Jelena Bagarić: Medijska snaga europskog rukometa

Mlada Zagrepčanka, koja je gotovo osam godina zadužena za kompletnu medijsku organizaciju Europske rukometne federacije, u razgovoru za Elle otkriva sve o svojoj karijeri u Beču.

7 min čitanja
Jelena Bagarić
Privatni album

Tekst: Ena Klarić

Diplomirali ste na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, nakon čega ste radili u Hrvatskom rukometnom savezu te na RTL Televiziji, a danas vodite medijske operacije najvećih rukometnih natjecanja u Europi. Kada ste odlučili napustiti Hrvatsku i prihvatiti poslovni izazov u Beču, jeste li imali jasan plan ili je to bio skok u nepoznato?

Oduvijek sam se htjela baviti novinarstvom, posebno sportskim jer sam cijeli život u sportu. Tu posebno mjesto ima rukomet koji sam trenirala deset godina, ali morala sam ga rano napustiti zbog ozljeda pa sam si kao cilj zadala da na bilo koji način ostanem u rukometu, a prva je ideja bilo novinarstvo. Tako sam tijekom posljednjih godina fakulteta na RTL-u, a potom preko Hrvatskog rukometnog saveza i Europskog prvenstva 2018. u Hrvatskoj došla do ponude za posao u Europskoj rukometnoj federaciji (EHF). To je, prije svega, bio moj san – raditi u krovnoj federaciji u sportu koji obožavam.

Nije mi u planu bio odlazak iz Hrvatske, no nakon što mi je ponuđen posao u EHF-u, nisam previše razmišljala. Uvijek sam voljela izazove i htjela sam, ako ništa, probati i vidjeti mogu li ja to, okušati se na velikoj europskoj sceni i voditi evente koji su eksponencijalno veći od onoga što sam do tog trenutka radila. Bila sam dovoljno mlada i hrabra u tom trenutku (26 godina, op. a.) da ostavim ono što dobro poznajem radi novih izazova u državi čiji jezik ne govorim i gdje ne poznajem nikoga. Znala sam otprilike što me čeka na novom poslu, ali nikada se čovjek ne može u potpunosti pripremiti. Pa tako svoj prvi radni dan nisam imala u Beču, gdje je sjedište EHF-a, nego u Francuskoj, točnije u gradu Nancyju gdje se održavalo Europsko prvenstvo za žene 2018. godine. Evo, sedam i pol godina poslije još sam tu, obožavam Beč i svoj posao. 

Danas vodite TV i medijske operacije za najveća europska rukometna natjecanja. Što ta funkcija konkretno podrazumijeva?

Moj posao trenutačno podrazumijeva kompletnu medijsku organizaciju Europskih prvenstava i završnica klupskih natjecanja (tzv. FINAL4 evenata Lige prvaka i Europske lige). To konkretno znači posjet svim dvoranama u kojima se natjecanje igra i njihovo pripremanje za medijske aktivnosti tijekom turnira. Osim toga, bavim se organizacijom TV produkcije za nekolicinu naših natjecanja te medijsku komunikaciju sa savezima. Također tijekom svih prvenstva i turnira vodim kompletnu komunikaciju s akreditiranim medijima.  Sve to podrazumijeva puno putovanja pa sam između 80 i 120 dana godišnje na putu, bilo da sam u inspekciji dvorane, na ždrijebu, samom turniru, poslovnom sastanku ili konferenciji. Nekada mi se čini da samo mijenjam odjeću u koferu i skačem iz jednog prijevoznog sredstva u drugo.


Koliko se razlikuje profesionalna kultura rada u međunarodnom sportskom sustavu u odnosu na Hrvatsku?

Profesionalna kultura rada se i ne razlikuje previše, rekla bih. Jedino što mogu istaknuti je veličina samih sustava, ali principi su uglavnom slični. Mislim da na međunarodnoj razini cirkulira puno više mailova i nekada stvarno ima previše sastanaka, ali moje je iskustvo generalno slično.

“Jedino što moram istaknuti jest da smo mi u Hrvatskoj, odnosno općenito na Balkanu, puno snalažljiviji od ostatka Europe pa je ponekad to vještina koja puno pomaže u nepredviđenim situacijama”


Što biste poručili mladim ljudima koji razmišljaju o karijeri u međunarodnim sportskim ili medijskim organizacijama, ali boje se napraviti prvi korak?

Moja prva poruka svim mladim ljudima koji pokušavaju ostvariti karijeru u međunarodnom sportu je – nemojte misliti da su drugi bolji od vas. Moje je iskustvo pokazalo da mladi ljudi iz Hrvatske mogu stajati ravnopravno uz sve ostale iz Europe. Mislim da se često susrećemo s kompleksom manje vrijednosti te mislimo da je netko iz Švedske, Njemačke ili Velike Britanije bolji od nas, a nije. Rekla bih svima da budu hrabri, naprave taj korak pa čak i ako se razočaraju, znaju da su probali. Da citiram Lewisa Carrolla: „Na kraju dana, žalimo samo za onim prilikama koje nismo iskoristili, vezama koje smo se bojali imati i za odlukama o kojima smo previše razmišljali.“


Nakon više od sedam godina života i rada u Beču, imate li omiljena mjesta za jutarnju kavu ili brunch, neko posebno mjesto za opuštanje?

Nažalost, nemam previše vremena, ali kad ga nađem, među dražim mjestima za brunch su mi Adlerhof i Klyo.  Kavu, iskreno, najviše volim popiti kod najbolje prijateljice na balkonu čim malo zatopli. 


Izgubili ste 21 kilogram i prošli značajnu fizičku promjenu. Koliko vam je privatno važno kako izgledate te je li ta transformacija utjecala i na vašu profesionalnu sigurnost i način na koji danas nastupate u poslovnom okruženju?

Moja tjelesna transformacija bila je prija svega uvjetovana zdravljem. Nikada nisam bila pretjerano mršava i od ranih se tinejdžerskih dana borim sa sindromom policističnih jajnika te hormonalnim disbalansom. Nešto kasnije otkrila sam da imam i inzulinsku rezistenciju. Dok sam bila mlađa, lakše sam se nosila s promjenama težine prouzročenim navedenim problemima. Bila sam na brojnim dijetama, puno trenirala, ali nikada ništa nije imalo dugoročni efekt.

“S godinama je postalo sve teže, što zbog posla i manjka slobodnog vremena, što zbog biološke činjenice da se tijelo s godinama usporava”

U studenome 2023. sam po preporuci otišla na pregled kod doktorice Davorke Herman-Mahečić. Kao terapiju (uz lijekove koje već uzimam za inzulinsku rezistenciju) dobila sam Saxendu, liraglutid koji se supkutano ubrizgava jednom dnevno. To mi je trebalo pomoći da izgubim nagomilane kilograme, ali i da dovedem hormone, inzulin i tijelo u bolju situaciju. Uz redovite liječničke preglede i dodatnu prilagodbu života tijekom dvije godine izgubila sam više od 20 kilograma i prošla kroz fizičku transformaciju. U međuvremenu sam promijenila terapiju te sada težinu uspješno održavam Wegovyjem s tendencijom da se terapija uskoro u potpunosti ukine. 


Nikada sebe, a ni druge s profesionalne strane ne gledam kroz fizički izgled, pa tako nisam previše sumnjala ni u sebe s 20 kilograma više nego što imam sada. No mislim da je svakako život lakši kada nosiš manju težinu. Rekla bih da možda i imam malo više samopouzdanja sada, ali mislim da niti jednu ženu i njezino samopouzdanje ne bi trebao definirati izgled.

“Ja sam promjenu napravila zbog svog zdravlja i s time u fokusu sam krenula u taj proces”


Kako danas gledate na taj proces mršavljenja te što biste savjetovali drugima koji se bore s prekomjernom tjelesnom težinom?

Prvi savjet koji imam za sve je – konzultirajte se s liječnikom! Nakon toga je potrebno napraviti pretrage i krenuti s terapijom. Semaglutidi i njihove inačice nisu kratkoročno rješenje za nekoga tko želi izgubiti pet kilograma viška do ljeta. To su lijekovi koji pomažu ljudima da promijene svoj život nabolje, budu zdraviji i u konačnici dulje žive. 


Imate li neku svoju posebnu beauty rutinu? Otkrijte nam za kraj svoj omiljenog modnog dizajnera.

U mom životu veću ulogu ima beauty nego modna industrija. Jako volim make up i skincare. Prijateljice me redovno mole da ih šminkam, a ako moram birati dizajnere, tu bih se više fokusirala na torbice pa bih vjerojatno kao i svaka žena htjela jednom u životu posjedovati Hermès Birkin. A što se odjeće tiče, osvojit će me vjerojatno svaki dizajner koji napravi dobro crno ili tamnoplavo odijelo jer je to moj najčešći poslovni outfit.      

Fotografije: Privatni album, Kolektiff images

Povezani članci

Elle Decoration

Pretplati se na časopis

PRETPLATITE SE