O energiji i klimi najčešće razmišljamo tek kad nas na to natjeraju okolnosti – visoki računi ili ekstremno vrijeme. No iza tih svakodnevnih situacija krije se mnogo šira slika koja oblikuje način na koji živimo, trošimo i planiramo budućnost.
Koliko smo kao društvo doista svjesni te povezanosti, zašto se promjene i dalje događaju sporo i može li komunikacija biti ključni alat za njihovo ubrzavanje, razgovarali smo s predstavnicom REGEA-e, Ivana Belić: organizacije koja već godinama stoji iza nekih od najvažnijih energetskih i klimatskih projekata u Hrvatskoj i šire.
O energiji i klimi najčešće počnemo razmišljati tek kad stignu visoki računi ili ekstremni vremenski uvjeti. Koliko smo, po vašem iskustvu, kao društvo zapravo svjesni koliko te teme utječu na našu svakodnevicu?
Svjesnost nam je slaba, odgovornost još manja. Nažalost… Teme poput energije i klime čine nam se tako dalekima i stranima. Uglavnom gledamo na njih kao nešto izvan našeg utjecaja. Razloga za to je puno, a neki od njih su nerazumijevanje, neznanje, bježanje od osobne odgovornosti jer je općeniti stav „ja sam samo jedan čovjek i ne mogu napraviti ništa na globalnom planu“. Tako se nalazimo u jednom, još uvijek, začaranom krugu gdje je komunikacija manjkava, nerazumljiva većini, daleka; gdje se projekti provode točkasto, tamo gdje se uopće mogu provoditi i s onima koji pokažu da imaju sluha za ove teme, a promjene se događaju jako, jako, jako sporo.
“Kada bi svaki pojedinac prihvatio svoju odgovornost u cijeloj priči, onda ne bi bilo potrebe za ovim intervjuom“
Pričali bismo samo o dobrim primjerima. Energija je vrlo kompleksna stvar, a mi svakodnevno uživamo koristeći je i ne razmišljajući o njoj. Kada bi nam sustav počeo pucati, a moguće je, pa kada bismo bez struje ostajali svako malo – ne vjerujem da bismo promijenili način na koji razmišljamo jer bi nam netko drugi bio kriv, ali počeli bismo intenzivnije razmišljati o tom resursu. Moramo biti svjesni činjenice da mi u Hrvatskoj i dalje plaćamo dosta nižu cijenu električne energije pa nema puno razloga za brigu. U suštini, priča je vrlo zabrinjavajuća, a sugovornika za ovu temu sve je manje, koliko god ona puni medijski prostor više nego ikada prije.
Za one koji se prvi put susreću s REGEA-om, kako biste jednostavno objasnili čime se agencija bavi i zašto je njezin rad danas važniji nego ikad?
REGEA je javna ustanova koja djeluje poput privatne tvrtke. Pravi mali hibridni model koji na svom primjeru jasno pokazuje na koji bi način trebale raditi sve javne ustanove – štiteći javni (naš) novac. Područje našeg djelovanja su energija i klima. Sunčane elektrane na krovovima javnih zgrada, cjelovite obnove vrtića, škola, domova zdravlja, klimatska otpornost, kao jedna tako bitna tema, naših građevina samo su neki od projekata na kojima radimo. Naš je zadatak pružati potporu našim osnivačima, a to su Grad Zagreb, Zagrebačka županija, Karlovačka i Krapinsko zagorska županija. Za njih smišljamo, pišemo i provodimo europske projekte, a to radimo i za druge gradove ako ukažu da postoji potreba za time, ali i za privatne tvrtke.
Pritom ne uzimamo posao tržištu, nego otvaramo to isto tržište. Radimo, kako volimo reći, od Kosova do Irske. Naša prepoznatost među drugim energetskim agencijama na razini EU je ogromna te slovimo kao jedna od pet najboljih i najuspješnijih. Pokušavamo utjecati na politike kroz europsko udruženje FEDARENE na čijem je čelu ravnatelj REGEA-e Julije Domac. Sastav REGEA-e čine uglavnom inženjeri i arhitekti, uspješno se nadopunjujući s kolegama ekonomskih i društvenih usmjerenja.
Gdje najčešće vidite konkretne rezultate svoga rada: u gradovima, javnim institucijama, školama, kućanstvima? Možete li navesti primjer gdje se „zelena tranzicija“ stvarno osjetila u praksi?
Konkretne rezultate vidimo u gradovima, javnim institucijama, u školama, domovima zdravlja, a uskoro i na novim stadionima. Kroz projekt PVMax pomogli smo realizirati više od 40 milijuna eura investicija u sunčane elektrane, a dovršeno je 250 solarnih sustava.
U Velikoj Gorici 22 gradske ustanove, uključujući škole i vrtiće, postale su mali proizvođači energije. To znači da brojni objekti danas sami proizvode svoju energiju. A obnova zagrebačkog Paromlina, investicija vrijedna 85 milijuna eura, pokazuje da i velika urbana transformacija može biti estetski, funkcionalno i klimatski promišljena. Europska investicijska banka prepoznala ga je kao 100% klimatsku akciju, prvi takav infrastrukturni projekt u Hrvatskoj.
Energija, klima i održivost često zvuče stručno i apstraktno. Kako ih u komunikaciji spuštate na razinu svakodnevnog života, tako da ljudi osjete – ovo se tiče baš mene?
Komunikacija je, prema mojem skromnom mišljenju, potpuno promašena. Upravo se u vašem pitanju krije i odgovor zašto to mislim. Za većinu ljudi tema je jako daleka i apstraktna. Da smo od samoga početka komunicirali o „normalnom“ ne o „održivom“, vjerujem da bismo imali puno više uspjeha. Što hoću reći – zamislite koliko ljudi u svojim domovima hoda u kratkim rukavima, a ima grijanje namješteno na 24 ili više stupnjeva? Je li to nešto što bismo nazvali normalnim?
Je li normalno da se svatko vozi sam u automobilu? Da bacamo na tone hrane i proiz vodimo ogromne količine otpada, pritom naravno, uglavnom, misleći kako bacanjem u smeće taj problem ispari. Kada bi svatko od nas počeo razmišljati samo o te tri stvari, promjena bi bila ogromna. Zamislite da svatko od nas u vlastitom domu tijekom zimskih mjeseci obuče majicu dugih rukava i namjesti grijanje na 21 stupanj. Prvo bismo to osjetili na mjesečnim računima. Recimo da nam je to najvažnija stavka na koju ćemo svi odmah reagirati.
Zatim zamislite da se vozimo sa svojim kolegama, susjedima ili da odaberemo javni prijevoz (ako nam je dostupan) ili bicikl. I na koncu – naši tanjuri su tijekom godina „rasli“ pa zamislite da ih vratimo na „tvorničke postavke“, da ih malo smanjimo, pa da onda bacamo i manje hrane. Priča o energiji i klimi je premrežena sa svakim segmentom našeg života i to je možda najteže shvatiti. Ona je u svemu što radimo, za sebe, za druge, bilo poslovno ili privatno.
“Normalnim izborima možemo napraviti promjenu”
Koliko dobra komunikacija može ubrzati promjene? Može li najbolja strategija ili projekt ostati neiskorišten ako ljudi ne razumiju zašto je važan?
Niti jedan projekt ne može uspjeti ni opstati ako ga ljudi ne razumiju i ne prihvate s razumijevanjem. Ljudi su ključ. Ljudi su ti koji kreiraju samo tržište te svojim izborima i zahtjevima stvaraju pritisak na tržištu. Dobra komunikacija, koju će većina ljudi prihvatiti, može učiniti golemu razliku. Danas je komunikacija, nažalost, baš poput i samih projekata, vrlo točkasta. S povremenim dobrim bljeskovima, ali i dalje vrlo izolirana.
Moramo biti svjesni činjenice da živimo u Hrvatskoj, ili ako hoćete u EU, gdje je većina stanovništva stara. Ne možemo uspješnu komunikaciju mjeriti rezultatima na, primjerice, Instagramu jer većina ljudi ne koristi Instagram. S jedne strane, zato što su stariji, a s druge strane i mlađi se sve češće isključuju s tih „naših“ mreža. Za dobru komunikaciju nužni su ljudi koji će razumjeti poruke koje im se šalju, koji će te poruke prihvatiti i djelovati u skladu s njima.
U vremenu dezinformacija i zasićenosti informacijama kako pridobiti pažnju i povjerenje građana? Što danas bolje prolazi: brojke, priče ili konkretni primjeri iz stvarnog života?
Isključivo stavljanje naglaska na lokalno. To je jedino što ljudi zaista mogu osjetiti. Brojke mogu poslužiti kao odličan hvatač pažnje, ali kako priča ide dalje? Hoće li je slušatelji/čitatelji prihvatiti ili ne ovisi o tome tiče li ih se, odnosno mogu li je i osjetiti. U REGEA-i se, kad god to možemo, igramo prikazom informacija. Isprobavamo različite načine kako bismo organskim putem stigli do što većeg broja ljudi.
I od svega što smo postigli, velikih projektnih investicija koje smo potaknuli, a potaknuli smo u posljednjih 18 godina više od milijardu eura investicija, najbolji doseg ima video u kojem kolega i ja igramo košarku i pričamo o rekonstrukciji igrališta temeljenima na prirodi. Ljudima treba nešto što mogu osjetiti, u što se mogu uključiti, ali potreban im je poticaj da to isto čine i sami. Zato sam uvjerena da bismo drugačijom komunikacijom postigli mnogo više.
U svom poslu često ste između struke, politike i građana. Kako izgleda ta pozicija „prevoditelja“ i koliko je izazovno uskladiti sve te perspektive?
“Da bismo se razumjeli, trebali bismo pričati istim jezikom. U praksi to, nažalost, nije slučaj”
Politika ima svoj jezik, građani svoj. Prilagođavati istu priču nekada zna biti zahtjevno i, rekla bih, nepotrebno iscrpljujuće. Bilo bi puno lakše, a vjerujem i konstruktivnije, da govorimo jednim jezikom.
Brže bi se događale promjene, pokretali projekti. Politika često upadne u „svoj svijet“ gdje je jedini jezik koji razumiju onaj kojim se oni služe, dalek od građana. Biti negdje u sredini, „prevoditelj“, težak je, a ponekad i nemoguć posao.
Lokalna zajednica je često pokretač stvarnih promjena. Koliko su upravo mali, svakodnevni koraci (u zgradama, školama, kvartovima) ključni za veliku sliku održivosti?
Priča i počinje na lokalnoj razini uz potreban nacionalni okvir. Upravo ondje gdje živimo, učimo i radimo održivost prestaje biti deklarativna i postaje stvarna praksa. Nacionalne strategije postavljaju ciljeve, ali lokalna zajednica im daje sadržaj, ritam i konkretan učinak. Mali, svakodnevni pomaci u zgradama, školama i kvartovima imaju presudnu ulogu jer oblikuju navike i vrijednosti.
Odluka stanara da smanje potrošnju energije, škola koja uvodi održive navike među učenike ili kvart koji organizira zajedničke inicijative za ljepši život u zajednici – sve su to mikropromjene koje dugoročno stvaraju makroučinak.
“Održivost se ne događa odjednom, ona se gradi kroz dosljednost i zajedničku odgovornost”
Snaga lokalne razine leži u blizini i povezanosti ljudi. Kada promjene dolaze iz zajednice, one su vidljive, opipljive i inspirativne. Primjer jednog ulaza može potaknuti cijelu ulicu, a jedna školska inicijativa može oblikovati generaciju koja razmišlja drugačije.
Uz profesionalni rad, bavite se i znanstvenim istraživanjem strateškog komuniciranja. Kako vam ta akademska perspektiva pomaže da osmislite učinkovitije kampanje i projekte u praksi?
Nisam sigurna koliko pomaže, a koliko oduzima vrijeme. Šalim se malo, naravno. Znanost i praktičan rad su nerijetko daleke kategorije. Svako nastojanje da se to dvoje pomiri može imati izvrsne rezultate u praksi. Akademska perspektiva daje mi odmak – tjera me da postavljam dodatna pitanja.
S druge strane, praksa stalno testira teoriju. Taj dijalog između teorije i prakse zapravo je najvredniji dio – znanost daje strukturu i metodologiju, a praksa realnost, brzinu i prilagodbu. Kada se ta dva svijeta uspiju povezati, komunikacija postaje promišljenija, odgovornija i učinkovitija. Upravo u tom spoju vidim najveću vrijednost svog rada.
Što bismo, kao pojedinci, ali i kao društvo, trebali početi raditi drugačije da bismo bili svjesniji važnosti održivosti te vjerujete li da komunikacija tu može biti jednako snažan alat kao i sama tehnologija?
Komunikacija je puno važnija od tehnologije za samo prihvaćanje i promjenu svijesti. Tehnologija nam može ponuditi rješenja, ali bez razumijevanja, povjerenja i spremnosti na promjenu ona ostaje neiskorištena. Kao pojedinci, trebali bismo početi donositi svjesnije odluke i preuzimati odgovornost za vlastite izbore.
Kao društvo, važno je da o ovim temama ne komuniciramo kroz strah ili nametanje, nego kroz konkretne koristi, primjere dobre prakse i osjećaj zajedničkog cilja. Kada komunikacija uspije povezati znanje, emociju i smisao, tada postaje jednako snažan – ako ne i snažniji – alat od same tehnologije. Tehnologija je uvijek poželjan i dobar asistent, ali ne bismo je trebali promatrati kao nešto više od tog.
Koliko su teme kojima se bavite utjecale na vaše privatne navike? Postoji li nešto što ste osobno promijenili u svakodnevici otkako se profesionalno bavite održivošću?
Naravno, ali proces promjene, osim što je težak, nekada je i teško provediv. Voljela bih puno više koristiti javni prijevoz, no nije najpouzdaniji. Ovog proljeća namjeravam skočiti na bicikl. Trudim se smanjiti kupnju odjeće, pritom izbjegavajući fast fashion (inače, modna industrija je najveći zagađivač odmah nakon naftne); automobil koji imam je hibrid, od ove godine smanjila sam i broj letova avionom, a u mom stanu temperatura nikada nije viša od 21 stupanj i zimi ne hodamo u kratkim rukavima. Jako pazim na prehranu pa se kod nas hrana nikada ne baca. Voljela bih da su stanari u mojoj zgradi složniji pa da zgradu cjelovito obnovimo.
Unatoč svim izazovima o kojima govorimo, što vas danas najviše ispunjava ili vam daje optimizam, onaj osjećaj da se stvari ipak kreću u dobrom smjeru?
Klasu optimist i nije tako teško držati optimističnom. Okružena sam zaista sjajnom ekipom na poslu, a svaki naš projekt, na ovaj ili onaj način, pridonosi zajednici, i to je privilegij koji me iskreno ispunjava.
Optimizam mi daju i konkretne promjene koje vidim na terenu. Kada ideja preraste u inicijativu, a inicijativa u stvarni učinak, tada shvatite da stvari ipak idu naprijed, možda sporije nego što bi trebale, ali idu u dobrom smjeru.
Posebno me ohrabruje to što sve više ljudi, osobito mlađih generacija, postavlja pitanja, traži odgovore i želi biti dio rješenja. Ta energija i spremnost na suradnju podsjećaju me da promjena nije samo moguća – ona se već događa.
Fotografije: Matej Pašalić
