekih novih stvari. Rod je ušao u svakodnevni govor. Migranti su naša stvarnost. Taylor Swift, i njezini obožavatelji, simbol Zapada, bila je meta iracionalnih (premladih!) terorista. Sigurnost je ispred popkulture: hvala Bogu da je tako. Sve naše svađe padaju u vodu pred najvažnijim: ljudskim životima. Da, kao da svim novim što rolamo s jezika, treba nam neko vrijeme da se jezik i mozak dogovore oko standardnih puteva komunikacijskih kanala - i da mozak zapravo zna složiti mentalnu sliku onoga o čemu razgovaramo. Da, više nas se čuje jer imamo više platformi. Da, zbog toga su neki glasovi pomalo iritantni (naprosto ste čuli manje ljudi, posebno ako niste čitali komentare ispod novinskih članaka, tu bizarnu i davno srećom zabranjenu preteču social networkinga). Ali, hej, svađamo se oko roda, oko osobnih sloboda, sport mora pronaći nove načine da se nosi s promjenom koja je izraz napretka u društvu, mi se svi skupa moramo suočiti s tim da je Borg, a ne Žižek, najveći filozof našeg doba i da je otpor (r-evoluciji) doista uzaludan. Svađamo se oko migranata, kao da nam je dano da krojimo politike, mi koji smo (svi, baš svi) potomci migranata.
Ali, veselila sam se, konačno ušutkana sjajnom promjenom polja svađa - konačno se ne svađamo oko partizana i ustaša! Kakav velik korak za Hrvatsku (a malen za čovječanstvo, što shvatite čim otputujete u prvi obližnji mitteleuropski grad, da ne spominjem i dalje, na mjesta gdje smo odjednom svi braća, i s nostalgijom gledamo u one čije smo komentare trashali na netu)! Stvorile su se nove teme za bitku – što znači da se o njima govori, promišlja, da smo napredovali! Moj optimizam mjestimično je kvarila činjenica da smo se - koliko kod napredovali - i dalje bespoštedno svađali, ali hej - nećemo sitničariti, velikim smo, iako posvađanim, koracima grabili prema civilizaciji koju je zamišljao John Lennon.
Ako se o nečemu razgovara - onda postoji, zar ne?
Sve dok do Kopenhagen Fashion Weeka nije doprla jeka novog sloja (kako ga je uopće moguće izmisliti, pitala sam se) problematike ustaše-partizani. Iz dalekog svijeta punog stvarne jednakosti, gdje je prosječna plaća (što sigurno pomaže) 6000 eura, gdje je osobni odabir zakon, ali ne i nasilje, u maloj zemlji i malom gradu, ta je buka djelovala nestvarno. Kopenhagenom prolazi kanal, i oni često uzimaju senzacionalno moderne trajektiće kao sredstvo gradske vožnje. Nisam zakasnila ni na jedan u tri dana tijekom kojih sam imala priliku sudjelovati u tom vibrantnom, prijateljskom ljetnom životu Skandinavije: ali sam, čekajući ga bosonoga na daskama s kojih su Kopenhažani skakali (poneki i goli) u kanal, nakon što rano popodne odlaze s radnih mjesta u opuštanje i zabavu (najčešće na svojim biciklima), pomislila: što bi bilo da zakasnim na jedan od njih? Možda bih zauvijek ostala na istom mjestu, bez dodatnih, novih, iskustava i spoznaja? Ne dopustimo da bude tako.
