Nakon petnaest godina, stan je doživio novu transformaciju, diskretan aneks koji odgovara novim životnim potrebama njegovih korisnika. Arhitektica Vedrana Ergić potpisuje redizajn kroz koji produbljuje teme kojima ovaj stan fascinira jednako kao i prije 20 godina.
Stan, koji se nalazi na zadnjoj etaži kuće Lebinac arhitekta Slavka Löwyja iz 1938., u prvoj fazi doživio je radikalnu intervenciju u zatečeno stanje s nizom manjih prostorija, pri čemu su srušeni svi pregradni zidovi te je dobiven otvoreni prostor kao okvir za promjenjivost i u arhitektonskom i u ambijentalnom smislu. U arhitektonskom smislu projekt je definiran drvenim panoima koji klize, rotiraju se, preklapaju i rasklapaju transformirajući prostor od sasvim protočnog do klasičnog tlocrta s odvojenim prostorijama.
U ambijentalnom smislu toplina stana, koji je projektiran isključivo kroz arhitektonski jezik, nikad kroz dekoraciju, proizlazi iz pogleda, iz režiranja prostora, iz trenutka u kojem nas iznenadi nova vizura koja se otvara pred nama. Iza velikih čistih ploha drvenih panoa u prvom planu, odjednom se otvara niz sekundarnih planova u kojima se otkrivaju zanimljivi detalji – kada izvedena u neočekivanom materijalu, slika Zoltana Novaka koja se doima gotovo poput instalacije izrađene upravo za ovaj stan, umjetnički rad Silvija Vujičića iz kolekcije “Disposable Collection #1” koji u posljednjem planu postaje tihi protagonist.
Granica unutarnjeg i vanjskog prostora prvotno je relativizirana kroz inverzan odabir materijala (drvena podna obloga na vanjskom prostoru terase te grubo obrađeni betonski pod u interijeru), pomak susreta unutarnje i vanjske podne obloge u odnosu na staklene stijene pročelja te denivelaciju poda i stropa.
Ovu temu arhitektica dalje razvija bojanjem ploha poda, zidova i stropa antracit bojom, čime interijer pretvara u cameru obscuru iz koje promatra scenu koja se zbiva vani, odnosno uvlači prizor parka u stan. Tamne plohe daju dodatni dramaturški tretman prirodnom svjetlu, kao i umjetnoj rasvjeti koja nikad nije tretirana tek kao rasvjetno tijelo. Većina opće stropne rasvjete u stanu je ukinuta te je zamijenjena ambijentalnom rasvjetom kojom se akcentiraju dijelovi prostora i stvaraju različite atmosfere. U odabiru rasvjetnih tijela, poput Boalum lampe Livia Castiglionija i Gianfranca Frattinija ili lampi Taccia i Toio Achillea i Pier Giacoma Castiglionija, čita se strast prema njihovoj skulpturalnoj vrijednosti. One su, uz ostale klasike industrijskog dizajna druge polovice 20. stoljeća, stavljene u ravnopravan položaj s nomadskim tepisima, umjetničkim djelima, tradicionalnim predmetima donesenima s putovanja Afrikom i Azijom, pa i ponekim sasvim neočekivanim predmetom poput starog čekića s gradilišta ili komada čeličnog profila koji na stoliću stoji bok uz bok s Putrella zdjelom Enza Marija.
Ovakvi detalji mali su hommage majstorima i obrtnicima s kojima arhitektica strastveno surađuje na svojim projektima, a njena vjera u gesamtkunstwerk čita se na svakom koraku. Po mnogima centerpiece stana, metalna samostojeća kada koja datira iz preliminarne verzije projekta izrađena je u bravarskoj radionici, jer se u to vrijeme takva kada nije mogla kupiti. Ponekad je ovakav pristup projektiranju posljedica potrebe za detaljima za koje industrijski dizajn nema rješenje, ponekad ograničenog budžeta, a ponekad zasigurno i profesionalnog izazova.
Kako vrijeme prolazi, stan na Ribnjaku postaje manifest Vedraninog long-lasting pristupa arhitekturi. Kako pri odabiru dizajna, tako i pri samom projektiranju. Uz redizajn koji je doživio njegov smisao se nije promijenio. Dapače, kroz preklapanje i prožimanje starih i novih slojeva dobio je podstreh za godine koje su pred njim.
Fotografije: Decker + Kutić. Projekt interijera: Vedrana Ergić.
