Dok sam bila mlađa i gledala holivudsku produkciju u kojoj svaki boljestojeći Amerikanac ima svog psihoterapeuta, mislila sam da ti jadni ljudi naprosto nemaju prijatelja s kojima bi razgovarali o svojim problemima. Zašto bi inače plaćali nekome da dobiju ono što će ti svaki dobar prijatelj dati besplatno? Uho za slušanje i rame za plakanje. Dvadesetak godina kasnije naučila sam što terapeut može, a prijatelj ne može, psihoterapija se i u Hrvatskoj normalizirala, no vidim da je ova moja zabluda još uvijek živa, samo u nekim drugim glavama, čak i kod ljudi u ozbiljnim godinama. Jesu li terapeuti doista samo plaćeni prijatelji za one koji ih nemaju? Naravno da nisu.
Ne samo zato što znaju prepoznati vaše podsvjesne sadržaje, izvući ih na svjetlo dana i zajedno s vama ih razriješiti (podsvjesni sadržaj je ono što se krije iza rečenica „stvarno nemam sreće“, „zašto uvijek naletim na budale“ i slično). Terapeuti naime znaju slušati.
„Kakve su ovo gluposti, pa svi znamo slušati“, reagirat će možda neki među vama. I biti u krivu. Ne, ne znamo slušati. Kad pročitate ovaj tekst do kraja, shvatit ćete da možda ipak ne znate slušati. Nisam ni ja znala dok nisam upisala edukaciju za Gestalt psihoterapeuta. Iako su se prijatelji često obraćali upravo meni za pomoć, tek sam učeći kako biti terapeut uvidjela da ih zapravo uopće nisam znala slušati, iako sam to stvarno htjela. Jer da bismo stvarno mogli čuti – ne samo slušati - drugu osobu i biti joj onakva podrška kakvu treba, moramo znati kako držati prostor za nju. To terapeuti znaju, rade, i upravo „držanje prostora“ (eng. holding space) čini jednu od bitnih razlika kako razgovor teče kad svoj problem iznesemo terapeutu i kad ga iznesemo prijatelju.
Držati prostor znači biti fizički, psihički i emocionalno prisutan za drugu osobu na podržavajući, neosuđujući i empatičan način dok izražava svoje misli i emocije. Stvoriti i držati prostor sigurnosti u kojem se ona osjeća shvaćeno, prihvaćeno, sigurno da izrazi svaki svoj osjećaj i iskustvo bez straha od kritike, osude, neželjenih savjeta ili da vi to nećete moći podnijeti. Kad uspijete stvoriti takvo okruženje, tek onda se druga osoba može do kraja izraziti, a vi je možete zaista slušati i čuti. Biti tu za nju na način koji joj zaista treba, ne koji vi mislite da joj treba.
Launchmetrics
Da se razumijemo, terapeuti su prošli dugo i debelo obrazovanje da bi mogli držati prostor za svoje klijente i nitko ne očekuje da vi to možete raditi za svoje prijatelje. Ne možete. I to je ok. Ono što možete, ako želite, je pomoću ovog koncepta osvijestiti što danas možda nehotice radite u komunikaciji s dragim ljudima, a što njima zapravo otežava da riješe problem s kojim su vam se obratili.
Gdje griješimo kad želimo pružiti podršku prijatelju? Neke naše reakcije vođene najboljim namjerama (poznatim i kao put u pakao) mogu drugu osobu samo dodatno povrijediti ili u najboljem slučaju učiniti da se osjeća neshvaćeno. Klasičan primjer je kad osobi koja pati dajemo savjete. Savjeti su nešto što treba davati samo kad ih netko izričito traži, a i tada s rezervom jer svaki savjet je samo vaše mišljenje o tome što biste vi napravili u nekoj situaciji, što je za drugu osobu zapravo bezvrijedno jer vi niste ona. Dijeljenje vlastitog iskustva patnje u pokušaju da je utješimo je još gore jer može zvučati kao pozicioniranje sebe kao glavnog lika u njezinoj patnji.
Ako bol druge osobe tretiramo kao problem koji treba riješiti, ona se može osjetiti posramljeno što ga ima. Ako je pak pokušamo razvedriti, to može doživjeti kao da njene osjećaje ne shvaćamo dovoljno ozbiljno ili da nam nisu bitni. Zašto smo tako loši u hendlanju tuđih emocija? Pa nitko nas nije naučio hendlati ni vlastite. Pali ste kao dijete i jako vas je boljelo? „Ma nije to ništa, brzo će proći, zašto sad plačeš, vidi kako te druga djeca gledaju“, da navedem samo jednu od ingenioznih odgojnih metoda koje su utjecale na to kako se danas nosimo s vlastitom boli. Nije nikakvo čudo da kao odrasli ljudi ne znamo pomoći prijatelju kojem je teško. Želimo umanjiti njegovu bol, ali i našu vlastitu nelagodu jer se ne znamo nositi ni vlastitim teškim emocijama, pa tako ni s tuđima. Međutim, kad netko pati, naš posao nije da tu patnju uklonimo, nego da budemo s njim u tome. Znate ono kad kažemo „tu sam za tebe“? Da to stvarno i napravimo. A u tome nam mogu pomoći neka pravila držanja prostora.
Launchmetrics
Prvo i osnovno, moramo biti prisutni. To znači da uklonimo mobitel i sve druge distrakcije i prijatelju ili članu obitelji koji nam se obratio pružimo svoju nepodijeljenu pažnju. Drugo, trebamo aktivno slušati. Ne prekidati drugu osobu, koncentrirano slušati što nam govori i davati joj povratnu informaciju da je ne samo slušamo, nego i čujemo. Izrazi poput „osjećam da ti je teško“ pokazat će joj vaše suosjećanje, za razliku od „kad se meni to desilo...“ i sličnih loših pokušaja empatiziranja. Validiranje osjećaja druge osobe je vjerojatno najvažnije u cijeloj priči. Ako joj kažete „sasvim je normalno da se tako osjećaš“ ili „to zvuči stvarno teško“ jasno ćete joj dati do znanja da ima pravo osjećati se kako se osjeća, da nije manje vrijedna i da bi svakome na njezinom mjestu bilo teško. Na koncu, ali ne manje važno, zaboravite na svako osuđivanje, prosuđivanje i kritiku, a rješenja nudite samo ih osoba izričito zatraži.
Kao s prijateljima i članovima obitelji, na sličan način možemo biti tu i za svoju djecu. To je možda najteže, a i malo mi je puna kapa savjeta kako biti još bolji roditelj u društvu koje ih eksploatira do krvi, pa ću se zadržati na tri osnovne stvari koje nam mogu pomoći da budemo tu za svoje dijete, onda kad smo u stanju. Prvo je da mu pružimo punu pažnju kada s nama dijeli nešto što mu je važno. Doduše, djeca vole puno pričati pa detekcija toga što mu je zaista važno može biti i najteži dio posla. Drugo, nemojmo ponavljati obrasce svojih roditelja s izjavama tipa „ma to nije tako strašno“ i slično, nego priznajmo i validirajmo njihove osjećaje, čak i ako ih do kraja ne razumijemo. I na koncu im jednostavno pružimo utjehu bez da odmah pokušavamo riješiti njihove probleme.
Može li čovjek koji nije terapeut držati prostor za svoje bližnje onako kako terapeut to radi? Ne može. Jesam li uopće ja koja ovo pišem danas uvijek potpuno prisutna za svoje prijatelje, obitelj i djecu? Ne.
Naravno, u terapijskom radu držim prostor klijentima pod zadano, ali to je druga vrsta odnosa. No slušam li besprijekorno svoje prijatelje i djecu u svakodnevnom životu? Ma kakvi. Pa ne može se preko noći promijeniti nešto što 40 godina funkcionira po jednom principu. Ovo vrijedi za sve, ne samo za naučiti slušati. Društvene mreže su nas preplavile savjetima kako unaprijediti svoj život i stječe se dojam kao da su nam vječna sreća i rješenje za sve probleme udaljeni samo jedan klik mišem, za kupnju baš onog pravog coachinga. Ali nisu.
Svaka promjena traje dugo. I ljudi koje danas gledate/čitate/slušate koji vam nude recept za sretan život, ako nisu fejkeri, proveli su godine i desetljeća da bi došli do toga gdje su danas. Ne postoji jedan trening koji će načiniti čudo. Promijeniti vlastiti život znači promijeniti sebe, a to je krvavo, inače bismo svi živjeli život iz snova. Ali ne krećemo s iste osnovice, iz istih cipela. I to je najvažnije znati kako bismo bili tu za drugoga.
Launchmetrics
Mi ne znamo kako se druga osoba osjeća. Nismo u njenoj glavi i srcu. Nismo živjeli njen život. Nemamo njena iskustva, ne nosimo njene ožiljke. Otud ona stara “lako je tuđim mlatit po gloginjama”. Lako je davati savjete, ali to nije ono što čovjeku treba. Tvoj savjet govori samo što bi ti u toj situaciji napravio, a ni sam zapravo ne znaš što bi napravio u situaciji u kojoj nikada nisi bio, dakle da si onaj tko je po savjet došao. Kakva onda korist od savjeta? Najviše sto možemo napraviti za drugu osobu je biti tu za nju. Dati joj ono što treba, a ne ono što mi mislimo da joj treba. Kako ćemo to znati? Pa pitajte. “Što sada trebaš od mene? Ako želiš da te samo slušam, slušat ću te. Ako želiš neki prijedlog, dat ću ti ga. Ako želiš da skupa ogovaramo onoga tko ti je učinio zlo, istrashat ću ga kako nitko nikada nije. Ako želiš da šutim s tobom, šutjet ću. Ako želiš plakati, grlit ću te dok ne isplačeš sve suze svijeta. Tu sam za tebe.“ I to je to.
