Dugo smo sanjale o Elle klubu; i sad je napokon tu, kao sigurno mjesto gdje žene razmjenjuju informacije, tajne i pomoć. Kad je naša publisherica predložila da prva tema bude ni više ni manje nego novac, malo dijete u meni prevrnulo je očima. Ima toliko zanimljivijih stvari, pomislila sam. Knjige! Serije! Toksične ljubavne veze! Razvodi i kako ih izvesti/preživjeti! Moda! Financijska pismenost kod žena velika je tema, inzistirala je. Znala sam da je, naravno. Znala sam i da sam ja tu lekciju negdje propustila pa poput vječnog kampanjca kakav jesam, učila usput. Mora da sam markirala (znala mi je to biti navada u gimnaziji). Ili? Je li – o čuda – svijet i tada bio skrojen tako da me zapravo nitko nije morao naučiti kako da krenem na tržište rada (a u njemu sam od prije diplome) a da pritom ne izvučem deblji kraj? Može li biti – da, da, znamo da može – da su žene namjerno i svjesno zanemarivane u tim i takvim razgovorima (ulaganje, mirovine, štednje, olakšice, porezi) i breedane tako da su oni njima doooosaaaaadni, čisto zbog toga da bi još jedne ključeve uspjeha i tajne života držali frajeri?
Klasno pitanje
Nikoga nećemo optuživati, to nije naš stil, ali ostaje činjenica da sam, rođena 1981., odrastala u svemiru u kojem kad muškarac i žena grade kuću (od starta, s miješalicom za beton), kuća glasi na njega. Ili kad dižu kredit: pa kako drugačije, nije on papak. A i čega se ona boji. Kad sam davne 2019. na nacionalnoj televiziji rekla da mislim da bi se nasilje nad ženama moglo sprječavati i poticanjem ženskog vlasništva u vidu oslobađanja žena od poreza na promet nekretninama, ta je izjava dočekana podsmijehom. E pa i danas to mislim, iako danas postoje krediti i poticaji za žene poduzetnice. Lijepo je da podržavamo ženske biznise, ali voljela bih da nismo preskočili osnovnu stepenicu, jer suština svih problema, pa i financijske nepismenosti u kapitalizmu i na slobodnom tržištu je klasa. Što je sa ženama koje nikad neće pokrenuti biznis?
Sve žene su dobrodošle
Mi u Elle klubu podržavamo sve žene: u prvim redovima našeg razgovora bile su glumice, glazbenice, samostalne umjetnice, nezaposlene žene, samozaposlene žene, zaposlene žene, pa i biznismenke, da, koje su igrom slučaja (prema vlastitim priznanjima) negdje na svom obiteljskom i poslovnom putu spoznale koja je kategorija mirovinskog stupa najbolja za mladu ženu (da, to ide automatski, i ne, to automatski nije najbolje za vas i skupljanje para za stare dane, koji nam se prikradu dok trepnemo), u što uložiti (ako je buzzword, više nije top odabir) i gdje se uopće može ulagati ako nemaš puno sa strane za uštipnuti. No tijekom pripreme za taj meet, ja sam spoznala da sam sa svojih stotinu godina radnog staža (zaposlena sam od 2008.) posve nespremna za budućnost, a bogami i sadašnjost u financijskom smislu.
Zašto smo pristajale?
I nije me ta spoznaja iznenadila: kao žena koja je završila umjetnički fakultet, četiri sam godine sanjala o ulogama koje će mi netko ponuditi, te sam svaki ugovor, studentski ili autorski, prihvaćala sa zahvalom i objeručke, no questions asked, kao oni iritantni likovi single žena u romantičnim komedijama (jesu li ti filmovi doista smiješni i kome?) koje jedva čekaju da netko pokaže mrvice interesa pa se konačno skrase, s debelim i ćelavim frajerom, ali simpatičnim i dobrim, onim koji ne vara i ne tuče je. Da, takva sam bila prema poslu. Ali, što sam mogla? Htjela sam raditi, biti viđena, htjela sam glumiti a vrlo brzo i pisati, za što sam samo sebe negdje i kažnjavala jer je to bilo vrijeme kad za žene nije bio namijenjeno “bahato” mijenjanje poslova, karijera , a kamoli penetracija u umjetnička zanimanja (zvuči čudno, ali tu je oduvijek vladao poseban vid patrijarhata). “Nisi ti kriva”, rekla mi je kolegica Blaće na brunchu, kad sam javno govorila o tome koliko sam grešaka napravila u financijskom smislu tijekom 500 godina svoje prilično lukrativne karijere.
Osobna odgovornost
Želite znati koje su? Pristajala sam na ugovore koji su trebali biti zaposlenje i plaća, ali nisu bili pa je porez bio ogroman, a moje izdvajanje za buduću mirovinu jako malo jer sam se samozapošljavala na minimalcu u vlastitoj firmi koju pak nisam znala voditi, jer me to nitko nikad nije naučio, a vremena i strpljenja ni volje za to nisam imala jer je trebalo raditi, snimati, kreirati, juriti s jednog seta na drugi, s jednog eventa na drugi, s jednog teksta na treći, i rješavala sam financijske probleme kako bi se pojavljivali, velikim ugovorima, lošim odlukama, bez štednje. Kupila sam i stan u francima, jer mi je to preporučeno u banci gdje sam dizala prvi od tri kredita u životu. Da bih kasnije čula da sam i za to nekako odgovorna sama: što se nisi informirala, raspitala. Ne krivim se ni za to, dakako, nekako sam se izvukla, naučila na vlastitim greškama, ne samo da ne treba vjerovati bankama, nego i da sustav, koji mi financiramo, od minimalaca ili ne, ne radi za nas, nego nekako protiv, pa nas još potom i okrivi. Kako nisi znala? Što si odjenula? Ok, to je druga tema, ali nekako dođemo na isto: pametnije se, čednije, obuci, pametnije se pripremi za financijsko savjetovanje. Nek ti to muž riješi. Nemaš ga? Pa ok, brat, otac. Ne znaju ni oni? Onda uči – na vlastitim greškama, kad se već nisi bogato udala.
Što napraviti?
Dvadeset i kusur godina kasnije, preživjela sam i sad ulažem. U Fini sam promijenila kategoriju mirovinskog fonda, a po savjetu jedne uspješne žene plaćam i treći, neobavezni. Stalno sam zaposlena, imam i obrt, paušalni. Još uvijek plaćom pokrivam osnove hladnog pogona i još uvijek nisam savladala prvi impuls kad plaća stigne: sjajno, sad si mogu priuštiti nešto iz onih košarica koje sam kreirala tijekom dijela mjeseca kad nemam novaca! Moja frustracija sukobom osjećaja 1 – da si ipak nešto priuštim, pa kud puklo da puklo, jer sam veliku većinu toga što sam ikada imala (pa i izgubila) kupila sama, ili 2 – osjećajem da se konačno “sredim”, nikad nije bila manja. Vjerojatno zato što sam u mnoge crne rupe ubacila nešto prazne gratifikacije i napunila ormare gomilom statusnih simbola i stvari koje su sada dodatni problem jer im moram odvesti do odlagaonice tekstila ili prodati na Vestiaireu, čime se isto netko treba baviti.
No, nisam izliječena: neurednost financijskog dijela života, ili, ako želite, financijska nepismenost, runs deep in my family: stanovi su se dobivali, otplaćivali za siću kasnije, poslovi su bili sigurni a radna vremena su ostavljala dovoljno vremena ženama da nastave raditi za očuvanje patrijarhata kad dođu kući. Ja sam se prkosno pobunila: pa sam, revoluciji zahvalna, oduvijek radila po 14 sati, nekretnine plaćala skupo a bankama koje bi mi velikodušno posuđivale novce još skuplje. Patrijarhat sam isprva riješila zapošljavanjem žena koje su umjesto mene radile kućanske poslove. Kad sam se osvijestila, bilo je već 40 na biološkom satu, a ušteđevina je procurila kroz prste u vidu honorara raznim tetama za kuhanje, peglanje, park s djetetom i financije (haha), avionskih karata i samostalnosti koja je bila fantastična, ali ne i financijska. Ja jesam bila financijski neovisna i nisam nikad trebala da netko brine o meni, ali nisam bila pismena i doslovno sam se spašavala od posla do posla, pridržavajući (honorarima ili posudbom od jednako neurednih ali uspješnih frendica) rupe iz kojih bi curila voda. Za takav cirkuski akt nagrađivala sam se putovanjima i odjećom. Volim te uspomene, ali bih radije da su svakodnevica a ne nagrada ili spas.
Bačene u svijet
Sigurna sam (znam!) da mnoge žene osjećaju isto: umjetnice koje su izgubile poslove radi autorskih honorara (koji poslodavcu više koštaju no faktura preko obrta ili firme), kolegice koje ne znaju da su i takvi ugovori morali ulaziti u “vaš novac“ na mirovinskom, žene koje se boje ne biti zaposlene, a plaća im je premala da bi digle kredit, žene koje se boje rastati jer ne znaju koliko će ih zapravo razvod koštati (ne samo trenutačno i ne samo emotivno), žene koje su pogubljene u fiskalizaciji, e-računima i organizaciji vlastitih financija i kojima “ulaganje“ zvuči kao nedostižan san jer ne mogu uložiti ni u pramenove. Sve smo tu negdje, nažalost. Bačene u svijet i posve neinformirane, ovisne same o sebi i slučajnostima (da ne kažem, i frajrima-spasiteljima).
Želim reći da je briga o osobnim financijama jednako važna kao i briga za žensko zdravlje; no unatoč tome što postoje kampanje, besplatni pregledi i inicijative, prava je istina da mnoge od nas i s tim kasne, ili zabušavaju, opet, ne svojom krivicom. Procesi su dugački, termini udaljeni ili teško dostupni, privatni pregledi skupi, a zdravstvo često ne razumije žene ili nije prilagođeno ženama. Da ne kažem da je, kad imaš djecu, vremena za samoučenje i samospoznaju jako malo. Je li važniji pilates ili online edukacija o paušalnim obrtima? To je retoričko pitanje, cure, jer ne stignem ni na jedno. Na našem brunchu, jedva veteranka koja je davnih dana radila baš u mirovinskim fondovima (u samom startu njihove reorganizacije), a koja je danas fashion icon, rekla je da je jako sretna jer vidi niz stručnjakinja koje su sa ženama došle razgovarati o lovi. No, sreća je bila kratkog vijeka, jer su je one razuvjerile: i dalje su ponekad (a to je i dalje prečesto) same na sastanku s muškarcima kad se dijeli moć i lova. Danas imam 45 i iako sam daleko od toga da mogu s ponosnom reći da sam financijski pismena, mogu zaista, poput članice AA-a, reći da već dugo vremena ne kupujem da bih kupila sreću. Kad već lovu nisam, nešto moći sam zagrabila putem dvadesetipetogodišnjeg rada u medijskoj i umjetničkoj industriji, i sada je planiram trošiti na edukaciju žena o najvažnijem assetu koji mogu imati – pismenost. Financijska. Počevši od sebe same.
Naslovne fotografije: John Pavlish
Pogledajte i:
