Olimpijske igre u Parizu izazvale su dosta buke u javnosti. Što god mislili o otvaranju ili Imane Khalif, morate priznati da nikad toliko nismo razgovarali o igrama. Breakdance? Doveo nam je „kulturni pokret“ na Igre. Imane Khalif? Ostrašćenu raspravu o rodu i spolu. Otvaranje? Povrijeđene religijske osjećaje i naporne društvenomrežačke lekcije o povijesti umjetnosti. A dobili i smo i nekoliko prosidbi tijekom live prijenosa par natjecanja. (Google kaže sedam!) Jedna od njih je obrnuto od onoga na što smo navikli: žena je zaprosila svog partnera, nakon što je istrčala dionicu ispod 9 minute (što joj je bio cilj). Sve ostale priče neke su verzije dugotrajnih odnosa koje bi, prije ili kasnije, ionako završile brakom, pa u situaciji rollercoastera emocija u kojoj se sve čini vječno i magično, jedan dijamantni prsten ne samo da ne čini razliku, već je i posve logičan slijed događaja extraordinaire.
Mnogi moji poznanici imaju svojevrstan problem s javnim prosidbama bilo koje vrste, no čini mi se da je jedino što u ovoj situaciji možemo reći je „power to them“: u pitanju su uspješni, snažni, sjajno raspoloženi Olimpijci koji rade čuda za svoje domovine; ako žele slaviti (javnim) zaruka, tko smo mi da im sudimo? Ipak, priznajem, malčice me zasvrbila prosidba kineske igračice badmintona, koja je netom osvojila medalju. I dok je Huang Yiqiong sa svojim kolegicama (srebrnom i brončanom) slavila pobjedu, njezin je dečko, također Olimpijac, kleknuo pred nju s buketom i prstenom. Iznenađenje na njezinom licu nije govorilo da je ugodno. Dok su organizatori- doslovno- odvlačili druge dvije, srebrom i broncom ovjenčane, sportašice, van iz kadra, Huang je pristala (čovjek se ne može ne zapitati što joj drugo preostaje) i slavlje je moglo početi- bacivši tako gotovo u potpunosti njezin uspjeh u drugi plan. Sasvim sam sigurna da Liu Yuchen nije htio zasjeniti uspjeh svoje djevojke, već ga nadopuniti, ali već u tom grmu leži problem- naime, trebali smo do 2024. naučiti da žene mogu biti potpune i bez toga da njihov dečko dođe na podij na kojem primaju zlatnu medalju. U Parizu. Na Olimpijskim igrama. I stavi im prsten na ruku.
Iz nekog razloga zastala sam na tom, algoritmom mi ponuđenom videu, i jasno vidjela (učitala?) nervozu i neugodnu Huang Yaqiong, koja će kasnije izjaviti, barem ako je vjerovati internetima: „Nisam se koncentrirala ni na što drugo osim natjecanja, pa je za mene ova prosidba bila iznenađenje“. Instagram je brzo stao na moju stranu: nije li gospodin, možda iz dobre namjere (ali znamo kako je sa njima) upravo zasjenio pobjedu olimpijske prvakinje, čineći tako njezin životni trenutak zauvijek „trenutkom kad se zaručila“? Ne moram se ni zapitati zašto me toliko smeta ideja da jednu ženu na prvim Olimpijskim igrama koje imaju ravnopravan broj natjecateljica i natjecatelja njezin dečko zaskoči na podiju. Znam odgovor. Sve najgore što mislim o privilegiji je sadržano, ako i jest nehotice, u toj gesti. Moj osnovni problem svakako nije javnost te prosidbe: možda ne bih preferirala biti zaprošena na koncertu ili nogometnoj utakmici, ali mislim da se identiteti parova i odnosa ne mogu na taj način generalizirati niti suditi. Osim ako je u pitanju koncert (ili nogometna utakmica) mladenke. (Travis Kelce, nadam se da me čuješ!) Onda bih se usudila opet prozivati i pokazivati prstom. Skrolajući kroz šest drugih prosidbi hvatala me ipak neugoda od sladunjavosti tog spajanja posve nespojivih sadržaja kao što su izvrsnost u pojedinačnom sportu i vjenčanje. Ipak, većina tih parova izjavila je kasnije da je neopisivo sretna.
Možda je stvarno pitanje perspektive, ali iz vana, i iz jako dalekog kuta, javne prosidbe uvijek djeluju kao da su mrvicu prisilne: tko normalan želi, nakon osvajanja medalje, pred cijelim svijetom poniziti osobu s kojom je u intimnoj vezi i riskirati da njezino odbijanje postane vječan viralan trenutak i mim? Mogu li i najveći romantičari među nama, oni koji uvijek vjeruju u ljubav, reći da nisu ni pomislili na frazu: „oduzeo joj je njezin 5 minuta vječnosti“?
Što uopće, kad već moram biti toliko iskrena, ičiji dečko radi na podiju na kojem tri žene slave svoje nestvarno veliko postignuće, poznato i kao „Olimpijska medalja“? Kako to organizatori dopuštaju?
Pametniji od mene ponudili su odgovor koji u sebi sadrži elemente teorije zavjere. Kao, pa njima je u cilju promocija na socialu, pa su to vjerojatno poticali (Pariz drži neslužbeni bizarni rekord broju zaruka profesionalnih sportaša na Igrama). Odbijam vjerovati u tu teoriji: pa Francuzi sigurno imaju više stila od toga!
Poražavajuća je misao da je velik broj zaruka direktna posljedica velikog broja sportašica u Parizu. To bi značilo da i dalje izjednačavamo, čak i kad smo maksimalno uspješne i moćne, vrhunac iskustva postojanja žena na svijetu, s pripadanjem nekom muškarcu. Ili, možda ne mi: možda i dalje društvo, iako s cringe odstupnicom, i dalje ima nabačene kartonske likove s rupama za lica. Ona je iznenađena ženica, sretna jer ju netko voli i želi oženiti. On je frajer, osvajač, Sulejman Veličanstveni, glava obitelji, koji je digao kredit za prsten. Rupe za lica su već mrvicu ofucane od znoja i zuba vremena, ali poslužit će još ovu sezonu. Pa makar kroz njih glave gurale već ovjenčane Olimpijke, osvajačice svijeta.
