Vjerojatno ste čule za Virginiu Giuffre, jednu od najpoznatijih žrtava Jeffrey Epsteina. To je ona djevojka na slici s princem Andrewom koja ga je koštala kraljevskih titula, a na kraju će možda i slobode. Ta hrabra žena koja je među prvima progovorila o Epsteinovim zlostavljanjima i koju je u djetinjstvu zlostavljao otac, preživjela je sve, osim jedne stvari.
U toku brakorazvodne parnice od muža zlostavljača oduzeto joj je pravo da bude s djecom, a ona je potom sebi oduzela život. Ja Virginiju nisam poznavala pa ne mogu baš tvrditi da je jedno posljedica drugoga (iako sam prilično sigurna da jest), ali poznajem mnoge hrvatske Virginije i znam da za majku nema veće boli od one kada joj se oduzmu djeca.

Ne, to nisu majke zlostavljačice, ovisnice i slično. Dobrim i brižnim majkama, kao što ste vjerujem vi koje ovo čitate, Obiteljski sudovi širom svijeta, pa tako i hrvatski, oduzimaju djecu i daju ih na skrb očevima zlostavljačima. Dok je svijet okupiran ratovima bez kraja i konca, ispod radara nam prolazi jedan od najvećih globalnih ratova – onaj protiv žena. Možda ste doduše shvatile da zabrana prava na pobačaj nije borba za život djece, nego za kontrolu žena, ali ovaj front vjerojatno niste registrirale ako nemate tu nesreću da to osobno prolazite.
Globalni rat protiv žena vodi se valjda od trenutka kada su dobile pravo na pobačaj i razvod, a kraj mu se ne nazire. Mislile ste da se vlasnice svojih života? Nemojte biti smiješne. Prvo, nećete valjda vi odlučiti hoćete li postati majke. Jednom kada muškarac – bilo koji, s vašim pristankom ili bez – oplodi vašu jajnu stanicu, vi postajete inkubator. Država će se pobrinuti da vam direktno ili indirektno onemogući prekid trudnoće, zavisi gdje živite. To što vam taista država kasnije neće baš nešto pomoći da tu djecu hranite i odgajate, nije bitno. Poslije j*a nema kajanja, tko vam kriv što ne znate narodne poslovice, ali sigurno znate da je žena uvijek kriva za sve pa tako i za ono što se dogodilo protiv njene volje.

Tu počinje plot twist dostojan najboljih krimića. Nakon što se država pobrinula da vi, htjele – ne htjele, postanete majke, logično je zaključiti da će raditi na tome da majkama i ostanete, zar ne? Da će čuvati vaša majčinska prava i pravo vašeg djeteta na odrastanje uz mamu. „Država štiti materinstvo“, kaže uostalom Ustav u članku 63., ali znate kako je to s Ustavom i dvostrukim konotacijama. Država zaista i štiti materinstvo, ali samo dok se ono ostvaruje u okviru bračne zajednice. Ako se odlučite razvesti, budite spremne na gubitak majčinske uloge. Ne karikiram i ne
pretjerujem. Ako ste imale nesreću da imate dijete s nasilnikom i želite se razvesti od njega, postoji mogućnost da se možete pozdraviti s tim da djeca žive s vama. Taj paradoks je teško dočarati, ali on je stvaran i čeka većinu žena koje uđu u sustav sa željom da se razvedu od nasilnika. Pritom ovo nije neka naša endemska pojava; rat protiv žena pomoću oduzimanja djece vodi se globalno.
Ovo nije neka moja teorija zavjere. Sve što pišem su činjenice, lako provjerljive i dobro poznate svima koji se bave pomaganjem ženama žrtvama nasilja. Slobodna, neovisna žena je opasnost za opstanak patrijarhata i zato se svaka pomisao na jednaka prava žena mora zatrti u korijenu. Kad im se već tamo sedamdesetih omaklo da nam daju malo ravnopravnosti – pravo da se razvedemo bez dokazivanja razloga, pravo da imamo vlastiti bankovni račun i pravo na pobačaj, morali su to nekako popraviti. Kako? Udarit će tamo gdje nas najviše boli. Želiš se razvesti? Možeš, ali računaj da ćemo ti oduzeti djecu. I da će tvoja djeca živjeti s nasilnikom, dakle da će biti zlostavljana.

Što je najgore, ovu umobolnu praksu uopće nije bilo teško sprovesti u djelo. Bio je dovoljan jedan psihijatar upitnih kompetencija (i stavova o pedofiliji), stanoviti Richard Gardner, da izmisli – doslovno izmisli – „sindrom otuđenja od roditelja“ i nasilnici širom svijeta su dobili alat za osvećivanje ženama što se žele razvesti, tako što će im oduzeti djecu. Suština nasilja je naime kontrola nasilnika nad žrtvom, a odlazak žrtve je najveći gubitak kontrole koji postoji pa se nasilnik mora osvetiti. Već smo ustanovili da to radi tako da udara tamo gdje žrtvu najviše boli, na djecu. Tako će nasilnik na sudu lijepo tražiti da djeca žive ili samo s njim ili popularnih sedam- sedam, tjedan dana kod mame, tjedan dana kod nasilnika. Ako majka na to ne pristane (što neće jer je čovjek opasan za djecu) ili ako djeca pokažu želju da žive s mamom, nasilnik će optužiti majku da je „otuđila djecu od oca“ ili neku drugu inačicu te izmišljotine, recimo da manipulira djecom.
Sustav će to progutati kao glupa riba udicu, proglasiti majku emocionalnom zlostavljačicom djeteta, možda je i kazneno prijaviti, a djecu dodijeliti ocu ili pola-pola, zavisi što je on tražio. Case closed. I tako će žena koja se razvodi da sebe i djecu zaštiti od nasilja doživjeti da joj država naredi da djeca žive s nasilnikom, a to je još gore nego da je ostala u braku s njim. Dok je ona prisutna može naime kolikotoliko amortizirati utjecaj njegovog nasilja na djecu. Kad su djeca pak sama s nasilnikom, ruke su joj potpuno svezane, a nasilnik slobodan da radi što želi. Neki to iskoriste da ubiju djecu, samo iz osvete majci. U svijetu su zabilježeni deseci takvih slučajeva.

Kad god pišem o ovoj temi, a pišem često jer je ovo igranje i trgovanje dječjim životima goli užas, nađe se neki muškarac koji to doživi kao napad na cijeli muški rod. Najčešće se radi o jednom od tri slučaja: mizogin muškarac koji si to ne može priznati, prijatelj/rođak nekog zlostavljača ili pak zlostavljač osobno. Pa evo da bude sasvim jasno: govorim samo o nasilnicima, ne o normalnim muškarcima i brižnim očevima. Ako ste muškarac koji ovo čita kao napad na muškarce, nešto ozbiljno nije u redu s vašim odnosom prema ženama. I ne radi se o tome da je problem da djeca odrastaju s očevima. Problem je da odrastaju s nasilnicima jer to nije u najboljem interesu djeteta, nikada.
Ima jedan meme koji kaže da brak postoji kako bi i najsiromašniji muškarac mogao imati sluškinju. Žene mojih godina uglavnom će na ovo samo kimnuti glavom jer znaju da je tome tako, no po svadbenim povorkama subotom vidim da mlade žene još uvijek misle da je u braku spas, sreća ili što već, nisam ih pitala. Nije to sasvim bez osnove; vidim da mlađi muškarci oko mene sve više sudjeluju u kućanskim poslovima i ravnopravno(koliko je to moguće zbog bioloških zadanosti) sudjeluju u odgoju djece. I doista bi ova priča mogla imati sretan kraj da nisam upoznata s nalazima recentnog istraživanja na tu temu. Istraživanja su, znate, ono što se provodi da zaključke ne donosimo na temelju našeg osobnog iskustva, nego da vidimo kako stvarno stoje stvari u društvu. Pa tako je spomenuto istraživanje* pokazalo da se 31% muškaraca generacije Z (rođeni 1997–2012) slaže s tvrdnjom da “žena treba uvijek slušati/pokoravati se mužu”, a 33% smatra da muž treba imati zadnju riječ u važnim odlukama u kućanstvu. I dalje mislite da je rat protiv žena neka moja feministička deluzija? Ja iz ovih podataka vidim se vodi s priličnim uspjehom.

Nedavno sam bila na jednom ženskom vikendu, na sam Dan žena. Jedna od tih (inače vrlo dragih) žena je rekla da je njoj Dan žena bez veze. Nije izgleda registrirala da joj je upravo borba za ženska prava omogućila da uopće ima „ženski vikend“, daleko od muža i djece, umjesto da doma kuha i čisti. Puno su toga naše prethodnice krvavo izborile što danas uzimamo zdravo za gotovo.
To smo valjda shvatile kad je u SAD-u ukinuto pravo na pobačaj. Borci za vraćanje potpune kontrole muškaraca nad ženskim životima nisu naravno na tome stali. Eno u Tennesseeju predlažu smrtnu kaznu za pobačaj, da žene slučajno ne bi pomislile da je njihov život vredniji od embrija ili zigote. U Afganistanu ne moraju glumiti ništa pa su jednostavno legalizirali nasilje nad ženama. U Hrvatskoj smo ipak u rukavicama pa žene stavljamo pod kontrolu tako što im u razvodima od nasilnika oduzimamo djecu, baš kao što se dogodilo Virginiji Giuffre. Žene mogu svašta proživjeti i preživjeti, ali oduzimanje djece – teško. Ako niste već shvatile, rat protiv žena je odavno počeo. Kako će završiti, ovisi o nama.
Fotografije: Pexels