Paolo Tišljarić: Režirati ELLE Style Awards u Mimari znači stvoriti dijalog između tišine umjetnina i ritma suvremenog glamura

Redatelj i ravnatelj Kazališta Marina Držića u razgovoru za ELLE otkriva kako je izgledala režija ELLE Style Awardsa u Mimari, ali i što ga pokreće u teatru.

11 min čitanja
Paolo Tišljarić

Paolo Tišljarić jedan je od najprodornijih redatelja i kazališnih lidera svoje generacije. Čovjek koji je sa samo 26 godina preuzeo kormilo dubrovačkog Kazališta Marina Držića – a ovoga je studenoga zakoračio u svoj treći uzastopni mandat – proteklih je godina tu kuću pozicionirao u sam vrh domaće scene, nanizavši rekordnu posjećenost, koprodukcije s nacionalnim teatrima i niz prestižnih priznanja, uključujući nagradu Orlando te četiri nagrade na Marulićevim danima.

Diplomant zagrebačke Akademije dramske umjetnosti i osnivač umjetničke organizacije THEARTE ne posustaje ni u vlastitom autorskom radu, što potvrđuju njegove zapažene nedavne režije od Goldonijeve Kafetarije na Držićevoj poljani i predstave Kamen na cesti u varaždinskom HNK-u do operne Služavke gospodarice u Boki kotorskoj. Ovoga puta svoju je prepoznatljivu redateljsku estetiku iz teatra preselio u obnovljeni Muzej Mimara, gdje je režirao dodjelu nagrada ELLE Style Awards. U razgovoru za ELLE otkriva kako je petak trinaesti pretvorio u dramaturški adut, zašto suvremeni glamur mora propitivati društvene granice, kako izgleda makrorežija jedne kazališne institucije te što je to u živom susretu publike i izvođača što algoritam nikada neće moći zamijeniti.

Paolo Tišljarić: Režirati ELLE Style Awards u Mimari znači stvoriti dijalog između tišine umjetnina i ritma suvremenog glamura

Paolo Tišljarić – prostor nikada nije podređen redatelju

Muzej Mimara sam po sebi nosi snažnu arhitektonsku i simboličku težinu – on nije neutralna “bijela kocka”, nego prostor memorije, klasicističke strogosti i tišine umjetnina. Kada takav hram visoke kulture na jednu večer pretvorite u pozornicu suvremenog modnog i pop-kulturnog glamura za ELLE Style Awards, kako režirate taj sudar? Treba li arhitekturu Mimare “pripitomiti” svjetlom i mizanscenom ili joj dopustiti da diktira ritam večeri? Što su bili izazovi?

Novoobnovljeni prostor Mimare već sam po sebi proizvodi svojevrsni wow-efekt. Kada uđete u ambijent tako snažnog identiteta, ne možete ga ignorirati i ponašati se kao da ste u praznoj kazališnoj kutiji koju tek trebate ispuniti sadržajem. Moj je zadatak bio pronaći način da suvremeni događaj uspostavi dijalog s tim vrlo specifičnim prostorom. Posebno me zanimao kontrast između monumentalnosti historicističke muzejske arhitekture i tematske okosnice ovogodišnje dodjele, “Change Your Luck”.

Činjenica da se sve događalo upravo na petak trinaesti dala nam je dodatni dramaturški motiv. Datum koji tradicionalno povezujemo s nesrećom odlučili smo pretvoriti u simbol novih mogućnosti, hrabrih odluka i promjene ustaljenih pravila. U tom smislu i sama Mimara, koja nakon obnove ponovno otvara svoj prostor javnom životu, postala je svojevrsna metafora promjene i novog početka. Zanimalo me kako prostoru koji nosi snažnu povijesnu memoriju dati novu, suvremenu energiju, a pritom ne narušiti njegov identitet.

Koncept događanja gradili smo oko spektakularnoga središnjeg atrija, nastojeći postići prostornu protočnost, izbjeći krutost klasične ceremonije dodjele nagrada i približiti voditelje, nominirane i publiku. Takav prostor donosi i vrlo konkretne izazove, poput akustike i vidljivosti, ali upravo ograničenja često postaju poticaj za zanimljivija redateljska rješenja. Uostalom, jedan od razloga zbog kojih volim ambijentalno kazalište jest činjenica da prostor nikada nije podređen redatelju, već se redateljski koncept oblikuje upravo u dijalogu s njim.

Dodjele nagrada često upadaju u zamku predvidljivog protokola – izlazak, zahvala, pljesak. Vaš je rukopis i u dramskom teatru obilježen snažnim vizualnim identitetom, često potpisujete i scenografiju i kostimografiju. Kako ste u režiji ELLE Style Awardsa radili s tijelima u prostoru, modom kao živom skulpturom i onim neuhvatljivim trenutkom “sada i ovdje” da događaj ne ostane puka televizijsko-društvena-instagram forma, nego postane punokrvna izvedba?

Dodjele nagrada imaju vrlo jasno definiranu dramaturšku strukturu koja se godinama gotovo nije mijenjala. Problem nastaje kada ta struktura postane toliko predvidljiva da publika unaprijed zna ne samo što će se dogoditi nego i kako će se dogoditi. Zato mi je bilo važno pronaći formu koja će zadržati svečani karakter događaja, ali istodobno proizvesti osjećaj spontanosti i nepredvidljivosti. U ovogodišnjem smo konceptu odlučili razbiti klasičnu frontalnu organizaciju dodjele.

Uz središnju pozornicu u atriju, osmislili smo i prostor za neformalne razgovore – šank na kojem se nominirani u opuštenoj atmosferi uz piće predstavljaju publici. Nina Violić, Nikolina Pišek i Joško Lokas pritom nisu zamišljeni kao voditelji koji samo najavljuju kategorije, nego kao tri različite osobnosti čija međusobna dinamika određuje ritam večeri. Ipak, ono što čini razliku između uspješnog protokola i istinskog izvedbenog događaja nisu samo scenografija, rasvjeta ili precizno režirani ulasci. To su trenuci koje ne možete predvidjeti: neočekivani odgovor, spontani smijeh ili iskrena emocija dobitnika. Dobra režija mora stvoriti uvjete da se takvi trenuci dogode.

Paolo Tišljarić: Režirati ELLE Style Awards u Mimari znači stvoriti dijalog između tišine umjetnina i ritma suvremenog glamura

Moda i nagrade za stil po možda su već arhaičnim definicijama slavili ljepotu, površinu, sjaj i estetiku, dok kazalište nerijetko kopa po pukotinama ispod te površine. Što za vas kao redatelja danas znači režirati glamur – je li on u 2026. godini bijeg od tjeskobne stvarnosti ili može biti prostor suptilne ironije, političnosti i nove osjećajnosti?

Suvremeni glamur može biti i duhovit, i ironičan, i društveno osviješten, a da pritom ne izgubi svoju osnovnu zavodljivost. Ne moramo se odreći ljepote da bismo govorili o ozbiljnim stvarima. Naprotiv, ponekad upravo ljepota otvara prostor za razgovore koje inače ne bismo vodili. U tom smislu moda i kazalište dijele mnogo više nego što nam se na prvi pogled čini. Ovogodišnji ELLE Style Awards, uz modu i dizajn, prepoznaje i osobnosti poput Vlaste Delimar, Barbare Matejčić i Mirjane Rakić.

Riječ je o ženama koje su svojim djelovanjem pomicale društvene granice, propitivale ustaljene vrijednosti i u različitim područjima javnog života pokazivale iznimnu osobnu i profesionalnu hrabrost. U tom trenutku glamur prestaje biti isključivo pitanje vanjskog sjaja i postaje način da pozornost javnosti usmjerimo prema ljudima čiji rad ima stvarni utjecaj na naše društvo.

Paolo Tišljarić: Režirati ELLE Style Awards u Mimari znači stvoriti dijalog između tišine umjetnina i ritma suvremenog glamura

Makrorežija institucije: Tri mandata na čelu dubrovačkog teatra

Ušli ste u svoj treći uzastopni mandat na čelu Kazališta Marina Držića, nakon što ste tu kuću preuzeli s tek 26 godina, praćeni skepsom okoline. Može li se vođenje kazališne institucije – slaganje repertoara, balansiranje između osnivača, ansambla i publike – promatrati kao svojevrsna makrorežija? Gdje tu prestaje menadžerska logistika, a počinje čista dramaturgija jedne kuće?

Vođenje kazališta doživljavam kao složenu i dugotrajnu režiju, samo što predstava ima premijeru, a institucija je organizam koji se neprestano mijenja i čija dramaturgija nikada nije konačno dovršena. Kada sam preuzeo Kazalište Marina Držića, bio sam svjestan da će moje “nježne” godine kod dijela javnosti izazvati određenu skepsu. Danas, na početku trećeg mandata, mislim da je najvažnije što smo uspjeli izgraditi prepoznatljiv umjetnički identitet kazališta, a pritom zadržati otvorenost prema različitim poetikama, generacijama umjetnika i oblicima kazališnog izražavanja.

Repertoar za mene nikada nije bio samo popis naslova koji će se izvesti tijekom određene sezone. Zanima me što ti naslovi govore o nama danas, odnosno kakav dijalog uspostavljaju s publikom i društvenim trenutkom te kakav prostor otvaraju ansamblu za daljnji umjetnički razvoj. Baš kao i u radu na predstavi, pri kreiranju repertoara važni su kontrasti, neočekivani susreti, promjene ritma, pa i određena doza rizika.

Uspjeh jedne kazališne kuće počinje upravo ondje gdje svakodnevne organizacijske odluke dobivaju dugoročni umjetnički smisao. U konačnici, uspjeh ravnatelja ne mjeri se time koliko je uspio realizirati vlastitih ideja, nego koliko je uspio stvoriti uvjete u kojima vizionarske umjetničke ideje mogu postati stvarnost.

Paolo Tišljarić: Režirati ELLE Style Awards u Mimari znači stvoriti dijalog između tišine umjetnina i ritma suvremenog glamura

Često ističete da geografsku izoliranost Dubrovnika vidite kao prednost jer gostujuće umjetnike odvaja od svakodnevne žurbe i prisiljava na potpunu uronjenost u proces. U vremenu hiperprodukcije i raspršene pažnje, postaje li ta dubrovačka “odvojenost” zapravo luksuzan prostor slobode – svojevrsna umjetnička rezidencija u kojoj nastaje drugačija vrsta teatarske istine?

Mislim da je u vremenu hiperprodukcije možda najveći luksuz upravo mogućnost da se nečemu istinski posvetimo. Ne nužno da radimo sporije, nego da radimo koncentriranije, slobodnije i s više prostora za istraživanje. Gostujući redatelji, glumci i drugi umjetnici dolaskom u Dubrovnik na određeni se način odvajaju od svakodnevice.

Nema neprestanog odlaska s jedne probe na drugu, paralelnih snimanja i desetaka obveza koje često fragmentiraju kreativni proces. Takva je koncentracija danas gotovo privilegij. Umjetnicima omogućuje intenzivniji zajednički rad, ali i onu vrstu neformalnog druženja iz kojeg nerijetko nastaju najzanimljivije ideje. Naravno, ne bih želio idealizirati geografsku izdvojenost. Ona ima vrlo konkretne produkcijske i financijske posljedice, a povezanost Dubrovnika s ostatkom kulturnog prostora ostaje stalni izazov. Upravo zato toliko inzistiram na koprodukcijama, međunarodnim suradnjama i gostovanjima naših predstava.

Nikolina Pišek, Joško Lokas i Nina Violić
Nikolina Pišek, Joško Lokas i Nina Violić

S obzirom na to da ste i sami redatelj, scenograf i kostimograf koji kontinuirano radi i u KMD-u i izvan njega, kako uspostavljate ravnotežu između vlastitih estetičkih opsesija i prostora koji kao ravnatelj otvarate drugim, ponekad i radikalno drugačijim redateljskim poetikama? Koliko je teško “isključiti” vlastito redateljsko oko dok gledate tuđe probe u kući koju vodite?

Mislim da je jedan od najvažnijih zadataka ravnatelja s izraženim autorskim identitetom naučiti razlikovati vlastiti umjetnički ukus od interesa institucije koju vodi. To nije uvijek jednostavno, osobito ako ste i sami aktivni redatelj, ali smatram da je riječ o nužnoj profesionalnoj disciplini.

Kazalište ne smije postati produžetak estetskih preferencija svojega ravnatelja. Upravo suprotno, njegova je vrijednost u mogućnosti da unutar iste institucije postoje različite, pa čak i međusobno suprotstavljene kazališne poetike. Mene osobno posebno zanimaju susreti s umjetnicima koji kazalište promišljaju potpuno drugačije od mene. Kada gledam probe drugih redatelja, naravno da ne mogu potpuno isključiti vlastito redateljsko oko, ali važno mi je da umjetnici koje pozivam u Kazalište Marina Držića osjećaju povjerenje i slobodu. Bez toga nema autentičnog umjetničkog istraživanja niti kvalitetnog i raznolikog repertoara.

Paolo Tišljarić i izvršni producent ESA Roko Grbin
Paolo Tišljarić i izvršni producent ESA Roko Grbin

Neponovljivost susreta u eri algoritama

Nedavno ste naglasili kako je ključni zadatak kazališta u eri umjetne inteligencije i ubrzane digitalizacije očuvati živu ljudsku emociju i društvenu komunikaciju. Što je to u kazališnom činu – bilo da je riječ o dramskoj predstavi poput Alkestide ili Skupa, ili o velikoj društvenoj ceremoniji poput ELLE Style Awardsa – što algoritam nikada neće moći simulirati, a zbog čega se publika uvijek iznova vraća u mrak gledališta?

Mislim da je najveća vrijednost kazališta upravo u njegovoj prolaznosti i neponovljivosti. Živimo u vremenu u kojem gotovo sve možemo reproducirati i pohraniti. Kazališna predstava, međutim, postoji samo u trenutku susreta izvođača i publike. Već sljedeće večeri, čak i kada su tekst, glumci i mizanscen isti, dogodit će se nešto novo. Umjetna inteligencija nesumnjivo će promijeniti načine na koje stvaramo umjetničke sadržaje. Već danas otvara zanimljive mogućnosti u scenografiji, vizualnim umjetnostima, dramaturgiji i drugim područjima kreativnog rada.

Nemam potrebu demonizirati tehnologiju, ali mislim da je važno razlikovati simulaciju emocije od stvarnog ljudskog iskustva. Bilo da gledamo antičku tragediju poput Alkestide, Držićevu komediju Skup ili sudjelujemo u događanju poput ELLE Style Awardsa, uvijek postoji mogućnost da nas nešto neočekivano nasmije, potakne na razmišljanje ili dirne. Taj trenutak zajedničkoga kolektivnog ljudskog iskustva nikakva tehnologija ne može zamijeniti. Upravo zato vjerujem da će kazalište postajati sve važnije – jer nas vraća našoj suštinskoj potrebi za bliskošću, koja nam je u digitalnom dobu sve potrebnija.

Fotografije: Aljoša Rebolj/arhiva KMD, Korina Spevec

Fotografije: Aljoša Rebolj/arhiva KMD, Korina Spevec

Pogledajte i:

Povezani članci

Cover ED – 04

Pretplati se na časopis

PRETPLATITE SE