U novoj predstavi Mitomanija u kazalištu Trešnja, redateljica Dora Ruždjak Podolski drevne grčke mitove smješta u kontekst suvremenog svijeta, gdje se Pandora pojavljuje kao AI asistentica, a mitološke priče dobivaju ritam glazbe, pokreta i duhovitih dijaloga. Inspirirana iznimno svestranim ansamblom koji uz glumu svira, pjeva i pleše, Dora stvara razigran “mali mjuzikl” za mladu publiku koji slavi ljudsku kreativnost, znanje i zajedništvo. U razgovoru govori o radu s mladima, kazalištu kao kolektivnoj umjetnosti i o tome zašto i danas vjeruje u misterij života i pozornice.
U Mitomaniji mitove prevodite na jezik današnje generacije – od TikToka do umjetne inteligencije. Što vam je bila inspiracija za kreaciju ovakve predstave i koja joj je najvažnija poruka?
Najveća inspiracija bio mi je Trešnjin glumački ansambl – ansambl koji je u kondiciji, brz, spretan, spreman na izazove. Osim što glume, oni sviraju raznorazne instrumente, osim “regularnog” bubnja, električne gitare, basa i klavijatura, sviraju i klarinet i saksofon, a uz to, oni pjevaju i plešu. Grčki mitovi do sada nisu bili zastupljeni u kazalištu, tako da je “Mitomanija” prva predstava takve tematike u posljednjih pedeset godina, što je samo po sebi ekskluziva. A što se poruke tiče – recimo samo da je predstava veoma zabavna i životna, s duhovitim dijalozima i prekrasnim songovima čiji je autor Stanislav Kovačić, koji odražavaju svjetlo i radost življenja, usprkos svoj tami koja nas u posljednje vrijeme okružuje.
Pandora kao AI asistentica zvuči zavodljivo i prijeteće u isto vrijeme. Je li ova predstava Vaš komentar na digitalno doba ili prije svega obrana živog, ljudskog susreta?
Ova predstava posveta je Čovjeku – njegovom znanju i vještinama. Danas se čini da smo dovoljni sami sebi, da sve možemo riješiti unutar četiri zida svoje nutrine, a preskripcije za sredstva za smirenje i podizanje raspoloženja samo se umnožavaju.
Nakon velikih opera, mjuzikala i dramskih klasika, sada radite “mali mjuzikl” za mlade u Trešnji. Što Vas danas uzbuđuje u radu s mlađom publikom (12+) i osjećate li veću odgovornost kad se obraćate generaciji koja tek formira svoj pogled na svijet?
Odgovornost je ista, bez obzira na uzrast za koji radim predstavu. Problem je samo u tome što se kazalištu za djecu i mlade pristupa lakonski i paušalno, najčešće s ciljem odrađivanja i uzimanja honorara, po principu “lako ćemo”. To si redatelj ipak ne može priuštiti u nekom repertoarnom dramskom kazalištu. Kad imate ovakve glumce
kao što je Trešnjin glumački ansambl, uistinu bi bila šteta propustiti sve njihove talente. To je kazalište prepuno boja i mirisa, a ja kao redateljica samo moram biti u stanju svu tu živost pretočiti u jednu cjelinu. Na taj način svi mi angažirani na projektu radimo u skladu s kakvom takvom moralnom vertikalom, te mi se čini da jedino tako i
možemo doprijeti do mlade publike.
Studirali ste latinski i grčki, a sada režirate predstavu koja reinterpretira grčke mitove. Je li ovo na neki način Vaš osobni povratak izvorima?
Zapravo je to samo podudaranje u nizu slučajnosti. Ja sam zaista bila veoma angažirana mlada filologinja, ali mitovi me, vjerovali ili ne, nikad nisu previše uzbuđivali. A opet, srasla sam s njima, htjela ne htjela. I sada, četrdeset godina kasnije, imam priliku zavoljeti ih. Nije li to čudesno?
Režirali ste sve – od Mjuzikla Chicago i Cabaret do Črne mati zemle i velikih opernih naslova. Postoji li nešto što povezuje sve Vaše predstave, neka unutarnja nit koja ih drži na okupu?
Odlično pitanje, na koje ne znam dati konkretan odgovor. Možda je poveznica dovesti svaku predstavu do točke u kojoj će se izbrisati bilo svakodnevice, do točke prepoznavanja svjetova koji nisu oku vidljivi, ali ih duša prepoznaje. I to samo ponekad, rijetko, kad se tome najmanje nadaš.
Osnovali ste KUFER i afirmirali generacije mladih umjetnika, predajete na Akademiji – koliko Vas rad s mladima nadahnjuje kao redateljicu?
Mladi naraštaj je moj najveći učitelj. Uz njih sam postala boljom redateljicom i nešto malo boljom osobom. Uz njih sam uvijek i ponovno mlada.
Nakon tolikih nagrada, međunarodnih produkcija i vođenja Dubrovačkih ljetnih igara što Vam danas još stvara izazov u kazalištu?
Sve mi je kraći fitilj prilikom rada na nekoj od predstava, to zapažam i priznajem, i za to uopće nemam opravdanja. To je zato što prepoznajem unaprijed svaku začkoljicu i nemam više živaca za nedostatak fokusa i posvećenosti. Ipak, radost stvaranja u zajednici iskonska je postavka kazališta, bez glumaca i svojih suradnika ja sam nitko i ništa, i to, kad uspijemo biti kolektivom na jednom te istom brodu, za mene je najveće veselje, još uvijek.
Vaš opus kreće se od opere i mjuzikla do suvremene drame i poezije. Postoji li žanr koji Vas zapravo najviše razotkriva ili je upravo ta raznolikost Vaš način da ostanete slobodni?
Izvrsno ste to detektirali – ja se ne želim vezati ni za što, još uvijek vjerujem u misterij života i plovim, bez obzira na “malu snagu” i klonuće duha. Nikad ne znam na što ću nabasati. I to mi je beskrajno uzbudljivo.
Kao pedagoginja i mentorica oblikujete nove generacije umjetnika. Što današnji studenti imaju što Vaša generacija nije imala i obratno?
Naši studenti imaju bolje produkcijske uvjete. Koliko god da oni i danas nisu idealni, daleko su to bolje predispozicije za studiranje. U naše vrijeme, a bilo je to i ratno doba, trebali smo se snalaziti na sve moguće načine koji su najčešće završavali u gerili. Ne šalim se. Pored toga, danas imaju pravo unutar zaštićenog sustava izgovoriti ono što ih muči. U naše vrijeme, profesori su bili nedodirljivi bogovi s Olimpa. Ne svi, naravno, ali čini mi se da smo morali trpjeti veću nepravdu i autokraciju.
Kazalište je kolektivna umjetnost, ali redatelj je uvijek figura autoriteta. Kako danas definirate vlastitu vrstu autoriteta – kroz kontrolu, povjerenje ili nešto treće?
To je svakako miks svega što ste nabrojali, i bolesne kontrole s jedne strane, i izgradnje povjerenja s druge. Ona stara Machiavellijeva, u smislu toga da cilj opravdava sredstvo, više ne drži vodu. Srećom. Osobno, znam biti preasertivna, pregruba i prestroga. Taj aspekt vlastitog autoriteta čak više i ne podnosim, ide mi na živce. Ipak, briga za svakog pojedinog izvođača na sceni, briga o tome da upravo oni zabljesnu poput najsjajnijih zvijezda, čini mi se, moj je najveći ulog u autoritarno ponašanje.
