Sa samo 24 godine, Dora Pletikosa već iza sebe ima put koji mnogi grade desetljećima. Odrasla u glazbenoj obitelji u Zagrebu, uz note, klavir i svakodnevno vježbanje, rano je osjetila da je scena mjesto na kojem se osjeća kao kod kuće. Ljubav prema mjuziklu odvela ju je u London gdje je kroz intenzivan i zahtjevan studij brusila pjevanje, glumu i ples. Danas, s iskustvom profesionalnih produkcija i života na kruzeru, u razgovoru nam je otkrila kako izgleda život kada ti je pozornica dom, a svijet (doslovno) radno mjesto.
Kako je započela tvoja glazbena i scenska priča? Jesi li odmalena znala da želiš nastupati?
Glazba je u moj život ušla jako rano. Odrasla sam u glazbenoj obitelji u Zagrebu i završila osnovnu, pa i srednju glazbenu školu paralelno s općom gimnazijom. Pjevanje, klavir, note, harmonije, vježbanje, bili su moj svakodnevni svijet. Nisam možda kao dijete znala točno što znači “biti performer”, ali znala sam da me scena privlači, još od najranijih dana pjevanja u dječjem zboru. Taj osjećaj kad stojiš pod svjetlima i osjetiš energiju publike, to je nešto što se teško objašnjava, ali kad ga jednom doživiš, znaš da mu se želiš vraćati.
Kada si otkrila ljubav prema mjuziklu?
Mjuzikl me osvojio od prve West End predstave kad sam gledala mjuzikl Shrek. Zatim smo izvodili kratke mjuzikle u sklopu dječjeg zbora, i tu se razvila ljubav. Volim to što spaja sve discipline: glumu, pjevanje i ples. Tijekom studija u Londonu na Bird Collegeu, gdje sam završila BA program iz Professional Musical Theatre-a, shvatila sam da je to forma u kojoj se stvarno osjećam ispunjeno. Ne samo kao pjevačica, nego kao umjetnica.
Jesi li se formalno školovala za pjevanje, glumu i ples?
Da. Studij u Londonu bio je intenzivan i zahtjevan. To su tri godine svakodnevnog rada na tehnikama, tehnici audicija, pa učenje koreografija, znanje o sceni i još puno toga. Naučila me disciplini, ali i otpornosti. Naučiš prihvaćati odbijanja. I naučiš koliko moraš vjerovati u sebe da bi ostao u toj industriji.
Kako je došlo do prilike za rad na kruzeru?
Kruzeri su velika želja mnogih performera, pa i onih s mog fakulteta. Često postavljaju profesionalne produkcije, nude ozbiljne uloge i priliku da vidiš svijet. Nakon što sam dobila agenta, krenule su audicije. A onda i jedna od glavnih uloga! To je bio trenutak u kojem sam znala da moram prihvatiti. Nije to bila samo prilika za posao. Bio je to ostvareni san.
Kako je izgledala audicija?
Cijelih 10 dana bilo je jako intenzivno, jer sam išla na audicije za 4 fakulteta. Pjevanje i gluma, sati plesa, ponovni pozivi, pa čekanje. Taj proces testira tvoju tehniku, ali i mentalnu snagu. U toj fazi shvatiš koliko si spreman riskirati za ono što želiš.
Sjećaš li se svog prvog nastupa na brodu?
Apsolutno. Kad se zastor podigne, a ti si na oceanu, doslovno usred ničega.. a opet si doma jer si na sceni. A publika su većinom Amerikanci koji svakodnevno gledaju Broadwayske predstave. Bilo je uzbuđenja, malo straha, ali najviše zahvalnosti.
Kako izgleda jedan tipičan dan na kruzeru?
Specifično je jer nastupamo navečer, kad se gosti vrate s izleta i iz luke. Tijekom dana imamo probe, sigurnosne drillove, ponekad pomažemo pri ukrcaju putnika. Ako smo u luci i nemamo obveza, istražujemo gradove. Ako je dan na moru, radim na svojim videima, idem u teretanu ili se družim s ekipom iz kazališta. Svaki dan je drugačiji. I to je ljepota ali i izazov.
Koliko su nastupi zahtjevni fizički i psihički?
Predstava traje oko sat i pol, ali iza toga stoji mnogo više. Fizički je teško jer pjevaš, plešeš i glumiš istovremeno. Psihički također, jer moraš biti prisutan i profesionalan bez obzira na umor, valove, nostalgiju ili loš dan. Mentalno, na brodu nema “isključivanja”. Živiš i radiš s istim ljudima u istom prostoru i granica poslovnog i privatnog je vrlo tanka.
Koji je najljepši dio tog posla? A najteži?
Najljepši dio je kombinacija svega: putovanja, publika, osjećaj ispunjenja nakon dobre predstave, i ljudi. Upoznaješ kolege iz cijelog svijeta i stvaraš jake odnose jer prolazite kroz sve zajedno.
Najteži dio je odvojenost od obitelji i osjećaj da si ponekad odsječen od ostatka svijeta. Internet nije uvijek stabilan, pravila su stroga, privatni i profesionalni život se isprepliću. To nije posao za svakoga.
Imaš li neko iskustvo koje ti se posebno urezalo?
Zadnja predstava na kraju jednog 11-mjesečnog ugovora. Devet mjeseci na brodu. Kad smo završili u završnoj pozi, dobili smo jedan od najgromoglasnijih aplauza. To mi je bio trenutak čistog ponosa. Znaš koliko si dala i znaš da se isplatilo.
Kako izgleda život iza pozornice?
Vrlo intenzivno. S istim ljudima si na probi, na večeri, na kavi, na izlasku. Moraš naučiti balansirati. Kabine su male, inspekcije redovite, dress code strog. U prostorima za goste moraš biti reprezentativan jer mi smo lice kompanije. Ali iza kulisa su i smijeh, rođendani, improvizirana druženja, razgovori do kasno… Kao pravi mali svijet za sebe.
Koliko imaš prilike putovati?
Na svjetskom putovanju, mom prošlom ugovoru, obišla sam Oman, UAE, Indiju, Australiju, Brazil… U jednom tjednu znala sam biti u tri različite zemlje! Singapur me posebno očarao, a Indija me najviše šokirala, u pozitivnom smislu. Otvara ti perspektivu. Izađem i istražujem preko dana, kad god nemamo predstavu.
Smatraš li da te rad na kruzeru promijenio?
Apsolutno. Naučio me fleksibilnosti. Naučio me da kontrola nije uvijek moguća. Naučio me da su stvari važne onoliko koliko ih odlučiš učiniti važnima.
Život na brodu ubrza te. Naučiš cijeniti male stvari kao stabilan internet, zagrljaj obitelji, tišinu sobe koja se ne ljulja. Naučiš i koliko si sposoban izdržati.
I možda najvažnije, naučila san da se karijera ne gradi samo talentom, nego hrabrošću da odeš daleko od kuće i kažeš: probat ću, pa što bude bude!
Fotografije: Dora Pletikosa i Marko Pletikosa
