Imala sam poprilično visoka očekivanja od treće sezone Srama i to s razlogom: prve dvije sezone postavile su ljestvicu visoko u mojim očima i izgradile seriju koja je znala biti istovremeno nježna, bolna i nevjerojatno bliska stvarnim iskustvima mladih (pa i meni koja sam završila srednju prije 6 godina, LOL). No nakon prve dvije epizode nove sezone, moram priznati da osjećaj jednostavno – nije isti.
Treća sezona započinje in medias res, bez puno uvoda i s puno prostora za postavljati si pitanja poput “Što ja to gledam”, a fokus je gotovo u potpunosti samo na liku Lovre. I dok mi je Lovro od samih početaka serije jedan od zanimljivijih likova (introspektivan, povučen i mega samozatajan), svejedno mi nije drago da se radnja potpuno izolira samo na njega i ostali likovi budu skoro pa u potpunosti gurnuti sa strane. Nora, Roko i dinamika cijele ekipe, koja je ranije bila srce Srama, sada djeluju kao da postoje samo na rubovima priče – barem po prve dvije epizode.
Jedan od, meni osobno, najboljih likova i novih elemenata svakako je Ema, Lovrina djevojka (ili situationship). Ona u seriju definitivno unosi a bit of fresh air – ima tu nježnu, ženstvenu energiju, a istovremeno je i najveći boss babe u seriji (uz Noru).
Posebno mi se sviđa ideja odnosa između Lovre i njegove majke, kao i naglasak na mentalnom zdravlju mladih. Roditelji koji brinu, koji pokušavaju razumjeti i otvoreno razgovarati – to je važna i potrebna tema, ali samo kao ideja. Ona, na ekranu zasad djeluje preumjetno, gotovo kao da gledamo ispravnu poruku, ali bez one sirove emocije i spontanosti koja je Sram u ranijim sezonama činila tako autentičnim.
Moram priznati i da mi je žao što u ove dvije epizode nismo dobili više Nore i Roka. Njihova dinamika mi je i dalje jedna od najzanimljivijih u seriji – i da, i dalje ih jako „shipam“.
Možda je problem dijelom i u meni. Možda zato što više nisam u srednjoj školi već šest godina ili zato što nemam osobna iskustva koja su toliko bliska onima prikazanima u seriji, Sram više ne “pogađa” isto mjesto kao prije. A možda su prve dvije epizode jednostavno tek uvod u nešto bolje i rekla bih sirovije. U ove dvije epizode najviše mi fali emocija, jer ideje za radnju su top. U svakom slučaju, iako me treća sezona zasad nije u potpunosti osvojila, ne mogu reći da je loša. Prije bih rekla da je distancirana.
Sva posebnost i popularnost ove serije upravo je ta emocija, i zato se iskreno nadam da ćemo ju vidjeti kroz ostale epizode – možda ne kod Lovre, možda kroz neke druge likove (poput Nix?). Nix mi je isto jedna od dražih djevojaka u seriji i mislim da je odlična reprezentacija za mlade cure koje trebaju vjerovati u sebe i odisati samopouzdanjem, jer to bi zaista svako trebao usavršiti kao ona. U prve dvije epizode treće sezone ona se pojavljuje malo, ali ima moćan nastup kad pokušava ponovno osvojiti Lovru kada Ema više nije toliko u igri. And all I have to say is: SLAY GIRL!
Oh i da, Tina is THE diva ove sezone. Mario bi joj, po meni, trebao uletiti što prije, jer mislim da tu ima puno potencijala za novi IT couple serije. Odmah nakon Nore i Roka, ne smijemo zaboraviti na njih.
Dat ću još priliku ovoj sezoni, no nije me pretjerano oduševila… Nažalost! Ipak ne gubim nadu i veselim se nedjelji da vidimo što će se sve dogoditi, pogotovo između Lovre i njegovog novog prijatelja, te između njega i njegove cure. Mislim da bi se tu moglo desiti svašta zanimljivog što bi mi moglo probuditi ponovni veliki interes za ovu sezonu.
